Ubrzo nakon izranjanja iz hladovine Plitvičkih jezera, u zagrijanom autu spominje se Šopot. Tek će otac ispod glasa dometnuti kako najprije treba preći Obrovac, pri čemu misli na jugoistočni dio planinskog masiva Velebit kome se približavamo smireno, znamo što nas čeka, sve će biti u redu poštuju li se prometni znakovi i na ravnom, preglednom dijelu ceste vozi 30 kilometara na sat, čak i onda kad se učini da bi se moglo potegnuti 60-70. Samo po propisima, opominje majka, stara škola, pravila su imala razloge i svrhu i nije bilo uputno ignorirati ih.
Ne možeš biti siguran da nasred planinske klisure, baš na prijevoju Prezid koji se uzdiže 766 metara iznad našeg cilja i preziđuje Gračac i Obrovac, neće zavitlati vjetar iz vedra neba. Tu gdje je nama vidljiva samo lijeva strana neba i ispod njega kanjon Zrmanje. Desni dio neba ne vidiš od stijenja, a baš odatle hoće bura, nalet u trenu. Vozi li se prebrzo zdrmat će auto i putnike. Pije li vozač baš u tom trenu vodu, a na volanu samo jedna ruka, ode auto na suprotnu traku prije nego gutljaj klizne niz grlo. Zato je onih 30 kilometara baš tamo gdje se čine kao nečija greška.
A žeđ zavladala još na usponu, poslije tunela, taman se dobro razmjestila ona janjetina sa Plitvica, umjesto da se hladi u želucu ona samo što ne cvrči i ne dimi kroz uši, nos i usta, rado bi je čovjek natopio Zrmanjom, pio bi tu zelenu vodu, ali nigdje spusta do nje, tek gdjegdje proširenje za improvizirani vidikovac, nema na njemu stajanja jer bi pogled pojačao žeđ. Šopot, samo je u Šopotu spas. Oko sat i pol vremena i vožnje i preznojavanja i stoput ponavljanog: kako se nismo sjetili naliti vode u onu plastiku.
Svi su malo utišali pri spuštanju, uvijek je spust opasniji od uspona, ali ova tišina je znak strahopoštovanja. Približavamo se golemoj sivoj cijevi naslonjenoj na kamene rubove planine. Reverzibilna hidroelektrana Velebit. Sa službenom adresom 23450 Muškovci, na državnoj cesti D 27, telefonski broj: 023 689 025. Od kad smo se 1984. godine prvi put u tamnoplavoj Zastavi 128 provezli ispod cijevi, nikad više nitko od nas četvero, ni sa kim i ni u kom prevoznom sredstvu nije prošao iznad generatora i turbina a da nije izrazio divljenje i čuđenje sposobnosti i znanju ljudi koji su takav sistem proizvodnje struje osmislili i izgradili (velebitske generatore sagradio je „Rade Končar“). Svake godine proširivali smo znanje i ponavljali naučeno: akumulaciono jezero na dnu, na Zrmanji, puni se vodom sa planinskih masiva, a turbine i generatori pumpaju je natrag na visoravan, u gornje akumulaciono jezero. Danas preko Googlea nadopunjujem: niz tu cijev se vode sa Gračačke visoravni, iz rječica Ričica, Opsenica, Otuča i Krivaka, te akumulacijskih jezera Štikada i Opsenica, kroz osam kilometara tunela i cijevi, s visine od 549 metara, obrušavaju na lopatice dviju turbina smještene na dnu golemog betonskog “bunara” 60 metara ispod zemlje i gotovo 40 metara ispod razine mora. Iako nemam sugovornika za nastavak razgovora, ni učitelja ni učenika, ne zaboravim jednom godišnje ponoviti gradivo. I na kraju obavezno pitanje samoj sebi: spominje li danas itko reverzibilnu hidroelektranu Velebit kad cestom prolazi ispod cijevi.
Poslije čvorišta u Udbini: Donji Lapac-Gospić-Obrovac, na drugom, po veličini i značenju, raskršću, ovom u Zatonu, nitko i ne spominje skretanje udesno prema Masleničkom mostu, preko Posedarja, do ulaza u Zadar, pa polako magistralom kraj Biograda prema jugu. Divna ruta uz more, ponegdje bi prosto mogao i gume auta rashladiti u moru, ali slanom vodom ne može se utažiti žeđ janjetine. Mi ćemo pravac ravno, direktno u zagrljaj Zrmanje na mostu u Obrovcu, ali i dalje samo pogledom, nigdje usput mjesta za dodir s rijekom. Vijugavi uspon, prvi pogled na more, al' je lijepo, vozi dalje, bit će nam dosta mora, izgorismo od žeđi, istopit ćemo se, prepoloviti kao ono janješce, vode nam treba da organi nabubre i spase se od odumiranja. Do Šopota još najviše deset minuta – jesi li ti normalna, eto ga tu, samo što se ne vidi od Benkovca, gradić se rasprostro u vidiku. Poslije benzinske, a prije raskrsnice Biograd-Šibenik, samo što se vrata ne otvaraju i ne iskače iz auta u sporoj vožnji, dobro je, nema gužve, na izvoru nikoga … Iz restorana nitko ne viče da ne smijemo na njihovo parkiralište, mjesta ima, ako nismo danas njihovi gosti bit ćemo u povratku, poznata im je psihologija ovakvih putnika koji moraju odlazak na Jadran i od Jadrana začiniti pečenom janjetinom, i to ne gotovom koja čeka goste, nego onom koju gost čeka, važnost je u pitanju: za kol'ko će biti … pola sata, sat, svejedno, nitko nikuda ne žuri, godišnji traje još i sutra, zato smo krenuli dan ranije da se prebacimo u svakodnevicu …
A voda na izvoru u Šopotu, 170 metara iznad mora, ne šumi, ne šišti, jednakomjerno teče u mlazu koji se ne može prekinuti i zatvoriti okretanjem pipe jer je nema, slobodan pad, negdje iznad i ovaj izvor ima svoje akumulaciono jezero i svoju cijev kroz koju se energija planine pretače u ljudsko tijelo.
xxx
Desetak godina kasnije do Šopota stižem ne odveć žedna, promijenila se janjeća situacija, više sam radoznala. Voda nije za piće – jednostavna obavijest na kartonu iznad mlaza. Šopot izbrisan iz panorame mora.
Post scriptum: Svako ljeto prolazim pored izvora u Šopotu bez zaustavljanja. Uvijek samo s jednim pitanjem: može li reverzibilno (lat. reversibillis: povratan, koji se može obratiti, okrenuti u suprotni smjer) postati ireverzibilno (nepovratno, neponovljivo, jednostrano, koje se može kretati samo u jednom pravcu bez mogućnosti vraćanja u početno stanje).
- VI 2017.
(Po pet priča, iz dvije zbirke, za koje su recenzije napisali Veljko Lukić i Ladislav Babić, dovoljno je za ovo svojevrsno predstavljanje autorice, koja iskreno zahvaljuje svakome tko je pročitao bilo koju priču.)
