Šef je Vlade u pravu inzistirajući da Hrvatska mora biti za stolom kad se razgovara o budućnosti Europe. U pravu je i kad primjećuje da Milanović nikada nije pokazao neku posebnu empatiju prema stradanju Ukrajine. Ali to je, čini se, više pitanje njegova tvrdog, emocijama nesklonog karaktera, nego političkog stava.
Predsjednik Republike iz Crne Gore, predsjednik Vlade iz Francuske. Šef države u posjetu susjednoj zemlji, prvoj nakon Slovenije s kojom je otvorio novi mandat na Pantovčaku, u misiji relaksiranja jako napetih odnosa u regiji. Premijer na summitu tridesetak šefova uglavnom europskih država i vlada, plus Turska i Kanada, plus prvi ljudi europskih institucija, plus glavni tajnik NATO-a, na kojem francuski predsjednik Macron u koordinaciji s britanskim premijerom Starmerom pokušava organizirati slanje europskih vojnika u mirovnu operaciju u Ukrajini. Andrej Plenković na skupu koji se naziva Koalicijom voljnih, a koju Zoran Milanović otvoreno proglašava neodgovornim i opasnim sluđivanjem, tvrdeći da se njihov angažman u Ukrajini nikada neće dogoditi.
Približavanje stavova
Prvi ljudi u Hrvatskoj ipak više nisu onako dijametralno međusobno suprotstavljeni kao što su to donedavno bili. Obojica govore da hrvatski vojnici neće u Ukrajinu. Nakon izjave ministra obrane Anušića da se Hrvatskoj ne žuri s pridruživanjem Koaliciji voljnih, premijer Plenković iz Pariza izričito tvrdi da slanje hrvatskih vojnika u Ukrajinu nikada nije ni bilo planirano. Predsjednik Milanović objašnjava da za uključivanje Koalicije voljnih „nisu ispunjeni elementarni uvjeti – mirovni sporazum i suglasnost druge strane, a to je nažalost Rusija“. Ali Hrvatska će pomaganje Ukrajini nastaviti. Premijer je u tome vrlo gorljiv, predsjednik se ne protivi. Šef je Vlade u pravu inzistirajući da Hrvatska mora biti za stolom kad se razgovara o budućnosti Europe. U pravu je i kad primjećuje da Milanović nikada nije pokazao neku posebnu empatiju prema stradanju Ukrajine. Ali to je, čini se, više pitanje njegova tvrdog, emocijama nesklonog karaktera, nego političkog stava.
Međutim, premijer nije u pravu kad tvrdi da predsjednik nikada nije osudio invaziju Rusije na Ukrajinu. To nije točno, ali je moguće da se zaboravi. Možda i namjerno. Svakako, prognoze šefa države o ishodu rata u Ukrajini pokazuju se mnogo realnijima od onih koje se vode sentimentima. Milanovićeva izjava da je opasnost od Rusije precijenjena djeluje grubo. Putinova Rusija, koja je izvršila agresiju na Ukrajinu, sigurno je opasna zemlja, ali to ne znači da nužno predstavlja neposrednu ratnu opasnost za Europu. Imperijalne su ambicije Kremlja evidentne, ali su mogućnosti ograničene. Ni Ukrajinu u tri godine rata, kako podsjeća Milanović, nisu uspjeli pregaziti. Ni blizu onome što su planirali. Ali to ne znači da Europa, pa i cijeli svijet nisu u opasnosti. Opasnost, međutim, više ne dolazi samo iz Moskve. Vrlo slična pogibelj stiže iz zemlje koja je donedavno slovila kao liderica slobodnog svijeta. Sve se promijenilo otkako je prije dva mjeseca Donald Trump ponovno ušao u Bijelu kuću. „Predsjednik Trump razara međunarodni liberalni poredak koji je SAD uspostavio odmah nakon Drugog svjetskog rata“, tvrdi profesor Robert Barić, vojni analitičar i stručnjak za međunarodne odnose sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti. Čini se da od svijeta kakav je postojao posljednjih osamdesetak godina ni kamen na kamenu neće ostati.
Hrvatska je svoje pristupanje Europi također morala plaćati ne samo političkim reformama i usklađivanjem s europskim stečevinama, nego i konkretnom šuškom i ekonomskim benefitima. Ako ne znaš što je bilo, pitaj banke, pitaj telekome! Sve je u inozemnim rukama. Toliko o principijelnosti Europe
Opasnost se dramatično uvećava kad u tom razvaljivanju međunarodnog poretka američki i ruski predsjednik djeluju blisko i sinkronizirano. Jedan navodno mirotvorac, drugi dokazano ratnonosac, ali suglasni u namjeri da će nekolicina velikih, vjerojatno trojka SAD, Rusija i Kina, ostatak svijeta podijeliti u zone svog interesa. Imperijalne ih ambicije čine fatalno sličnima. Jedan je s ubojitim oružjem ušao u Ukrajinu, drugi otvoreno najavljuje da će ovako ili onako uzeti Grenland. Obojica protivnici demokracije i ljudskih prava. Od vlastitih država prave despocije. Rusijom se vlada strahom, u SAD-u lustracije, od ljudi do zabranjenih riječi i muzejskih zbirki. Američki predsjednik otvoreno pretendira na čast dobitnika Nobelove nagrade za mir, ali od Gaze bi zločinački, etničkim čišćenjem Palestinaca, pravio luksuzni resort, dok ratom poharanu Ukrajinu lomi da s kamatama vrati svaki cent koji je na ime pomoći dobila iz SAD-a, svojim je diktatom o mineralima pretvarajući u koloniju. Putin će uzeti dio teritorija, Trump oteti njeno nacionalno bogatstvo. Savez beskrupuloznih predatora koji će cijeli svijet zaljuljati i kaotizirati. Ništa više nije sigurno. Sve je otvoreno. Lajbek je raskopčan, rekao bi Vladko Maček prije stotinjak godina, slikovito opisujući dramatične političke lomove tadašnjeg vremena.
Kriza liderstva
Cijela se Europa našla u posebno delikatnoj situaciji. Ostavljena od partnera s kojim je desetljećima funkcionirala u čvrstom strateškom zagrljaju. Sigurnosno potpuno ovisna o SAD-u, sada će se sama za sebe morati pobrinuti. Što je s obzirom na krizu liderstva u njenom vrhu jako teška zadaća. Dok se Trumpova Amerika čini bližom Moskvi, nego Bruxellesu, Europa još funkcionira kao posljednja čuvarica vrijednosti liberalne demokracije. Ostane li bez američkog kišobrana, razvojem će se vlastitih vojnih kapaciteta morati okupirati. Ali ratno histeriziranje, koje se odnedavno širi Kontinentom, nije izraz odgovornosti, nego je posljedica nesnalaženja i potkapacitiranosti politike. Premda je Europska unija mirovni projekt, u tri godine rata u Ukrajini ni iz Bruxellesa ni iz drugih europskih centara nije pokrenuta ni jedna mirovna inicijativa. Štoviše, nasuprot Trumpovoj mirovnoj misiji, svakako faličnoj, vodi se prava ratna kampanja. Navodno u ime pravednog mira. Što u ovom slučaju znači samo jedno: nastavak rata i ubijanja i razaranja Ukrajine. Ljudski životi valjda isto nešto vrijede. Možda su važniji od teritorijalne cjelovitosti države.
Prvi ljudi u Hrvatskoj ipak više nisu dijametralno međusobno suprotstavljeni kao što su to bili donedavno. Obojica govore da hrvatski vojnici neće ići u Ukrajinu. FOTO: Goran Stanzl/PIXSELL
Potpaljivanje panike
Razumljiva potreba za podizanjem vojnih kapaciteta Europe pretvara se u fascinaciju oružjem. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen najavljuje investiranje skoro 800 milijardi eura u okviru programa nazvanog Rearm Europe, Naoružajmo ponovno Europu. Gospođa još nije navukla vojnu uniformu, ali izgleda da je to samo pitanje vremena. Britanski premijer Starmer i francuski predsjednik Macron, svaki iz svojih razloga, pokušavaju mobilizirati Koaliciju voljnih. Prilično čudno s obzirom na to da je pod tim nazivom SAD uz potporu Britanije 2003. napao Irak s lažnom optužbom da Bagdad raspolaže oružjem za masovno uništenje. Neslavna operacija koja je rezultirala stotinama tisuća žrtava. Prošlotjedni se summit u Parizu, međutim, razišao bez dogovora. Britanija i Francuska ustrajavaju u stavu da svoju vojsku šalju u Ukrajinu. Amerika je prema takvom angažmanu vrlo rezervirana. Većina je europskih zemalja ipak opreznija. Poljska se i Baltik, shodno svojim traumatičnim povijesnim iskustvima, intenzivno naoružavaju. Sigurno je da agresija Rusije na Ukrajinu destabilizira cijelu Europu, ali Moskva trenutno ipak nema kapaciteta za neku novu invaziju. Rizik od pokretanja novog rata mogao bi, tvrde upućeni, za pet ili deset godina postati mnogo realniji. Ali iz Bruxellesa svejedno potpaljuju paniku, pozivajući da svako kućanstvo osigura trodnevne zalihe za preživljavanje u izvanrednim uvjetima, uključujući, kako navode, i mogućnost oružane agresije.
O krizi liderstva u vrhu EU-a govori i prošlotjedna večera na kojoj su se šefovi Europe, Antonio Costa, predsjednik Europskog vijeća, i željezna Von der Leyen, predsjednica EK-a, našli s Aleksandrom Vučićem. Predsjednika Srbije primili su u jeku dramatičnih masovnih prosvjeda, u kojima već pet mjeseci stotine tisuća ljudi, uglavnom mladih, demonstriraju protiv njegove vlasti, u osnovi se zalažući za proklamirane europske vrijednosti – vladavinu prava i pristojnu, nekorumpiranu državu. Ugostili su ga premda je skupina europskih parlamentaraca tražila da se večera s toksičnim gostom otkaže. Europa je faktički poduprla Vučića, istodobno manifestirajući potpuno ignorantski odnos prema građanskom pokretu otpora. Vožda su iz europskih institucija ispratili s reda radi preporukom da poradi na slobodi medija, borbi protiv korupcije i izbornoj reformi te više od 100 milijuna eura iz europskih fondova. Benevolentnost prema Vučiću rezultat je uvjerenja europskih čelnika da će im biti saveznik u normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova? Ili njegove spremnosti da trguje litijem? Ili nekim drugim nacionalnim dobrima? Hrvatska je svoje pristupanje Europi također morala plaćati ne samo političkim reformama i usklađivanjem s europskim stečevinama, nego i konkretnom šuškom i ekonomskim benefitima. Ako ne znaš što je bilo, pitaj banke, pitaj telekome! Sve je u inozemnim rukama. Toliko o principijelnosti Europe i njenim liberalnim vrednotama.
