Vojnik zaboravio da ima dijete!
Aktivno vojno lice – tako se službeno kaže!
Na kojeg računa država Hrvatska!
Onaj kojim se ponose ministar, premijer i predsjednik!
Kome bi svaki građanin ove države trebao vjerovati!
Otišao na posao kao u kockarnicu!
Po sreću!
Opio ga posao!
Zaljubljen u ono što radi!
Njegov uspjeh i maksimalno dostignuće!
Najviše što je u životu mogao postići!
Pored crnog BMW-a sa zatamnjenim staklima!
Ono što je NIŠTA!
Zaboravio SVE!
Ljubav?
Prema kome?
Prema čemu?
Možda prema meni koju bi trebao čuvati, štititi i braniti?
Od koga je učio?
Dio je vojske koja uzima iz državne blagajne, a što znači i od mene, od onoga polubijelog kruha što ga danas kupih, 999 milijuna eura za kupnju 12 borbenih aviona! Nemojmo se izrugivati iz tih 999, recimo da ne znamo računati pa ne umijemo reći da je to 1 000 milijuna eura, što je to jedan milijunčić na 999, a nije ni 1 000 nego bi to bila jedna milijarda eura. To je jedan sa devet nula. To je deset na devetu. Bilion. Do toga stupnja se danas matematika ne uči ni na jednom fakultetu. Pa se može reći 999 milijuna eura.
Onda jedan dječak od pet godina sve postavi na svoje mjesto.
Naš mali najveći mučenik.
Koliko je dugo njegov borbeni avion padao i gorio?
A on, nevažni dio posade, nije bio podučen za spašavanje.
Ne spada u tih 999.
Otac je rješavao papire, pio kavu, išao na gablec, zafrkavao se sa kolegama. Sve ono što se radi na sigurnom državnom dobro plaćenom radnom mjestu.
Čitali smo o umiranju djece zaboravljene u pregrijanim autima tamo u nekim amerikama, dok je jedan od roditelja bio u šopingu, u teretani, u grozničavoj potrazi za šutom narkotika.
Ovaj naš, hrvatski vojnik, pri kraju radnog dana tvrdio da je sina ranim jutrom ostavio u vrtiću, siguran u tu činjenicu.
I u tome je najveći problem.
Kad je zadnji put bio na psihijatrijskom kauču?
Tko je potpisao da je fizički i mentalno stoposto zdrav, odnosno, zna razmišljati i odlučivati?
On nije svoj problem, njemu ne treba stavljati sol na ranu, nezapamćena tragedija dovoljno je užasna sama po sebi. Ne treba ga krivično goniti niti kažnjavati. Naprotiv, dati mu časni otpust iz vojske, penziju po PTSP kriteriju.
On je problem hrvatske vojske.
Pretpostavljam da je sudjelovao u pripremanju velebne proslave Oluje u svom Kninu, hrvatskoj utvrdi. Na koju bi se zamalo dovezao BMW-om sa zatamnjenim staklima. Samo da nije imao sina starog pet godina.
Dječaka koji je iz minute u minutu, satima, umirao u očevom automatski zaključanom BMW-u.
A da je netko poslušao predsjednika Milanovića pa proglasio proslavu u ne zna se da li jadnijoj Glini ili Petrinji, dječak bi sigurno bio živ.
Otac ne bi imao toliko briga i posla.
Zašto u vrtiću u koji je dječak išao, a gdje su znali tko je otac i čiji je djelatnik, zašto teta nije okrenula majčin broj, onako kao što čine ako dijete iznenada dobije temperaturu, pa majka leti sa posla po dijete i vodi ga pedijatru, zašto njegova teta nije upitala je li bolestan, kad ni jedan roditelj to nije javio.
Nije zato što se taj oblik rada i odgovornosti ne njeguje u novoj demokraciji.
Netko se iz resornog Ministarstva treba oglasiti, ne da glasno pred televizijskim kamerama izrazi sućut obitelji, a ne to, ni dan žalosti u Kninu nije ono što treba naglašavati.
Nego objašnjenje kako je i zašto moguće da muškarac – vojnik MISLI da je sina ostavio u vrtiću, zašto je nepostojeći film u kome dolazi pred vrtić, izvodi dijete, predaje ga teti, poljubi na rastanku, mahne mu, zašto je taj film u njegovom mozgu.
Strah me onih 999 milijuna eura!
Tko garantira da u jednom od njihovih borbenih otjelovljena neće sjediti netko tko će jednog dana sve važno zaboraviti?
