Napomena: Do 1. siječnja 2022., subotom, objavit ćemo nekoliko priča iz autoričine nedavno izašle zbirke Pet minuta u paučini


_________________


Dok koristim sol u pripremanju svakodnevnog jela, pripazim da ne pretjeram, nije zdravo. Tako sada govore, tumače i objašnjavaju. Tko zna što će zaključiti za pedesetak godina, kad za nas bude prekasno. Ne štedim na soli u lavoru za namakanje promrzlih nogu ili u vodi za kupanje, kad sam već toliko bogata da imam vode, kadu i soli.


Ali, trudim se da nikad ne stavljam sol na tuđu ranu i ne solim drugome pamet. Sebi mogu i jedno i drugo, međutim, to nije ni zanimljivo ni poželjno. U jednom slučaju moglo bi biti bolno, do neprepoznatljivog urlika, rana se ne bi smanjila, od male postala bi veća. U drugom slučaju izdala bih samu sebe, izgledalo bi da sam zaboravila nešto važno, propustila šansu, ne sagledala situaciju, ne reagirala na vrijeme, preuzela dio krivnje, priznala odgovornost, potvrdila pogrešku, jer, eto, nisam dovoljno solila pamet drugima.


U slanoći svega oko nas, jedino što nam preostaje jest da se  prepustimo slanoj kiši, osoljenom suncu, preslanom zraku, nedosoljenim željama, nezasoljenoj sutrašnjici, neslanim obećanjima. Sve što je važno za danas, preslano je. A neslanim se čini sve ono što nas čeka sutra. Izgleda da je idealno pogođena mjera slanosti daleka prošlost, ili možda još dalja budućnost.


Zato smo osuđeni slušati ljude od soli. More nisu vidjeli, ne znaju što su plime i oseke, nisu čuli valove, sunce ih nije isušivalo, berači soli nisu ih ni dodirnuli. Za rudnike soli nikad nisu čuli, nepoznato im je svakodnevno i svakonoćno spuštanje, s kopačima, do njihovog bijelog dna u crnoj zemljinoj nutrini. Ne raspoznaju morsku od kamene soli, krupnu od sitne. Zato i ne mogu znati mjere i omjere, predvidjeti slanost prije i nakon postupka, iskoristiti način ublažavanja presoljenosti, shvatiti proces postupnog dosoljavanja. Oni, jer su ljudi od soli, u svojim slanim glavama vide i raspoznaju samo jednu slanu šalu – da sve znaju i mogu. Prirodna snaga soli precurila je, kao pješčani sat, na njihovu stranu i zavarala ih. Sada misle da su, jodirani ili nejodirani, neophodni za naš život. Stoti put nam prepričavaju tu jedinu slanu šalu koju znaju. Uživajući u njoj, od slanih suza vlastitog usoljenog smijeha, ne vide naša neslana lica. I oči, skamenjene jače od svake kamene soli, u grumenima koje ni jedan pijuk ne može razbiti.


Nude nam da budemo kopači i berači soli. Za nagradu obećavaju zrno soli. Bez mirisa mora, jer to bi za nas mogao biti preveliki luksuz u kojem se ne bismo znali ponašati. Dovest će nas u spreman bazen, pun isušenog mora, onda kad nastupi oseka, da ne bismo skrenuli pogled na valove. Misleći da se i mi njih bojimo zato što su nam nepoznati. A ne znaju na kakvim smo se mi valovima i kojim morima ljuljali, a da nismo potonuli. Preboljeli smo mi sve morske bolesti. Dat će nam lopate u ruke, privući kolica koja se spajaju u vlakić i odgurnuti – nas, koji ćemo sjediti u vagonetima prekrcanima solju.


Zaboravljaju pritom da morska obala zna biti i ravničarska, pitoma dolina, pa je moguće da se naš vlakić i mi u njemu ne sunovratimo u provaliju bez dna, kako nam je namijenjeno. I nećemo se ozlijediti, usprkos njihovim željama, jer nas će čuvati i štititi mekani slani omotač. Izmigoljit ćemo na površinu zabijajući krampove u obale od soli.


Sol nam neće isprati mozak. Mi ćemo opstati i čekati slatku i toplu kišu. A oni, ljudi od soli, bojat će se svake njene kapi. Bar su naučili jedno: zrno soli, dodano ili oduzeto, može sve promijeniti. I počet će se otapati, najprije u slanu i čistu tekućinu, a poslije u bljutavu kaljužu. Plima neće naići, jer more neće željeti primiti tu neslanu bezličnost.



  1. X 2011.