Napomena: U nekoliko narednih subota objavit ćemo izbor priča iz autoričine nedavno izašle zbirke Vrijeme zrelog kestenja
Jeste li ikada bili na visokim pećima u nekoj željezari? Ili bar blizu njih? Nije bitno da je riječ baš o sisačkoj – bivšoj. Često razmišljam ima li snage jače, opasnije i ljepše od njihove, a kojoj je čovjek tako blizu da bi je mogao dodirnuti. I iznova, godinama, zaključim da nema.
Odavno sam se sprijateljila s visokim pećima. Uvijek nekako izaberem posebne prijatelje, od kojih drugi bježe, uplašivši se njihove veličine. Pobjegnu sa željom da se nikada ne vrate. Hrabrost, odlučnost, ljubav prema sebi samome ili nezainteresiranost, površnost, kukavičluk? Vjerojatno sve to pomalo.
Divno je kad prevlada radoznalost. Koja ničemu ne služi i ništa ne donosi. Ali potvrđuje postojanje stvarnog i nestvarnog, vidljivog i skrivenog, dolazećeg i odlazećeg, stvaranja i nestajanja, života i neživota.
Mili bože, mene budale! Pun je svemir koksa izgorio u trajnom plamenu pećî dok sam to shvatila. Oni koji su znali i vidjeli nisu mi htjeli reći. Tako i jest najbolje. Kazivanje se može svesti na loše ukazanje, bolje je osjetiti, tijelo i um to trajno pamte. Kao što i mi u meni ne zaboravljamo prvi susret s divovima od pećî i od ljudi.
Moj prvi radni zadatak u „Vjesniku Željezare“ Sisak. Reportaža s meni potpuno nepoznate pozornice koju sam već nekoliko dana ranije zavoljela. Susrećući umorna, ali ne i zabrinuta lica radnika što su kroz veliku portu izlazila iz kruga, nakon završene noćne smjene. Primijetila sam mir na licu, osmijeh u očima, stabilnost u koracima, vedrinu u usputnim šalama. I takve sam ih odmah zavoljela, a da oni to nisu nikad saznali.
Odlazim sama k njima, misleći da ću ih i gore, na platformi, zateći takve. U zelenom kaputu iz Trsta, dolazim njima koji me dočekaše još ljepši i veseliji nego što sam ih u maglovitim susretima, mimoilaženjima pogledima, kratkotrajno poznavala. Ne mogu procijeniti razigraniji li su oni ili buktinja u njihovim pećima. I tu se, na crnom platou, uzajamno i trajno zaljubismo. Pred gigantima iz kojih neprekidno suklja, nije to vulkan, da sukne pa se povuče. Oni ne staju i ne miruju, ne razlikuju mijene Sunca i Mjeseca, zemaljsku putanju, meridijane i paralele, Malog i Velikog medvjeda na nebu. Za njih postoje samo oni. Visoke peći, uvijek gladne i žedne i ljudi koji ih hrane i poje. Jedni bez drugih su ništa i zato se uzajamno poštuju.
Zelenilo u koje sam bila umotana začas potamni i poprimi miris dima. Brzo se uklopismo u crnilo i rumenilo i postadosmo šatirani cvijet. Nismo puno razgovarali, nije bilo potrebno, oni su odavno znali, a ja sam nekako brzo shvatila ljepotu trenutka što vječno traje. Sada sam tek sigurna da sam dobro pročitala njihove misli, sad kad smo zauvijek izgubljeni i oni i ja. Iako sam vrlo brzo počela naslućivati, po načinu na koji smo se kasnije susretali, prepoznavala sam prijaznost i prijateljski pozdrav. Oni su bili zadovoljni sa mnom, a to je bio moj mogući vrhunac. I kaput je vrlo brzo opet postao boje trave.
Savladala sam poslije, teoretski, promatranjem, proces rada čeličane, ingote i poluingote, valjaonicu traka i gredica, šavne i bešavne cijevi, koksaru, lijevane oblike, održavanje strojeva, montažu svih oblika od željeza. Upoznala uhodanu stazu „Ćire“ i pragove na pruzi koja je završavala i počinjala u Capragu. I kojom su cijevi i odljevci odlazili diljem svijeta, da bi bili osnovica neke velebne građevine, podzemne, zemne ili nadzemne konstrukcije.
Nisu onî, što su ih vrele i užarene talili i izlijevali, ni sanjali da će jednog dana i sami krenuti za proizvodima svoje Željezare. Bili su prezadovoljni odmaralištem u Malinskoj, uvijek se nekako uspijevalo provesti desetak dana u predivnoj uvali, ako ne u glavnoj sezoni, ona kasnija znala je biti još romantičnija. Sad su u poznatim i razvijenim državama, u gradovima na obalama oceanâ, otišli tragom cijevi, razvučeni poput rastaljenog željeza od mjesta nastanka do mjesta nestanka. Sanjaju ponekad plamene jezike pećî od kojih je sve počinjalo, ali se ujutro ne mogu sjetiti procesa proizvodnje.
Šatirani cvijet je uvenuo, a ono što je od njega ostalo ubraše neznalice. Oni koji nikad nisu čuli za noćnu smjenu, nikad osjetili snagu zadovoljnog radnika, nikad se približili moćnoj buktinji što hrli u nebo, nikad se ugrijali blizu rastaljenoga željeza.
Možda bi za njih bila korisnija makar i nemušta radoznalost. Naučili bi da igra vatre i vode nikad ne završava.
- IX 2011.
