Ma tko kaže da je pravda u Hrvata nedostižna? Nego je to, kako tvrdi vlast, tek lažna percepcija javnosti, a dokazuje to i friški slučaj zaštite autorskih prava, za što se na sudu u Splitu lako izborio jedan građanin Splita. Ne građanin obični, koji inače na sudsku pravdu čeka dok mu unuci odrastu, nego značajan kipar, akademik pače, autor malog milijuna sakralnih objekata po Hrvatskoj i u BiH, svugdje gdje žive Hrvati od stoljeća sedmog, pa je taj domoljubno i nacionalno osviješteni K.K. svojevremeno izgradio i prilično nakazni kip svoga obožavanog Franje Tuđmana na ulazu u središte Zagreba, otkuda satrap mrko škilji tko se sve po glavnom gradu smuca.
Dobro, odlutala sam malo u lik i djelo dotičnog kipara koji se našao užasno povrijeđen što je njegov rad – kameno postolje za jarbol, ili kako ga u Splitu zovu – štandarac, postavljen na središnjem gradskom trgu – boga ti, oskrnavljen! Bio je, kaže, zatečen, ma što zatečen – užasnut činjenicom da je, uz ostale važne datume za Split, na štandarcu nedavno dopisan i datum oslobođenja Splita od fašizma: 26. 10. 1944. Inače, njegov rad tek je kamena bloketa i na njoj ploča, a povijesne datume diktirala je hadezeova splitska vlast iz 90-tih kojoj je također bilo bogohulno da, uz datume gradnje Dioklecijanove palače, doseljavanja iz Salone, usvajanja prvog gradskog statuta, pobjede narodnjaka na izborima 1882. i proglašenja samostalnosti Hrvatske, stoji i dan kada je partizanski i antifašistički Split oslobođen od fašizma. Kako bilo, autor dva obična kamena bloka nema autorska prava na napisani tekst, što je uostalom i sam priznao na sudu gdje je podnio tužbu protiv gradske vlasti „zbog narušavanja autorskih prava“. To jest, da ponovimo, zbog dodavanja na spomenik, i za Split, i za čitav civilizirani svijet, svakako najvažnijeg datuma u novijoj povijesti.
E, ali ne i za omiljenog režimskog skulpturalistu Kuzmu Kovačića koji je u podsjećanju na, u kamen uklesani, antifašizam prepoznao „jeftini politički trik splitskog gradonačelnika“ koji da se „tim potezom želi dodvoriti lijevom biračkom tijelu“. I time, ne baš puno pametno, poručio kako su njegovi desničari iz HDZ-a i šire otvoreni protivnici antifašizma. Uglavnom, obranu štandarca od antifašista i zaštitu svojih nepostojećih autorskih prava potražio je na sudu, uz podršku konzervatora i Hrvatskog društva likovnih umjetnika, a onda dok kihneš dobio presudu u svoju korist. Sutkinja Trgovačkog suda, neka joj ime ostane zabilježeno: Zrinka Čosić, nije se libila potvrditi u čijim je rukama hrvatsko pravosuđe, te je, nakon pažljivog proučavanja teškog krimena gradske vlasti i ozbiljne povrede „uglednog“ klesara domoljubne baštine, u presudi utvrdila da je „grad Split povrijedio autorsko pravo tužitelja“, jer da je „na nedozvoljen način i bez suglasnosti tužitelja mijenjao autorsko djelo – štandarac na Narodnom trgu u Splitu – tako što je uz postojeće natpise dodao natpis ’26. 10. 1944. Dan oslobođenja Splita od fašizma’, te ga tako deformiranog izložio na Narodnom trgu u Splitu“.
Ej, deformiranog! Ali da, gospođa sutkinja je skroz u pravu, budući da se ovdje svaki spomen antifašizma i dalje smatra deformacijom, skoro pa biološkom, te stoga ona nalaže tuženiku da u roku od 15 dana „ukloni sve postojeće deformacije na autorskom djelu tužitelja i vrati ga u prijašnje stanje, s kronološki poredanim važnim datumima za grad Split“, a to su – zna naša sutkinja, povjesničarka – „isključivo sljedeći natpisi: Car Dioklecijan ušao u svoju palaču oko 640. Stanovnici Salone naseljuju Split 1240.“, pa bla, bla… i onda „1991. Hrvatska postaje samostalna i suverena država“. Ono između, ona gadna „deformacija“ iz 1944., kao podsjećanje na jedan drugi, bolji, antifašistički Split, nema što da radi na spomeniku usred grada.
Zaključila je to sutkinja, iako autorska prava na natpis pripadaju gradu Splitu, a onda, kao što je i red, valjda zbog pretrpljenih „duševnih boli“ velikog kipara, naložila da mu se ima isplatiti 6.000 eura, sve sa zateznim kamatama, „na ime naknade štete za povredu moralnih autorskih prava“. Što bi ga to bila „moralna“ autorska prava nije objasnila, ali lako je shvatiti koliko je amoralno bilo od strane splitske vlasti da među tako presudne datume za povijest Splita uvrsti i dan kada su partizanske „horde“ ušle u grad čija je mladost prethodne četiri godine masovno ginula boreći se protiv fašista.
No, nekim se čudom splitski gradonačelnik ustobočio; poštivat će, kaže, odluku suda, ali će taj kameni blok skupa s Kuzminim „autorskim pravima“ pokloniti muzeju u Šibeniku, a na Pjacu postaviti novi štandarac, jer smatra da je „oslobođenje od fašista koji i danas svojataju Split i Dalmaciju za nas itekako važno“. Hm, dobro i odvažno zvuči, samo… prije će biti da će, nakon rigoroznog rušenja više od tri tisuće spomenika antifašizmu, „povijesnu“ prevagu odnijeti onaj s kesom eura namireni kamenorezac, koji posprdno poručuje: “Ma kakvo oslobođenje!“ Kao vjerni čuvar autorskih prava vladajućih kleronacionalista. Prava na proustašku nostalgiju.
