S CRKVOM i Bogom nikad nije dosadno. Zamišljam taj reklamni slogan budućnosti kad će Crkva dovršiti proces pretvorbe u megakorporaciju i poput današnjih teleoperatera nuditi povoljne pakete duhovnosti, “krštenje, krizma i tri mise nedjeljom plus tvrdoukoričena Biblija za samo 250 kuna mjesečno”. Pitanje prestiža među vjernicima biti će tko je osvojio oprost u prošlom kolu kaptolskog binga, a tko put u Međugorje na jubilarno pedesetogodišnje viđenje Gospe. Naravno, autogram Marina Čilića i Blanke Vlašić na licu mjesta se podrazumijeva.
Nepoderiv je potplat vjera za onog koji ne napreduje, ispjevao je pjesnik Henry Michaux krajem 19. stoljeća u doba industrijske revolucije. Henry i ja si možemo priuštiti taj stav jer smo “prokleti nevjernici” kao i 2,3 milijarde ljudi na planetu Zemlji, kako iskazuju recentna znanstvena istraživanja.
No, u Hrvatskoj dogodio se čudnovati fenomen zahvaljujući kojem stojimo uz bok vjerski homogenih zemalja muslimanske vjeroispovijesti poput Tajlanda: od prijeratnih 97 % ateista prema popisu stanovništva iz 1981-e dogurali smo do današnjih 86,2 % deklariranih vjernika što je na stanovit način i razumljivo kad se sjetimo činjenice da je Isus bio prvi komunist. Naravno, takav vjerski preobražaj zaslužuje VIP tretman u iščekivanju drugog Adventa (povratak Isusa i apokaliptičnog pospremanja na majčici Zemlji), a Kaptol se svim silama trudi održati postojeći status u Vatikanu nerijetko bivajući “veći kršćanin od pape”.
Slijedom tog otkrivenja, Sveta Stolica je među prvima priznala hrvatsku nezavisnost, pape nas posjećuju kao najmilije ovčice među ovcama, a nema tog viđenijeg hrvatskog političara ili estradnjaka koji nema u dnevnom boravku penthousa uokvireni selfie s Papom. Brižan, nema kamo više s licitarskim srcima i replikama Vinodolskog zakonika.
Vatikan je stalno in u domovini Hrvata, zemlji koja ima podjednak broj samoprozvanih Mojsija i nogometnih izbornika.
Vatikanski ugovori kao zavjetni kovčeg
No, ništa tako ne uzbuđuje Crkvu u Hrvata i mnogobrojnu sljedbu kao spomen Vatikanskih ugovora. Oni se među vjernicima i onima koji će tek to postati, tretiraju poput Zavjetnog kovčega, simbola posebnog odnosa Svete stolice kao izravnog predstavnika Boga na zemlji s izabranim hrvatskim narodom. Čak niti jedna Poljska nam nije do kičice u vjerskom zanosu na sam njihov spomen.
Ipak, o sadržaju tzv. Vatikanskog ugovora, osim par nadobudnih intelektualaca i onih kojima je posao znati nešto o njima, prosječni hrvatski građanin u pravilu nema pojma. Iskeze se, zapjene i na pomisao da bi se promijenio njihov sadržaj i status, iako doma, između dvije Zdravomarije potiho mrmore o “pohlepi svećenstva”. Blaženo bijesni u neznanju.
Šalu na stranu, ne vjerujem da praktična vjernica Štefica iz Donje Stubice zna kako su Vatikanski ugovori zapravo četiri bilateralna sporazuma sklopljenih između Svete Stolice (ne Vatikana kao države) i Hrvatske u razdoblju Tuđmanove vladavine kao vid kompenzacije za učinjene diplomatske usluge i kao temelj buduće uske političke povezanosti po uzoru na Poljsku ili Mađarsku. Da ne duljim, ugovori sklopljeni 1997. -1998. pokrivaju područja odgoja i kulture, dušebrižništva vojske i policije, gospodarskih i pravnih pitanja. Hrvatska se obavezala vratiti konfisciranu crkvenu imovinu za vrijeme Jugoslavije, financirati 1553 župe s dvije brutto prosječne plaće, sufinancirati plaće i mirovine klera koje se kreću oko pet tisuća kuna, a na godišnjoj razini iz državnog proračuna izdvaja se u prosjeku 350 milijuna kuna, s tim da se redovito izdvajaju višestruke dotacije za “očuvanje sakralne baštine” poput svojedobne čuvene obnove Samostana sv. Josipa u - Sarajevu. Da, financiramo i Crkvu u Bosni. Sve u svemu, Kaptol nas je od potpisa tzv. Vatikanskih ugovora stajao oko 8 milijardi kuna, ne računajući vrijednost vraćene imovine što je javnosti nedostupan podatak.
Iako ne zvuči kao velik izdatak za tako temeljito dušebrižništvo, u stvarnosti nas koštaju k’o sv. Petra kajgana.
Primjerice, u zemljama poput Italije ili Njemačke ne postoji takav oblik sporazuma sa Svetom Stolicom kao u Hrvatskoj nego postoji relativno nizak crkveni porez za deklarirane vjernike, a recimo u Njemačkoj ukoliko ne plaćate porez na dohodak ne plaćate niti crkveni porez, čak niti od sporednih prihoda. U Italiji se plaća 0,8 % od poreza na prihod s tim da svaki obveznik može odlučiti hoće li se novac usmjeriti u obrazovanje, kulturu ili očuvanje sakralnih objekata. Zemlje poput Finske potpuno su odvojile državu od Crkve i ne zanima ih kako se financiraju nego plaćaju li porez. Hrvatska je zapravo jedna među rijetkim europskim zemljama koje su ugovorile sporazum sa Svetom Stolicom koji podliježe međunarodnom pravu i nemoguće ga je jednostrano raskinuti.
U ime Hrvatske ga je s papinskim nuncijem Giulio Enaudiom potpisao dr. Jure Radić, čisto da znamo kome trebamo zahvaliti svu tu blagodat.
Traži se Martin Luther
I stoga čudi nepoznavanje materije kandidata za predsjednika SDP-a Ranka Ostojića ili Orsata Miljenića koji prodaju populističku demagogiju ljevici najavljujući reviziju Vatikanskih ugovora. Jednostavno, to nije moguće izvesti, osim uz cjeloviti društveni konsenzus, skupu parnicu i vjerojatno paprenu odštetu. Zajebali su nas odavno, nema tu velikog pravnog ili političkog manevarskog prostora.
No, zato manevarski prostor postoji u interpretaciji Vatikanskih ugovora i očitih zlouporabi Crkve temeljem njegova sadržaja. Najbolja ilustracija nakaradnog tumačenja Vatikanskih ugovora svojedobno je ponudio ovih dana “popularni” rektor Filozofskog fakulteta Damir Boras kad je ustvrdio da je “Ugovor sa Svetom Stolicom iznad hrvatskog Ustava”. Rekoh ja, Zavjetni kovčeg je prešao iz izraelskih u hrvatske ruke.
Crkva svaki put kad izravno zadire u obrazovanje, politiku, znanost, zdravstvo ili važna društvena pitanja, posredno se poziva na njih, a politička elita svaki put snishodljivo promrmlja u bradu “kako Crkva kao važan društveni faktor ima pravo iznijeti svoje mišljenje”. Naravno da ima, mišljenje kao i šupak svatko ima, štono bi konstatirao Prljavi Harry, ali se zato ne tretiraju kao kanonsko pravo ili ultimativnu Božju zapovijed što Kaptol redovito čini.
Ugurali bi vjeronauk pod silu u škole, iako ih pohađaju i potomci ateista čiji broj uporno raste. Usto, inzistiraju da sat vjeronauka bude usred školske satnice, pa su nesretna djeca ateista ili drugih vjera prisiljena bauljati školskim hodnicima i trpjeti izrugivanje kršćana. Odredili bi oni i sadržaj kurikularne reforme, spojili Filozofski fakultet s Bogoslovnim kako bi svojim polaznicima omogućili dodatne privilegije na tržištu rada i pacifizirali slobodnomisleće studentske snage, zaprijetili uskratom svetih sakramenata vjernicima ukoliko im dijete upiše predmet etike umjesto vjeronauka (vidi pod župu Ivansku). Nasilno bi skrojili kršćanskog homunkulusa kojim će upravljati putem crkvenih naputaka.
I ne, nisam završio. Crkva bi odredila ishod izbora i premijera, pa s oltara izravno promoviraju političke opcije koje im garantiraju dosegnute benefite, a putem Vojnog ordinarijata organiziraju “dragovoljna” vojna hodočašća u Mariju Bistricu i usput, blagoslove haubice i oklopna vozila.
No, osim što bi zabranili sve što im se ne sviđa, vrhunac licemjerja je raširena pojava iznuđivanja crkvenih milodara ili “lemozine” uskraćivanjem svetih sakramenata ili prisustvovanja misi. Nedavni primjer u Župi u Krapinskim Toplicama gdje je župnik Mate Herceg zahtijevao od svakog kućanstva 150 kuna po osobi kao obavezni crkveni milodar i hvala dragom Bogu, dobio srednji prst od sljedbe, opravdano izazivaju zgražanje praktičnih vjernika koji se ne mogu pomiriti s pohlepom klera i svojim imenom istaknutim na “popisu dužnika” priheftanim čavlom za crkvena vrata. Strahom i moralnom osudom ucjenjuju vjernike, iako ih redovito gule za Uskrs, Božić, krštenje, prvu pričest, krizmu, pokop i blagoslov za svaku žetvu ili okot svinje. Župnici, uz dužno poštovanje iznimkama, više nisu čuvari stada nego crkveni poreznici. Naravno, navada o kojoj vjernici ogorčeno raspravljaju na društvenim mrežama, jasno ukazuje da je riječ o prešutnom odobrenju Kaptola, a ne slobodnoj volji svećenstva.
Martin Luther s razlogom je popizdio u 16. stoljeću, kod nas nisu u stanju to isto učiniti niti 500 godina kasnije.
Isus bi ih prvi razbucao
Na koncu, raščistimo nekoliko činjenica. Svo to populističko laprdanje hrvatskih političara o reviziji Vatikanskih ugovora spada u domenu diplomatske fantastike. Istina, nisu nam trebali, posebice uz ovakvo razuzdano ponašanje Kaptola, ali jednostavno trenutno ne postoje potrebni uvjeti kako bi se razvrgnuli. Kaptol čak niti ne poštuje naputke pape Franje o “skromnosti Crkve i pojačanoj skrbi za najsiromašnije” nego gradi velebne katedrale optočene oniksom i ne zanima ih činjenica što trećina Hrvata živi u siromaštvu nego kako prakticiraju seks i koliko rađaju. Žele novac, politički utjecaj i slobodne ruke u kreiranju društvenih procesa.
Vatikanski ugovori su trenutno nepromjenjiv fakat, ali politika Kaptola nije. Dužnost politike i javnosti jest da djelovanje Kaptola svede u ustavne okvire, a društveno djelovanje na javni konsenzus. Linija manjeg otpora kojom se kreće hrvatsko društvo vodi desekularizaciji države i u život pod crkvenim zvonom. Vlastitu dušu, životne želje i stanje u novčaniku najbolje poznate vi sami, svi koji tvrde drugačije su manje ili više vješti opsjenari.
Isus bi ih prvi razbucao.
index
Nepoderiv je potplat vjera za onog koji ne napreduje, ispjevao je pjesnik Henry Michaux krajem 19. stoljeća u doba industrijske revolucije. Henry i ja si možemo priuštiti taj stav jer smo “prokleti nevjernici” kao i 2,3 milijarde ljudi na planetu Zemlji, kako iskazuju recentna znanstvena istraživanja.
No, u Hrvatskoj dogodio se čudnovati fenomen zahvaljujući kojem stojimo uz bok vjerski homogenih zemalja muslimanske vjeroispovijesti poput Tajlanda: od prijeratnih 97 % ateista prema popisu stanovništva iz 1981-e dogurali smo do današnjih 86,2 % deklariranih vjernika što je na stanovit način i razumljivo kad se sjetimo činjenice da je Isus bio prvi komunist. Naravno, takav vjerski preobražaj zaslužuje VIP tretman u iščekivanju drugog Adventa (povratak Isusa i apokaliptičnog pospremanja na majčici Zemlji), a Kaptol se svim silama trudi održati postojeći status u Vatikanu nerijetko bivajući “veći kršćanin od pape”.
Slijedom tog otkrivenja, Sveta Stolica je među prvima priznala hrvatsku nezavisnost, pape nas posjećuju kao najmilije ovčice među ovcama, a nema tog viđenijeg hrvatskog političara ili estradnjaka koji nema u dnevnom boravku penthousa uokvireni selfie s Papom. Brižan, nema kamo više s licitarskim srcima i replikama Vinodolskog zakonika.
Vatikan je stalno in u domovini Hrvata, zemlji koja ima podjednak broj samoprozvanih Mojsija i nogometnih izbornika.
Vatikanski ugovori kao zavjetni kovčeg
No, ništa tako ne uzbuđuje Crkvu u Hrvata i mnogobrojnu sljedbu kao spomen Vatikanskih ugovora. Oni se među vjernicima i onima koji će tek to postati, tretiraju poput Zavjetnog kovčega, simbola posebnog odnosa Svete stolice kao izravnog predstavnika Boga na zemlji s izabranim hrvatskim narodom. Čak niti jedna Poljska nam nije do kičice u vjerskom zanosu na sam njihov spomen.
Ipak, o sadržaju tzv. Vatikanskog ugovora, osim par nadobudnih intelektualaca i onih kojima je posao znati nešto o njima, prosječni hrvatski građanin u pravilu nema pojma. Iskeze se, zapjene i na pomisao da bi se promijenio njihov sadržaj i status, iako doma, između dvije Zdravomarije potiho mrmore o “pohlepi svećenstva”. Blaženo bijesni u neznanju.
Šalu na stranu, ne vjerujem da praktična vjernica Štefica iz Donje Stubice zna kako su Vatikanski ugovori zapravo četiri bilateralna sporazuma sklopljenih između Svete Stolice (ne Vatikana kao države) i Hrvatske u razdoblju Tuđmanove vladavine kao vid kompenzacije za učinjene diplomatske usluge i kao temelj buduće uske političke povezanosti po uzoru na Poljsku ili Mađarsku. Da ne duljim, ugovori sklopljeni 1997. -1998. pokrivaju područja odgoja i kulture, dušebrižništva vojske i policije, gospodarskih i pravnih pitanja. Hrvatska se obavezala vratiti konfisciranu crkvenu imovinu za vrijeme Jugoslavije, financirati 1553 župe s dvije brutto prosječne plaće, sufinancirati plaće i mirovine klera koje se kreću oko pet tisuća kuna, a na godišnjoj razini iz državnog proračuna izdvaja se u prosjeku 350 milijuna kuna, s tim da se redovito izdvajaju višestruke dotacije za “očuvanje sakralne baštine” poput svojedobne čuvene obnove Samostana sv. Josipa u - Sarajevu. Da, financiramo i Crkvu u Bosni. Sve u svemu, Kaptol nas je od potpisa tzv. Vatikanskih ugovora stajao oko 8 milijardi kuna, ne računajući vrijednost vraćene imovine što je javnosti nedostupan podatak.
Iako ne zvuči kao velik izdatak za tako temeljito dušebrižništvo, u stvarnosti nas koštaju k’o sv. Petra kajgana.
Primjerice, u zemljama poput Italije ili Njemačke ne postoji takav oblik sporazuma sa Svetom Stolicom kao u Hrvatskoj nego postoji relativno nizak crkveni porez za deklarirane vjernike, a recimo u Njemačkoj ukoliko ne plaćate porez na dohodak ne plaćate niti crkveni porez, čak niti od sporednih prihoda. U Italiji se plaća 0,8 % od poreza na prihod s tim da svaki obveznik može odlučiti hoće li se novac usmjeriti u obrazovanje, kulturu ili očuvanje sakralnih objekata. Zemlje poput Finske potpuno su odvojile državu od Crkve i ne zanima ih kako se financiraju nego plaćaju li porez. Hrvatska je zapravo jedna među rijetkim europskim zemljama koje su ugovorile sporazum sa Svetom Stolicom koji podliježe međunarodnom pravu i nemoguće ga je jednostrano raskinuti.
U ime Hrvatske ga je s papinskim nuncijem Giulio Enaudiom potpisao dr. Jure Radić, čisto da znamo kome trebamo zahvaliti svu tu blagodat.
Traži se Martin Luther
I stoga čudi nepoznavanje materije kandidata za predsjednika SDP-a Ranka Ostojića ili Orsata Miljenića koji prodaju populističku demagogiju ljevici najavljujući reviziju Vatikanskih ugovora. Jednostavno, to nije moguće izvesti, osim uz cjeloviti društveni konsenzus, skupu parnicu i vjerojatno paprenu odštetu. Zajebali su nas odavno, nema tu velikog pravnog ili političkog manevarskog prostora.
No, zato manevarski prostor postoji u interpretaciji Vatikanskih ugovora i očitih zlouporabi Crkve temeljem njegova sadržaja. Najbolja ilustracija nakaradnog tumačenja Vatikanskih ugovora svojedobno je ponudio ovih dana “popularni” rektor Filozofskog fakulteta Damir Boras kad je ustvrdio da je “Ugovor sa Svetom Stolicom iznad hrvatskog Ustava”. Rekoh ja, Zavjetni kovčeg je prešao iz izraelskih u hrvatske ruke.
Crkva svaki put kad izravno zadire u obrazovanje, politiku, znanost, zdravstvo ili važna društvena pitanja, posredno se poziva na njih, a politička elita svaki put snishodljivo promrmlja u bradu “kako Crkva kao važan društveni faktor ima pravo iznijeti svoje mišljenje”. Naravno da ima, mišljenje kao i šupak svatko ima, štono bi konstatirao Prljavi Harry, ali se zato ne tretiraju kao kanonsko pravo ili ultimativnu Božju zapovijed što Kaptol redovito čini.
Ugurali bi vjeronauk pod silu u škole, iako ih pohađaju i potomci ateista čiji broj uporno raste. Usto, inzistiraju da sat vjeronauka bude usred školske satnice, pa su nesretna djeca ateista ili drugih vjera prisiljena bauljati školskim hodnicima i trpjeti izrugivanje kršćana. Odredili bi oni i sadržaj kurikularne reforme, spojili Filozofski fakultet s Bogoslovnim kako bi svojim polaznicima omogućili dodatne privilegije na tržištu rada i pacifizirali slobodnomisleće studentske snage, zaprijetili uskratom svetih sakramenata vjernicima ukoliko im dijete upiše predmet etike umjesto vjeronauka (vidi pod župu Ivansku). Nasilno bi skrojili kršćanskog homunkulusa kojim će upravljati putem crkvenih naputaka.
I ne, nisam završio. Crkva bi odredila ishod izbora i premijera, pa s oltara izravno promoviraju političke opcije koje im garantiraju dosegnute benefite, a putem Vojnog ordinarijata organiziraju “dragovoljna” vojna hodočašća u Mariju Bistricu i usput, blagoslove haubice i oklopna vozila.
No, osim što bi zabranili sve što im se ne sviđa, vrhunac licemjerja je raširena pojava iznuđivanja crkvenih milodara ili “lemozine” uskraćivanjem svetih sakramenata ili prisustvovanja misi. Nedavni primjer u Župi u Krapinskim Toplicama gdje je župnik Mate Herceg zahtijevao od svakog kućanstva 150 kuna po osobi kao obavezni crkveni milodar i hvala dragom Bogu, dobio srednji prst od sljedbe, opravdano izazivaju zgražanje praktičnih vjernika koji se ne mogu pomiriti s pohlepom klera i svojim imenom istaknutim na “popisu dužnika” priheftanim čavlom za crkvena vrata. Strahom i moralnom osudom ucjenjuju vjernike, iako ih redovito gule za Uskrs, Božić, krštenje, prvu pričest, krizmu, pokop i blagoslov za svaku žetvu ili okot svinje. Župnici, uz dužno poštovanje iznimkama, više nisu čuvari stada nego crkveni poreznici. Naravno, navada o kojoj vjernici ogorčeno raspravljaju na društvenim mrežama, jasno ukazuje da je riječ o prešutnom odobrenju Kaptola, a ne slobodnoj volji svećenstva.
Martin Luther s razlogom je popizdio u 16. stoljeću, kod nas nisu u stanju to isto učiniti niti 500 godina kasnije.
Isus bi ih prvi razbucao
Na koncu, raščistimo nekoliko činjenica. Svo to populističko laprdanje hrvatskih političara o reviziji Vatikanskih ugovora spada u domenu diplomatske fantastike. Istina, nisu nam trebali, posebice uz ovakvo razuzdano ponašanje Kaptola, ali jednostavno trenutno ne postoje potrebni uvjeti kako bi se razvrgnuli. Kaptol čak niti ne poštuje naputke pape Franje o “skromnosti Crkve i pojačanoj skrbi za najsiromašnije” nego gradi velebne katedrale optočene oniksom i ne zanima ih činjenica što trećina Hrvata živi u siromaštvu nego kako prakticiraju seks i koliko rađaju. Žele novac, politički utjecaj i slobodne ruke u kreiranju društvenih procesa.
Vatikanski ugovori su trenutno nepromjenjiv fakat, ali politika Kaptola nije. Dužnost politike i javnosti jest da djelovanje Kaptola svede u ustavne okvire, a društveno djelovanje na javni konsenzus. Linija manjeg otpora kojom se kreće hrvatsko društvo vodi desekularizaciji države i u život pod crkvenim zvonom. Vlastitu dušu, životne želje i stanje u novčaniku najbolje poznate vi sami, svi koji tvrde drugačije su manje ili više vješti opsjenari.
Isus bi ih prvi razbucao.
index
