Još malo o tome zašto se mrzimo

Na prijem koji je u povodu ovog pravoslavnog Božića pripremilo Srpsko narodno vijeće došli su, kao i obično, premijer i nekoliko ministara, a ove godine je čak i osobna izaslanica predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović (koja nikada ne dolazi) pozdravila skup i održala kraći govor. Čule su se manje-više protokolarne riječi o potrebi njegovanja međuetničkih odnosa i ljudske tolerancije. Milorad Pupovac govorio je o potrebi »da se izvučemo iz živog blata srpsko-hrvatskih povijesnih tema« jer će se u suprotnom podcijeniti »pitanje ugroženosti budućnosti svakog od nas, svakoga od naših naroda«.

Andrej Plenković smjelo je usporedio odnos Hrvatske i Srbije s odnosom Francuske i Njemačke, pa kao što se Francuzi i Nijemci nisu pomirili preko noći, tako će trebati još vremena »da zacijele još friške rane u odnosima između Hrvatske i Srbije«. Kazao je da je osobito bolno pitanje koje opterećuje međusobne odnose i usporava proces pomirbe pitanje u ratu nestalih osoba.

Sigurno je da je to iznimno važno pitanje jer je svaka žrtva jednako bolna za svaku obitelj bilo koje nacionalnosti. Valja napomenuti da se prema podacima hrvatskog Ministarstva branitelja iz 2015. godine tada tragalo za 930 osoba hrvatske nacionalnosti iz Domovinskog rata i 680 osoba srpske nacionalnosti, a svi su oni hrvatski državljani. Kad se već i dalje moramo baviti »blatom povijesnih tema«, onda se iz toga mora zaključiti da nažalost obje strane, i srpska i hrvatska, blokiraju pronalazak nestalih osoba. Ili ih ne blokira niti jedna, nego ni srpske ni hrvatske vlasti ne znaju gdje su stradali nestali.

Andrej Plenković je odmah poslije izbora uspio privući uz sebe zastupnike etničkih manjina, pa tako i srpske, i zato što mu je trebalo da bi osnovao parlamentarnu većinu, ali i stoga što je to normalan i pametan politički potez, pogotovo poslije otvorene antisrpske hadezeovske politike koju je provodio Karamarko.

Sela i zaseoci bez električne struje u Hrvatskoj, njih je i dalje gotovo stotinu, su hrvatska civilizacijska sramota, a naravno da nije baš slučajno da su to u ogromnoj većini kućanstva u krajevima u kojima žive Srbi.
Može se jako načelno popovati o nekakvoj jednakosti za sve u Hrvatskoj, ali su nažalost Srbi često u poziciji građana drugog reda u Hrvatskoj i stoga mnogi od njih, koliko je to moguće, izbjegavaju spominjati svoju nacionalnost i vjeroispovijest. Razlog je jednostavan, vlada podozrenje prema onima za koje se zna da su Srbi i oni zbog toga imaju različitih problema. Nametnuta im je kolektivna krivnja za rat u Hrvatskoj, iako dobro znamo da svatko odgovara samo za svoje postupke.

Međunacionalni odnosi, u razdoblju nakon posljednjeg rata, počeli su se ponovno kvariti kratko vrijeme nakon što je Karamarko preuzeo HDZ te su 2013. godine krenuli mitinzi protiv uporabe ćiriličnih ploča na službenim institucijama u Vukovaru, koje su se počele postavljati prema važećem hrvatskom zakonu, ali odmah i nasilno razbijati.

Profesorica psihologije Dinka Čorkalo Biruški koja već dvadesetak godina istražuje međuetničke odnose u Hrvatskoj, kaže ovih dana u jednom intervjuu da posljednja istraživanja koja su provedena među maloljetnicima u Vukovaru, Baranji, Daruvaru i Istri pokazuju da se ni u Vukovaru ne može govoriti o mržnji, nego Hrvati i Srbi više jednostavno ne trebaju jedni druge, pristaju živjeti jedni uz druge, a ne jedni s drugima. No, ona navodi da je pojednostavljena i duboko pogrešna teza o nekoj vjekovnoj mržnji Hrvata i Srba. Dapače, i u vremenu kratko prije raspada Jugoslavije i Domovinskog rata sociološka ispitivanja koja su se tada radila nisu bila bilježila porast međunacionalne nesnošljivosti.

Listopadski vukovarski prosvjed tobože zbog sporih i neučinkovitih istraga i procesuiranja ratnih zločina samo je dodatno pogoršao odnose u Vukovaru, a manipulirajući emocijama ljudi koji su žrtve rata, cilj organizatora vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave, Tomislava Josića i ljudi iz tog kruga bio je pritisak na Plenkovićevu vladu i represivni aparat i pokušaj zastrašivanja Srba koji tamo žive. Potpuno je neprihvatljivo i nije pravično zagovarati progon ratnih zločina koji su u Vukovaru počinili Srbi, a ujedno ne zagovarati i progon zločina nad Srbima, i priznati i da su deseci Srba ubijeni i nestali prije početka rata u Vukovaru, i to organizirano kao što se to događalo i u Osijeku, Sisku, pa i u Zagrebu. A Penava to ne priznaje, nego bi čak htio da se zabrani Demokratski savez Srba jer je njezin čelnik i dogradonačelnik Vukovara Srđan Milaković donio spisak 42 ubijena i nestala Srba u Vukovaru prije početka rata i jer je za Oluju kazao da je bila i etničko čišćenje.

Naravno da bi i po tom spisku od 42 ubijena Srba, DORH trebao napokon, poslije 28 godina početi djelovati, kao što to radi i kad su u pitanju zločini nad Hrvatima, ali to se vjerojatno neće dogoditi jer bi to bilo politički problematično.

 

novilist