Naiđe vrijeme, nisačim uvjetovano, u kome danima ne uniđem u tuđu kuću. Onda dođe tako neki četvrtak, predodređen za ulazak u dvije kuće. U jednu nečijim poslom, samo kao pratnja glavnom liku, a u drugu tek nešto priupitati, što sam mogla i jučer i sutra, ili za pet dana.
U prvu kuću ulazim prvi put, nikad nisam ni prošla kraj nje jer je udaljena od table koja upućuje u njenom smjeru. Tamo se ne ide slučajno, u šetnju, uživanje u prirodi, berbu vrganja ili skupljanje kestenî. Moglo bi se po friško, tek samljeveno brašno, pšenično i kukuruzno, potok nikad ne presuši, vodenica, ili kako me taj dan podučiše, vodeni mlin, za razliku od vatrenog koji radi na cjepanice, već je šezdesetak godina na svom mjestu. Sa svim sastavnim dijelovima, od mlinskog točka do dviju kamenih ploča, deblje i tanje, čija blizina uvjetuje krupnoću meljave. Samo na nekoliko koraka je ambar sa četiri oka, odvojena debelim kamenim pregradama, čak i s petim okom, ipak montažnim, zatreba li, može se postaviti između drugog i četvrtog. Rodi li, pored kukuruza, pšenice, raži i zobi još i ječam, svako će žito u svoju kućicu, čeka ga njegovo oko. Tako je bivalo otprije stotinu godina, da bi zauvijek i trajno završilo dvije-tri decenije unazad. Vrijeme značajno za čovjekov život, nevažno za trajanje vodenice i potoka. Zato se oni i danas, kad nikome ne trebaju, prkosno spajaju i sljubljuju.
Snažni i nagli miris tamjana kroz prostor, kao da je nekoliko zrnaca bačeno na ugrijanu ploču rešoa, samom čovjeku više od jednog kola ne treba, što će mu četiri-pet da stoje kao ukras, prazni, nekorišteni, ta nije njegova kuća ambar sa četiri prazna oka i petim u pripravnosti. Vremenska varka! Ništa čudno, kasno je ljeto. Gledala sam u potok a ne u dimnjak.
Nekoliko grabovih cjepanica na linoleumu ...
... grab je najjače drvo, snažno gori, sporo dogorijeva, dugo zadržava vatru, ostavlja malo žara i puno sitnog finog pepela od kog su naše matere kuvale lukšiju i prale nam u njoj kosu, sad s njim u bašču, cvjetnjak, smanjuje kiselost zemlje ... objašnjava domaćin ... šporet isijava toplinu, u velikoj prostoriji nije vruće, visok plafon, debeli zidovi, manji prozori, iznad usjajene crne table još se paučinasto leluja, nekako ljulja u neodlučnosti izvinuti se ili spustiti, jedva primjetan dim. Nije grabov, nego tamjanov. Dim – miris uzajamnog poštovanja, a prije pogleda na potok ispod mlinskog kola, odmah pri prvom ulasku u prvu kuću.
Kad se miris tamjana izvukao iz kože i garderobe, ulazim u drugu kuću, po tko zna koji put. Ta mi je dobro poznata, njen miris također snažan, ispremiješani deterdženti, omekšivači, kreme za ruke, parfemi u rinfuzi, muški i ženski dezodorani, pjene za brijanje, gelovi za kosu. Ravnotežu bi unio miris tamjana, možda bi trebalo više zrnaca … izrekoh to naglas, domaćini me čudno i bez riječi pogledaše, onim pogledom „ova nije normalna“, što i potvrdih vedrim ulaskom u njihovu kuću. Bez zrnaca tamjana u rukama.
Neke su kuće tako prazne jer u njima nema rešoa s jednim kolom, nema crno-bijele fotografije na zidu odavno umrle Bele Krleža, bez okvira, nema pipe iz koje voda teče u slobodnom padu, s istog izvora koji napaja i onaj mlinov potok. Sve je u tim kućama novo, moderno, besprijekorno čisto, uglancano, namirisano. Takva atmosfera utječe i na čistoću mislî vlasnika svih tih predmeta. Sigurne su, ugniježđene u jednom od bezbroj očiju ambara ljudske podsvijesti, očiju prepunih različitih procjena, sudova, ocjena, zaključaka, preporuka, savjeta. I samo da se mlinsko kolo jednom zavrti, snagom potoka ojačanog kišom, počinje meljava na krupno. Za sitno neće biti vremena, mlin se zaustavlja. Do neke sljedeće zgode ulaska u drugu kuću.
Nakon posjeta dvjema kućama, toga četvrtka raspirujem žeravicu u svome domu, ubacujem desetak zrna tamjana iz kutijice koju mi je domaćin prve kuće poklonio odmah pri ulasku u nju, prije ponuđene kave dobrodošlice, i uključujem ono jedno kolo rešoa da bih prigrijala večeru. Vodim računa da u peć ubacim samo jednu grabovu cjepanicu, inače bi mi kuća mogla postati vatreni mlin. Na radost, ili na žalost.
- IX 2016.
