Osjećaji nisu najbolji prijatelji. Sigurnije je i jednostavnije družiti se sa stanjima što nam ih osjećaji podare, kad samo za sebe ispletu utočište u koje uspiju, kao vrijedni i uporni pauci, zaplesti i nas.
Dobrovoljno i s ushićenjem pristajem biti zapredena u svako stanje, samo, molim, neka nema osjećaja. Sve sam ih sustizala, upoznavala, zbližavala se s njima, postajali smo voljenost, a, ipak, rastajali se. Uz naglo trganje paučine, od sredine prema periferiji, što je posebno opasno i bolno, jer ostavlja velike ožiljke u obliku rupa. Kroz koje uvijek i stalno osjećaji kaplju nekud izvan, u prostor i vrijeme za koje još nisu pronađena odgovarajuća imena.
Ali, zato se u različitim i samo naoko opakim stanjima jako dobro snalazim. Budem u njima zapretena kao u staroj paučini. Od vrha do dna. Onda ne mogu ništa drugo nego razmišljati. Odakle se taj spori i tromi pauk najednom pojavio kad je sve oko mene čistina i bjelina, carstvo moje, mene, muhe. Po kome letim kuda ja hoću, stanem gdje mi se najviše sviđa, dosađujem onome za koga procijenim da je najzanimljiviji za tu vrstu igre, a zaustavim se na mjestu odakle mi je pogled najljepši i preglednost najbistrija. To, naravno, zbog neprijatelja. Pauka.
I dok tako mirujem, odjednom osjetim da me nešto škaklja i odmah shvatim. Dopuzao mi je iza leđa, bešuman, ni zrak se nije pomakao, bacio okolo samo malo svoga daha i, već sam uhvaćena u slabašnu mrežu. Imam još vremena izletjeti, ali bojim se, grozničavo razmišljam: Što ako pojurim, a na krilima mi ostane neka providna nit. Omotat će me na svakom drugom mjestu na kome se zaustavim. A i pauk zna prevariti. Nije on baš tako spor kako se pretvara, može itekako pojuriti kad je to potrebno i za svoje dobro.
Shvaćam stanje, neću dozvoliti osjećaju da me prevari. Ipak sam nešto naučila. Procjenjujem da je bolje biti varalica i lažni gubitnik i predati se. Stoga mirujem, pretvaram se da sam zaspala i zato lako uhvaćena u zamku kao plijen što se sâm niotkud pojavio. U tom položaju, odmarajući se, mogu razmišljati do mile volje i čekati trenutak.
Kad pauk zaspi, siguran u pobjedu, odjednom skupim svu snagu u krhkom i lomljivom tijelu, upregnem sve koščice koje samo što nisu popucale, mišiće što su se već skoro sasušili, skočim, razderem mrežu i poletim. Ne osvrćem se, ne zanima me kako je pauk reagirao, juri li za mnom ili je ostao zabezeknut, razrogačenih očiju buljeći u svoje šuplje remek-djelo. Tako upadam u stanja, bivam u njima i izlijećem iz njih.
Ali, s osjećajima ne znam tako, probala sam, nije išlo. Ûbi me emotivno i taj pauk. Još jučer se prijateljski smucao oko mene, nešto mi došaptavao što je značilo da nisam obična muha, da sam mu simpatična i bit ćemo mi dobar tandem. A vidi ga danas! Izokrenuo ticala, dopuzao iza leđa, odjednom iskoristio godinama učeno majstorstvo pletenja mreže. Što je moguće brže i tajnovitije, u novim mustrama, dosad neviđenim šarama, neočekivane čvrstoće, a za dojučerašnju prijateljicu.
Tek kad se smjestih na kori drveta u kojoj me ne može ugledati, potpuno izašla iz stanja, počeh razmišljati o načinu, razlogu, uzroku, metodi, prisjetih se sličnih dvoličnih i podmuklih pokušaja od ranije i ponovo zaključih: opet umalo stradah glavom zbog osjećaja.
Zato me sad ponovo hvata panika. Dobronamjerno mi prijete. Oni što mogu proricati budućnost uvjeravaju me, s ozbiljnošću koja zahtijeva povjerenje, da slijedi mojih pet minuta. Ne onih nekadašnjih, davnih, što rijetko izađu samo na čistinu sna. Poslije pet puteva bez kraja što ih prohodah i pet nebeskih lelujanja na Mliječnoj stazi, nakon pet života provedenih samo sa zvijezdama i pet oblikovanja novih svjetova, najavljuju neko novo, nepoznato mi stanje. U koje bih trebala zakoračiti bez ikakvih pitanja, ne tražiti objašnjenja, ne očekivati pomoć, ne biti ni slična sebi dosadašnjoj. Otpustiti od sebe cjelokupno pamćenje, nutrinu razrijediti i izliti iz sebe, a ponad svega postaviti zaborav. Ne znati se prisjetiti svih boja šeboja i ne posrnuti pred mirisom smilja. I, što bi bilo najteže oprostiti, pobrkati, u duši, okuse prvih proljetnih cvjetanja. Zapasti u nemoć iz koje se nikad više ne bih uspjela prisjetiti zamiriši li ono najprije lipa, pa tek poslije bagrem, ili je nekako drugačije.
Uza sav strah i tjeskobu, ipak prihvaćam, bez puno razmišljanja, mogu ja to, poznajem dobro tu smjesu što se još nije oblikovala u stabilnu masu mene. U stanje ću ući bez priprema i pogovora, spremna na kratko, ili duže izbivanje izvan sebe, u potpuno mi nepoznatom sazviježđu. Samo, neka me netko od proroka, na način jedino njemu znan, bar pokuša uvjeriti da neće biti osjećaja.
Krećem u stanje pet minuta paukove mreže, nesigurna hoću li ikada više uspjeti odlepršati.
- VI 2012.
