Redovito obilazim zborove, vašare, sajmove, kirvaje, derneke, svetkovine. Ni jedan mi ne promakne, ni u blizini, a ni onaj dalji. Isplati se putovati, ako ne drugačije, a ono velosipedom. To putovanje je potraga za srećom.
Sigurna sam jedino na tim nedogovaranim okupljalištima svjetine svih zanimanja i profesija, pristojnih i lopovskih. Od direktnih i indirektnih gubitnika svih godišta a sretnih da se mogu kretati, među njih ugurane ostrižene ovčice izgubljene u prostoru i vremenu, do preglasnih tobožnjih gazdâ situacije koji još uvijek ne znaju da svako veselja kratko traje. Ne moram se kamuflirati u maškaru drugačiju nego što jesam. Budući da me nitko ne poznaje, onda mi ne može raditi, izvin'te na izrazu, o glavi. A prijatelji mi na ove događaje ne zalaze. Ako me tkogod i priupita odakle sam, to ne znači da me pita koje sam vjere i od koje roditeljske nacionalnosti ispala, nego, onako, iz radoznalosti. Da čuje koja je moja matična luka, ne bi li možda i sebe povezao s njom, prisjetio se je li nekad i sâm boravio u njenoj hladovini, ili u nekoj drugoj, najbližoj uvali. I obradovao se što ima kome ispričati poneku zgodu iz tog vremena, zaboravljenu a odjednom iskrslu u njegovom preopterećenom pamćenju. Onda će me obavezno pitati jesam li dugo putovala, a u čemu ću prepoznati suosjećanje i zabrinutost, emocije što ih dugo ne susretoh na svojim utabanim stazama. Pa kad me još zapita imam li gdje prenoćiti, samo što mi suze ne grunu na prašnjave oči. Lako bih ih opravdala, tà dimi se ispod kotlova i ražnjeva na svih osam strana svijeta.
Ne bi taj nepoznati radoznalac mogao prepoznati suzu, pa nema ona ličnu kartu na kojoj sve piše. Istinabog, uglavnom brojkama, u kojima jedan ne znači jedan, nego, pretpostavljam, da sam, opet izvin'te, žensko, ili nepismena, ili sumnjiva, možda i opasna. Pretvorili me u neki broj od deset, dvanaest i više znamenaka, što ga ne mogu zapamtiti, iako me stalno traže da im ga izgovorim. I još mi uporno i bez najmanje dileme ponavljaju kako nemam pravo znati što to brojevi o meni kazuju. Neka, saznat ću jednog dana, svi dokumenti kad-tad prestaju biti tajna.
Eto, to je jedan od razloga zašto gledam gdje je ono sutra vašar. Tamo nisam samo matični i evidencijski broj, ne upisuju me ni na kakvu listu čekanja i ne pitaju me ono što ih se ne tiče i u čemu ne žele sudjelovati. Tako mi nekako vašar dođe kao poklonjena sloboda. Bolja i od nogometnog derbija, jer se sada već i tamo broji, usmjerava, dijeli, razvrstava, pa bi mi se moglo dogoditi da mojoj osobi bude pridodan još neki novi, do sada nepostojeći broj.
Ogromna livada, još ljepša ako je na obali rijeke, prepuna šarolikosti satkane od ljudi, šatora, životinja, sitnica i krupnica, to je moj životni zgoditak. Mjesto gdje me nitko ne promatra ispod oka. Samo na toj šarenoj pustopoljini kojom odjekuje još šareniji, na brzinu sklepani orkestar, ne može mi se dogoditi neka lična neugodnost, ne moram strepiti od uvrede, netraženog podučavanja, direktnog podcjenjivanja i prikrivenog ucjenjivanja.
Mogu jesti svu nezdravu i masnu hranu, uvjerila sam sebe da zrak i povjetarac izvlače kolesterol i trigliceride, izvjetravaju osteoporozu i rastapaju suvišni šećer. I još kad sjednem u nesigurnu stolicu ringišpila, tek onda se osjećam skroz-naskroz sigurna i slobodna. Nitko me ne može dokučiti, a oni brojevi i nerazumljive znamenke koje samo zavaravaju da sam to ja, razlete se odjednom u nepoznati, zrakoprazni prostor.
Zato ni jedan vašar na svijetu ne prolazi bez mene. Oni su tombola koju obavezno izvlačim. Uvijek nešto dobijem, tako je igra namještena.
- VIII 2011.
Autorica ovom impresijom svim čitateljima SBPeriskopa želi uspješnu i zdravu Novu 2022. godinu, te zanimljiv, vedar i razigran „vašar života“.
