Danas je zadnji dan javnog savjetovanja o prijedlogu Zakona o terminalu za ukapljeni prirodni plin, poznatijeg kao “Lex LNG”. Zakon osmišljen s ciljem da olakša proces izgradnje famoznog LNG terminala na Krku Vlada RH donosi mimo zakonske procedure, pritom potpuno ignorirajući potencijalno štetne posljedice po okoliš.
Na ignoriranje procedure, kršenje važećih zakona i nebrigu za okoliš upozorila je u svojim komentarima na predloženi zakonski tekst Zelena akcija, najaktivnija hrvatska udruga za zaštitu okoliša. Ističu da “Lex LNG” nije bio u Vladinom Planu normativnih aktivnosti za 2018. godinu, dok je procjena učinaka propisa, nužan preduvjet za donošenje ovakvog zakona, provedena sasvim paušalno; bez ikakvih valjanih argumenata zaključeno je da donošenje zakona, odnosno izgradnja plutajućeg LNG-a neće imati negativnih posljedica za okoliš.
Također, javno savjetovanje otvoreno je 12. travnja što znači da je trajalo samo 15 dana. Pokušajem da ekspresno progura “Lex LNG” kroz legislativnu proceduru Vlada RH krši odredbe barem dvaju važećih hrvatskih zakona: i Zakon o pravu na pristup informacijama, i Zakon o zaštiti okoliša eksplicitno navode da javno savjetovanje pri donošenju ovakvog zakona mora trajati barem 30 dana. Uza sve to, Vlada namjerava “Lex LNG” u Saboru donijeti po hitnom postupku, ne bi li tako dodatno suzila prostor za javnu raspravu, upozorava Zelena akcija, naglašavajući da nije naveden niti jedan razlog za donošenje propisa po hitnoj proceduri.
Upućenijim konzumentima medijskog sadržaja razlog je, doduše, jasan i očigledan. Projekt LNG terminala na Krku već godinama je ključna sastavnica kontinuiranog geopolitičkog prepucavanja Istoka i Zapada. Hrvatska, naime, svoje vanjske potrebe za prirodnim plinom trenutno zadovoljava iz samo jednog izvora, ruskog Gazproma posredstvom vukovarske kompanije Prvo plinarsko društvo. Upravo je diverzifikacija izvora nabave plina glavni argument zagovornika izgradnje LNG terminala na Krku; ako Rusi, notorno skloni korištenju svojih energetskih kompanija kao političkih poluga moći, iz ovog ili onog razloga opet odluče zavrnuti ventil usred sezone grijanja, poželjno je, glasi konvencionalna mudrost, imati na raspolaganju alternativna rješenja.
Nije stoga začudno da, u trenutku dok Rusija posredstvom preuzimanja Agrokora ojačava svoje prisustvo pa tako i utjecaj u Hrvatskoj, Vlada predvođena premijerom sklonijem Briselu i Washingtonu nego Moskvi pokušava pogurati izgradnju LNG-a na Krku. Politički argument nužnosti diverzifikacije plinskih izvora pokazuje se tako snažnijim od ekonomske računice. Procjenjuje se, naime, da bi plin – bilo američki ili katarski – koji bi u Hrvatsku stizao preko krčkog LNG-a trebao biti 20-ak posto skuplji od plina koji se dobavlja iz Rusije. Što je tržište, čini se, prepoznalo kao priličan problem; prema neslužbenim informacijama objavljenima u medijima, u prvom krugu natječaja za zakup još neizgrađenog plutajućeg LNG-a pristigla je samo jedna obvezujuća ponuda i to od hrvatske naftne kompanije (Novi list, Jutarnji list). Ina je, prema novinskim izvještajima, ponudila zakup tek četiri posto kapaciteta budućeg plutajućeg LNG terminala pa su sada predviđena još dva kruga natječaja u nadi da će se ipak pronaći interesenti za zakup kapaciteta. Ishod je, čini se, krajnje upitan.
Dalo je to dodatan zamah prosvjedima lokalne zajednice, koja bi radije da se na Krku gradi kopneni, nego plutajući LNG terminal. Kopnenu varijantu terminala lokalni lideri, predviđeni SDP-ovim županom Zlatkom Komadinom i SDP-ovom načelnicom Omišlja Mirelom Ahmetović, propagiraju kao kvalitetnije i ekološki sigurnije rješenje. Pojavljuju se, međutim, i opravdana pitanja je li njihov otpor rezultat organskog nezadovoljstva ili lobističkog djelovanja. I to ne samo zbog činjenice da su se i župan Komadina i lokalna udruga Eko Kvarner predvođena Vjeranom Piršićem svojedobno zalagali baš za plutajući LNG terminal, pa su u međuvremenu promijenili strane. HRT je u ožujku otkrio da je u financiranju i izradi ekološke studije koja preferira kopneni nad plutajućim terminalom, a koju su lokalni aktivisti koristili kao jedan od svojih glavnih argumenata, aktivno sudjelovala luksemburška tvrtka Gasfin, odnosno njena hrvatska tvrtka-kćer Trans LNG.
Istovremeno, preuzevši od bivše Hypo Alpe Adria banke potraživanja prema Dina petrokemiji, posrnuloj firmi kontroverznog poduzetnika Roberta Ježića, Gasfin je stekao i Dinino zemljište na Omišlju. Upravo na tom zemljištu ova luksemburška firma želi graditi alternativni projekt: umjesto plutajućeg, nude kopneni LNG terminal manjeg kapaciteta i spremni su, kako kažu, u njega uložiti vlastiti novac. I ovaj aspekt priče oko LNG-a, međutim, ima naglašenu geopolitičku dimenziju: nezanemariv dio Gasfinovog poslovanja rezultat je partnerstva s ruskim Gazpromom, što je pred kamerama HRT-a priznao i direktor Gasfina Davor Grčević.
Aktivisti Zelene akcije, pak, smatraju da na Krku ne treba graditi nikakav LNG terminal. U komentarima upućenima na javno savjetovanje o “Lex LNG-u” podsjećaju da je Hrvatska ratificirala Pariški sporazum o klimatskim promjenama koji predviđa prelazak na niskougljično gospodarstvo, što je teško spojivo s 99-godišnjom koncesijom za LNG na pomorskom dobru. Ističu i opravdane sumnje da će koncesija tvrtki LNG Hrvatska, državnoj firmi koja je investitor u projekt plutajućeg LNG-a, koncesija također biti dodijeljena mimo važećih zakonskih propisa. “Apsolutno nije jasno na temelju kojih kriterija je procijenjeno da je koncesija na tako dugo razdoblje nužna, te hoće li se ipak ići u redovan postupak davanja u koncesije koje svi drugi koncesionari raznih područja u RH moraju proći”, kažu iz Zelene akcije.
U tekstu “Lex LNG-a” pritom se netočno navodi da je ukapljeni prirodni plin “ekološki prihvatljivo pogonsko gorivo”. Ovakvim tvrdnjama Zelena akcija suprotstavlja relevantna znanstvena istraživanja, koja pokazuju da je plin – baš kao i ostala fosilna goriva – izuzetno štetan za okoliš zbog emisija metana i ugljičnog dioksida.
“Utjecaj na klimu i okoliš može se mjeriti samo promatrajući cijeli životni vijek lanca opskrbe plinom, a ne samo u završnoj fazi izgaranja. Promatrane u cjelini, emisije stakleničkih plinova u svakoj fazi, od istraživanja do potrošnje plina, u kombinaciji s ekološkim, socijalnim i zdravstvenim utjecajima povezanim s ekstrakcijom plina, čine plin gorivom koje je sve samo ne čisto i sigurno. Pored emisija CO2 od izgaranja, proizvodnja prirodnog plina također je odgovorna za velike količine emisija metana. Iako industrija fosilnih goriva nije jedini izvor metana, značajan je jer sudjeluje s udjelom od trećine svih antropogenih emisija. Te emisije dolaze od industrije ugljena, nafte i, najznačajnije, plina. Potencijal metana za globalno zagrijavanje, u usporedbi s CO2, 34 puta je veći u razdoblju od 100 godina te čak 84 puta veći u vremenskom okviru od 20 godina”, tvrdi Zelena akcija.
Predloženi LNG terminal na Krku ekološki je pritom štetan ne samo zbog emisija metana i CO2, već i zbog korištenja morske vode za uplinjavanje, objašnjava Zelena akcija u opisu svoje kampanje “Kontra LNG-a!”. Proces pretvaranja plina u LNG uključuje hlađenje na -160 °C, a zatim njegovo ponovno pretvaranje u plinovito stanje. “U Italiji je već dokazan značajan negativan utjecaj klorirane morske vode korištene za postupak uplinjavanja koja se ispušta iz LNG postrojenja. Okolišne organizacije tužile su vlasnika LNG postrojenja smještenog na ušću rijeke Po kod mjesta Porto Viro zbog ekološke katastrofe. Na sudu je 2016. godine dokazana povezanost ekološke katastrofe s ispuštanjem klorirane morske vode iz LNG terminala, ali su čelnici oslobođeni krivnje jer su prošli postupak procjene utjecaja i dobili dozvolu za taj način rada”, argumentira Zelena akcija.
O štetnosti LNG-a po okoliš i lobističkim naporima industrije fosilnih goriva koja bi tu neugodnu činjenicu od javnosti vrlo rado sakrila, izvijestio je prošle godine i Corporate Europe Observatory (CEO), cijenjena briselska neprofitna organizacija usmjerena prema razotkrivanju učinaka korporativnog lobiranja na donošenje odluka u Europskoj uniji. Među zaključcima njihove analize je nužnost uvođenja moratorija na apsolutno sve plinske infrastrukturne projekte u EU. Organizacija Food & Water Europe je, pak, svojim istraživanjem pokazala da je između 2012. i 2018. bilo iskorišteno manje od četvrtine ukupnih kapaciteta europskih LNG terminala.
Ako je Hrvatska doista predana ciljevima zacrtanima u Pariškom klimatskom sporazumu, onda bi se morala konačno suočiti s činjenicom da je izgradnja LNG-a na Krku ekološki štetan, tržišno neisplativ i – potpuno besmislen projekt. Isti taj novac bi se, naime, mogao uložiti u obnovljive izvore energije. Argumenti zagovornika fosilnih naspram zelenih izvora energije, prema kojima su obnovljivi izvori još uvijek preskupi da bi bili isplativi, nedavno su pali u vodu. IRENA – Međunarodna agencija za obnovljive izvore energije u siječnju ove godine objavila je analizu koja je pokazala da će zelena energija, posebno energija dobivena iz Sunca i vjetra, već do 2020. godine postati jeftinija od fosilnih goriva. A hrvatski plutajući LNG terminal ne može biti zgotovljen prije studenog 2019. godine, dok se druga faza projekta, koja podrazumjeva povećanje kapaciteta dogradnjom kopnenog terminala, planira tek za 2027. godinu.
Logično se stoga nameće pitanje – zašto? Zašto Vlada RH inzistira na LNG terminalu koji je dugoročno neisplativ i opasan po okoliš, ako si može priuštiti sigurnu i čistu alternativu? Odgovor je, opet, geopolitičke prirode. U analizi britanskog liberalnog časopisa The Economist, potaknutom upravo IRENA-inom objavom iz siječnja ove godine, kao najveći gubitnici prelaska na obnovljive izvore energije navedeni su ujedno i dominantni globalni centri političke moći. Najveći gubitnici bit će, tvrdi The Economist, Rusija i Saudijska Arabija, dvije države čija gospodarstva u ogromnoj mjeri ovise o njihovim položajima “svjetskih benzinskih crpki”. S popriličnim gubicima zbog povećane dostupnosti obnovljivih izvora energije suočava se i industrija fosilnih goriva u SAD-u, iza Kine drugog najvećeg svjetskog zagađivača Zemljine atmosfere emisijama ugljičnog dioksida. Potpuni prelazak na obnovljive izvore energije značio bi stoga i znatne promjene u odnosima moći. A možda i više od toga; kako kaže David Criekemans s belgijskog Sveučilišta u Antwerpu: “Nacionalne države i centralizirana opskrba energijom idu ruku pod ruku. Trebaju jedno drugo”.
faktograf
Na ignoriranje procedure, kršenje važećih zakona i nebrigu za okoliš upozorila je u svojim komentarima na predloženi zakonski tekst Zelena akcija, najaktivnija hrvatska udruga za zaštitu okoliša. Ističu da “Lex LNG” nije bio u Vladinom Planu normativnih aktivnosti za 2018. godinu, dok je procjena učinaka propisa, nužan preduvjet za donošenje ovakvog zakona, provedena sasvim paušalno; bez ikakvih valjanih argumenata zaključeno je da donošenje zakona, odnosno izgradnja plutajućeg LNG-a neće imati negativnih posljedica za okoliš.
Također, javno savjetovanje otvoreno je 12. travnja što znači da je trajalo samo 15 dana. Pokušajem da ekspresno progura “Lex LNG” kroz legislativnu proceduru Vlada RH krši odredbe barem dvaju važećih hrvatskih zakona: i Zakon o pravu na pristup informacijama, i Zakon o zaštiti okoliša eksplicitno navode da javno savjetovanje pri donošenju ovakvog zakona mora trajati barem 30 dana. Uza sve to, Vlada namjerava “Lex LNG” u Saboru donijeti po hitnom postupku, ne bi li tako dodatno suzila prostor za javnu raspravu, upozorava Zelena akcija, naglašavajući da nije naveden niti jedan razlog za donošenje propisa po hitnoj proceduri.
Geopolitička, a ne tržišna logika
Upućenijim konzumentima medijskog sadržaja razlog je, doduše, jasan i očigledan. Projekt LNG terminala na Krku već godinama je ključna sastavnica kontinuiranog geopolitičkog prepucavanja Istoka i Zapada. Hrvatska, naime, svoje vanjske potrebe za prirodnim plinom trenutno zadovoljava iz samo jednog izvora, ruskog Gazproma posredstvom vukovarske kompanije Prvo plinarsko društvo. Upravo je diverzifikacija izvora nabave plina glavni argument zagovornika izgradnje LNG terminala na Krku; ako Rusi, notorno skloni korištenju svojih energetskih kompanija kao političkih poluga moći, iz ovog ili onog razloga opet odluče zavrnuti ventil usred sezone grijanja, poželjno je, glasi konvencionalna mudrost, imati na raspolaganju alternativna rješenja.
Nije stoga začudno da, u trenutku dok Rusija posredstvom preuzimanja Agrokora ojačava svoje prisustvo pa tako i utjecaj u Hrvatskoj, Vlada predvođena premijerom sklonijem Briselu i Washingtonu nego Moskvi pokušava pogurati izgradnju LNG-a na Krku. Politički argument nužnosti diverzifikacije plinskih izvora pokazuje se tako snažnijim od ekonomske računice. Procjenjuje se, naime, da bi plin – bilo američki ili katarski – koji bi u Hrvatsku stizao preko krčkog LNG-a trebao biti 20-ak posto skuplji od plina koji se dobavlja iz Rusije. Što je tržište, čini se, prepoznalo kao priličan problem; prema neslužbenim informacijama objavljenima u medijima, u prvom krugu natječaja za zakup još neizgrađenog plutajućeg LNG-a pristigla je samo jedna obvezujuća ponuda i to od hrvatske naftne kompanije (Novi list, Jutarnji list). Ina je, prema novinskim izvještajima, ponudila zakup tek četiri posto kapaciteta budućeg plutajućeg LNG terminala pa su sada predviđena još dva kruga natječaja u nadi da će se ipak pronaći interesenti za zakup kapaciteta. Ishod je, čini se, krajnje upitan.
Dalo je to dodatan zamah prosvjedima lokalne zajednice, koja bi radije da se na Krku gradi kopneni, nego plutajući LNG terminal. Kopnenu varijantu terminala lokalni lideri, predviđeni SDP-ovim županom Zlatkom Komadinom i SDP-ovom načelnicom Omišlja Mirelom Ahmetović, propagiraju kao kvalitetnije i ekološki sigurnije rješenje. Pojavljuju se, međutim, i opravdana pitanja je li njihov otpor rezultat organskog nezadovoljstva ili lobističkog djelovanja. I to ne samo zbog činjenice da su se i župan Komadina i lokalna udruga Eko Kvarner predvođena Vjeranom Piršićem svojedobno zalagali baš za plutajući LNG terminal, pa su u međuvremenu promijenili strane. HRT je u ožujku otkrio da je u financiranju i izradi ekološke studije koja preferira kopneni nad plutajućim terminalom, a koju su lokalni aktivisti koristili kao jedan od svojih glavnih argumenata, aktivno sudjelovala luksemburška tvrtka Gasfin, odnosno njena hrvatska tvrtka-kćer Trans LNG.
Istovremeno, preuzevši od bivše Hypo Alpe Adria banke potraživanja prema Dina petrokemiji, posrnuloj firmi kontroverznog poduzetnika Roberta Ježića, Gasfin je stekao i Dinino zemljište na Omišlju. Upravo na tom zemljištu ova luksemburška firma želi graditi alternativni projekt: umjesto plutajućeg, nude kopneni LNG terminal manjeg kapaciteta i spremni su, kako kažu, u njega uložiti vlastiti novac. I ovaj aspekt priče oko LNG-a, međutim, ima naglašenu geopolitičku dimenziju: nezanemariv dio Gasfinovog poslovanja rezultat je partnerstva s ruskim Gazpromom, što je pred kamerama HRT-a priznao i direktor Gasfina Davor Grčević.
Treba li nam ikakav LNG?
Aktivisti Zelene akcije, pak, smatraju da na Krku ne treba graditi nikakav LNG terminal. U komentarima upućenima na javno savjetovanje o “Lex LNG-u” podsjećaju da je Hrvatska ratificirala Pariški sporazum o klimatskim promjenama koji predviđa prelazak na niskougljično gospodarstvo, što je teško spojivo s 99-godišnjom koncesijom za LNG na pomorskom dobru. Ističu i opravdane sumnje da će koncesija tvrtki LNG Hrvatska, državnoj firmi koja je investitor u projekt plutajućeg LNG-a, koncesija također biti dodijeljena mimo važećih zakonskih propisa. “Apsolutno nije jasno na temelju kojih kriterija je procijenjeno da je koncesija na tako dugo razdoblje nužna, te hoće li se ipak ići u redovan postupak davanja u koncesije koje svi drugi koncesionari raznih područja u RH moraju proći”, kažu iz Zelene akcije.
U tekstu “Lex LNG-a” pritom se netočno navodi da je ukapljeni prirodni plin “ekološki prihvatljivo pogonsko gorivo”. Ovakvim tvrdnjama Zelena akcija suprotstavlja relevantna znanstvena istraživanja, koja pokazuju da je plin – baš kao i ostala fosilna goriva – izuzetno štetan za okoliš zbog emisija metana i ugljičnog dioksida.
“Utjecaj na klimu i okoliš može se mjeriti samo promatrajući cijeli životni vijek lanca opskrbe plinom, a ne samo u završnoj fazi izgaranja. Promatrane u cjelini, emisije stakleničkih plinova u svakoj fazi, od istraživanja do potrošnje plina, u kombinaciji s ekološkim, socijalnim i zdravstvenim utjecajima povezanim s ekstrakcijom plina, čine plin gorivom koje je sve samo ne čisto i sigurno. Pored emisija CO2 od izgaranja, proizvodnja prirodnog plina također je odgovorna za velike količine emisija metana. Iako industrija fosilnih goriva nije jedini izvor metana, značajan je jer sudjeluje s udjelom od trećine svih antropogenih emisija. Te emisije dolaze od industrije ugljena, nafte i, najznačajnije, plina. Potencijal metana za globalno zagrijavanje, u usporedbi s CO2, 34 puta je veći u razdoblju od 100 godina te čak 84 puta veći u vremenskom okviru od 20 godina”, tvrdi Zelena akcija.
Predloženi LNG terminal na Krku ekološki je pritom štetan ne samo zbog emisija metana i CO2, već i zbog korištenja morske vode za uplinjavanje, objašnjava Zelena akcija u opisu svoje kampanje “Kontra LNG-a!”. Proces pretvaranja plina u LNG uključuje hlađenje na -160 °C, a zatim njegovo ponovno pretvaranje u plinovito stanje. “U Italiji je već dokazan značajan negativan utjecaj klorirane morske vode korištene za postupak uplinjavanja koja se ispušta iz LNG postrojenja. Okolišne organizacije tužile su vlasnika LNG postrojenja smještenog na ušću rijeke Po kod mjesta Porto Viro zbog ekološke katastrofe. Na sudu je 2016. godine dokazana povezanost ekološke katastrofe s ispuštanjem klorirane morske vode iz LNG terminala, ali su čelnici oslobođeni krivnje jer su prošli postupak procjene utjecaja i dobili dozvolu za taj način rada”, argumentira Zelena akcija.
Zelena energija jeftinija od plina
O štetnosti LNG-a po okoliš i lobističkim naporima industrije fosilnih goriva koja bi tu neugodnu činjenicu od javnosti vrlo rado sakrila, izvijestio je prošle godine i Corporate Europe Observatory (CEO), cijenjena briselska neprofitna organizacija usmjerena prema razotkrivanju učinaka korporativnog lobiranja na donošenje odluka u Europskoj uniji. Među zaključcima njihove analize je nužnost uvođenja moratorija na apsolutno sve plinske infrastrukturne projekte u EU. Organizacija Food & Water Europe je, pak, svojim istraživanjem pokazala da je između 2012. i 2018. bilo iskorišteno manje od četvrtine ukupnih kapaciteta europskih LNG terminala.
Ako je Hrvatska doista predana ciljevima zacrtanima u Pariškom klimatskom sporazumu, onda bi se morala konačno suočiti s činjenicom da je izgradnja LNG-a na Krku ekološki štetan, tržišno neisplativ i – potpuno besmislen projekt. Isti taj novac bi se, naime, mogao uložiti u obnovljive izvore energije. Argumenti zagovornika fosilnih naspram zelenih izvora energije, prema kojima su obnovljivi izvori još uvijek preskupi da bi bili isplativi, nedavno su pali u vodu. IRENA – Međunarodna agencija za obnovljive izvore energije u siječnju ove godine objavila je analizu koja je pokazala da će zelena energija, posebno energija dobivena iz Sunca i vjetra, već do 2020. godine postati jeftinija od fosilnih goriva. A hrvatski plutajući LNG terminal ne može biti zgotovljen prije studenog 2019. godine, dok se druga faza projekta, koja podrazumjeva povećanje kapaciteta dogradnjom kopnenog terminala, planira tek za 2027. godinu.
Logično se stoga nameće pitanje – zašto? Zašto Vlada RH inzistira na LNG terminalu koji je dugoročno neisplativ i opasan po okoliš, ako si može priuštiti sigurnu i čistu alternativu? Odgovor je, opet, geopolitičke prirode. U analizi britanskog liberalnog časopisa The Economist, potaknutom upravo IRENA-inom objavom iz siječnja ove godine, kao najveći gubitnici prelaska na obnovljive izvore energije navedeni su ujedno i dominantni globalni centri političke moći. Najveći gubitnici bit će, tvrdi The Economist, Rusija i Saudijska Arabija, dvije države čija gospodarstva u ogromnoj mjeri ovise o njihovim položajima “svjetskih benzinskih crpki”. S popriličnim gubicima zbog povećane dostupnosti obnovljivih izvora energije suočava se i industrija fosilnih goriva u SAD-u, iza Kine drugog najvećeg svjetskog zagađivača Zemljine atmosfere emisijama ugljičnog dioksida. Potpuni prelazak na obnovljive izvore energije značio bi stoga i znatne promjene u odnosima moći. A možda i više od toga; kako kaže David Criekemans s belgijskog Sveučilišta u Antwerpu: “Nacionalne države i centralizirana opskrba energijom idu ruku pod ruku. Trebaju jedno drugo”.
faktograf
