Krešo Dolenčić jedan je od onih marljivih, sveprisutnih i vazda aktivnih ljudi kakvi su nekad činili okosnicu žive hrvatske kulture. Talentiran i znatiželjan, on naokolo režira kazališne i operne predstave, na najvećim i najmanjim pozornicama, onako kako ga kad posao nanese. Uvijek je u samom srcu kazališnog, kulturnog i društveno-političkog, državnog mainstreama, što mu je itekako zamjerano. Ali kad bi ostali državotvorni umjetnici bili poput Kreše Dolenčića, kada bi takvom bio i onaj ostatak hrvatske kulturne elite koja ulazi i izlazi iz Runjaninove 2 ili biva čašćena državnim potporama, nagradama i ordenima, Hrvatska bi bila Švedska ili Danska, a ne ovo što jest.
I onda Krešo Dolenčić objavi otvoreno pismo u kojem glasno zažali za najavljenim odlaskom Zrinke Turalije s HRT-a. I Krešo, kao eto i ja, žali što Hrvatska nije onakva kakvom je zamišlja, samo što je meni izuzetak od grdnog pravila Krešo, a Kreši je takav izuzetak Zrinka Turalija. Veli da je ona “zaštitno lice Vijesti iz kulture”, veli da je ta emisija “nadrasla samu činjenicu izvještavanja o kulturnim događajima”, i da je gledaju u Sloveniji, a da čuje kako je gledaju i u Bosni i Hercegovini i Srbiji. “Pa se stoga itekako čudim da se nije digla neka uzbuna na HRT-u i sve se učinilo kako bi Zrinka Turalija ostala. Kako to da se takvi urednici puštaju otići? Nije li trebalo višestruko povećati budžet te emisije i postaviti ju kao jednu od strateških pozicija programske sheme?” Zavapio je Krešo, a prenijeli mediji.
Kao da ne živimo u istoj stvarnosti, ili kao da ne gledamo isti HRT. A pritom razlika nije u tome da se njemu sviđa nešto što se meni ne sviđa. Razlika je u onome što nas dvojica vidimo. Kada on kaže da je rečena emisija “nadrasla samu činjenicu izvještavanja o kulturnim događajima”, ja vidim da ju je nadrasla time što Vijesti iz kulture svakodnevno izvještavaju o dnevnom kretanju i aktivnostima ministrice kulture. Ako prođe večer a da u toj emisijici Nina Obuljen Koržinek nije nešto izjavila, to može značiti samo da je imala slobodan dan ili da je imala migrenu. Iz Krešine perspektive takvo “nadrastanje” vjerojatno može ostati neprimijećeno, jer on se bavi izvedbenim umjetnostima, koje podrazumijevaju priredbu i publiku koja priredbi plješće. U toj publici nekoga od poznatih uvijek mora biti, pa tako i ministrice. Na kraju krajeva, ako izjavljuje ona, izjavljuje i on, redatelj. I tako je sve tu kako treba. To što Zrinka Turalija o kulturi i umjetnosti govori jezikom snaše sa seoskog prela, u atmosferi kazališne premijere neće biti primijećeno, kao ni to što njezina ljubazna pitanja nisu najsuvislija. Ne budimo zlonamjerni, to se ona primiče narodu, koji gleda njezinu emisiju…
Fatamorgana koju Krešo Dolenčić doživljava gledajući Vijesti iz kulture najprije se tiče činjenice što se njemu, pretpostavljam, učini da Zrinka Turalija voli kazalište i što – da se ne lažemo – voli njega, Krešu, u kazalištu. Ona, međutim, kazalište voli zato što seljački lukavo primjećuje da kazalište financira Ministarstvo kulture, te da je kazalište – plus-minus deset posto! – isto što i država. Njega, Krešu, ona voli, jer je on trajni jamac njezine afirmacije unutar elite, on je uvodi sa seoskog prela ravno u svečanu ložu. Krešo je ljubazna država, sa šarenim okvirima naočala. I kako ga Zrinka ne bi voljela?
Tako to, kažem, izgleda. Međutim, postoje u Zrinkinom poslu i oni sumorniji, dosadniji, iritantniji dijelovi, kako ona to veli – kulturne scene, gdje valja čistiti pljevu i trijebiti grah, gdje se trebamo baviti cenzurom. A književnost je, znat će to Krešo, prostor na kojemu država svoje interese i potrebe regulira upravo cenzurom. A ne novcem, kao u kazalištu. Zrinka Turalija na HRT-u igra ulogu tog nemuštog i bezazlenog cenzora, i to je temelj njezina posla. Izmišlja pisce i književne manifestacije, izmišlja njihove domaće i međunarodne nagrade, izmišlja najnagrađenije, najprevođenije, u svijetu najpoznatije, te sa stanovišta “činjenice izvještavanja o kulturnim događajima” ona dvadeset godina ustrajno laže ili, pristojnije rečeno, krivotvori, ali s nekog drugog stanovišta ona nadrasta samu činjenicu izvještavanja o kulturnim događajima. U površnom svijetu, onom u kojem, svaki na svoj način, živimo i radimo, i Krešo i ja, to što Zrinka Turalija radi, može katkad ostati neprimijećeno sve dok na vlastitoj koži ne osjetimo efekte cenzure. I obično tako i jest. Vijesti iz kulture ne gledaju se na ozbiljan način, jer to i nisu ozbiljne vijesti, pa nitko ne biva svjestan njihova sadržaja. Baš kao na seoskome prelu, tu postoje oni koji su na prelo ušli i oni koje se na prelo ne pušta. A onda čega nema, to se i ne primijeti. Je li tako, Krešo? Najteže je na sceni i na filmu prikazati nečiju odsutnost. Tu počinje umjetnost, i tu bi otpočeo ozbiljan razgovor o društvu, kada bi on u Hrvatskoj uopće bio moguć i kada bi ga se imalo s kime voditi. Cenzura se pobrinula da se o tome nema s kim razgovarati.
Zrinka Turalija doista jest “zaštitno lice”. Ali što ona zapravo štiti? Od njezinih emisijica bi se, recimo, na slučaju Nebojše Slijepčevića mogao izmontirati poučan filmić o cenzuri i propagandi. Kada je filmu “Čovjek koji nije mogao šutjeti” stigla prva međunarodna nagrada koju je bilo nemoguće prešutjeti, priču o njoj Turalija je oženila i u istu ravninu stavila s pričom da Jakov Sedlar snima novi film. A kad je nominiran za Oscara, već je to bio veliki uspjeh hrvatske kinematografije. Sam Slijepčević tu je samo vršitelj radova, a tema, sadržaj i stil njegova filma je nešto o čemu se ne govori, nešto što je cenzurirano. Ako “Čovjek koji nije mogao šutjeti” dobije Oscara, to će za Vijesti iz kulture biti poput rukometnog srebra (zlatnoga sjaja), a doček filmske ekipe na povratku iz Hollywooda od dočeka rukometaša razlikovat će se po tome što neće pjevati hrvatski The Pjevač. Sve ostalo bit će navlas isto.
Međunarodne filmske nagrade se, za razliku od međunarodnih književnih nagrada, ne mogu tek tako cenzurirati, jer je i film, kao i kazalište – država, pa bi prešućivanje nagrade s Turalijinog stanovišta bilo prešućivanje – države. Ne može se cenzurirati nešto za što su ministarstvo i HAVC dali novac. Ali kada Monika Herceg u Sloveniji dobije ozbiljnu europsku književnu nagradu, a o svojim međunarodnim nagradama, dragi Krešo i mila publiko, neću ni govoriti, ali ne zbog stvari dobrog ukusa (jer je i dobar ukus pred državnom cenzurom ništa!), nego zato što bi tad priča postala groteskno irealna, tada to Turalija jednostavno proglasi nepostojećim. Ne samo da ona to može raditi, jer hrvatska država kao ni hrvatska književnost kao državni projekt s Monikinim ili mojim međunarodnim nagradama nema ama baš ništa, nego je Turalija na svoj položaj na HRT-u i postavljena da radi baš to i samo to.
Zašto ona sada odlazi s HRT-a? Postoji legenda zašto je i kako Zrinka Turalija uopće postala novinarka i urednica na HRT-u, koja glasi ovako: javila se mlada na konkurs za lektore. Primilo je, ne zna se kako. Ne može se ni znati, jer je to bilo vrlo davno. Za lektoricu se pokazala nepodesnom. Biva tako, završi čeljade školu za šustera, ali šusteraj mu ne ide od ruke. I kako nije mogla biti lektorica, legenda kaže, postala je pouzdana urednica. A odlazi iz ekonomskih razloga. S obzirom na godine staža, njezina otpremnina doseže iznose otpremnine prosječnoga prvoligaškog nogometaša, recimo stopera Slaven Belupa. A gdje odlazi, ako je vjerovati istim medijima koji objavljuju Krešino otvoreno pismo? Naravno, u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. Tamo je Zrinki Turaliji i mjesto, nakon što je ustrajno od akademika Gavrana stvarala našeg najprevođenijeg pisca. Iz državne službe Turalija, dakle, prelazi u državnu službu. Ona je država, koja se s drugim državama savršeno dobro razumije. U HAZU će drugim sredstvima nastavljati svoj posao nadrastanja činjenica.
U ozbiljnim i velikim kulturama cenzurom su se bavili ozbiljni ljudi. Primjerice, u Katoličkoj crkvi kroz cijelu njezinu povijest. U Staljinovom Sovjetskom Savezu, u Sjedinjenim Američkim Državama, u različitim povijesnim razdobljima, u komunističkoj istočnoj Europi, u Titovoj Jugoslaviji… Među cenzorima znali su bili i najmarkantniji umovi i stvaraoci epohe. U Hrvatskoj, pak, na Hrvatskoj radioteleviziji, ulogu cenzora ima Zrinka Turalija, skupa s ostalim turalijicama i turalićima po redakcijama kulture i trećim programima. Ruku na srce, nije mnogo bolje ni na ostalim institucionalnim i izvaninstitucionalnim cenzorskim pozicijama unutar žive hrvatske kulture. Kako je to moguće? Pa, vrlo jednostavno: u svim ozbiljnim i velikim kulturama u čovjekovoj povijesti cenzor je djelovao protiv onih koji bi se osmjelili, ali je cenzor u svom djelovanju naspram cjeline žive kulture bio osamljen. U nas, pak, cenzura prirodno i lako teče, uz puno razumijevanje i suradnju kulturnih radnika, tako da uglavnom samo cenzurirani primjećuju da su cenzurirani. Ostali se začude ako se cenzurirani javno pobune, umjesto da se potrude doći u sklad s onim što “nadrasta samu činjenicu izvještavanja o kulturnim događajima”. Ostali pišu otvorena pisma kad cenzor uzima otpremninu i prelazi na drugu dužnost. I samo se gorko iznenade ako se i njima jednoga dana dogodi da i njih, kao Gregora Samsu, kao Moniku, ili kao mene, proglase za gamad.
