Napomena: Tekst je prvi puta objavljen u: Napredak : časopis za pedagogijsku teoriju i praksu 141(2000), br. 4, str. 495-500. Autor ga je 2008. uvrstio u knjigu Granične teme, koja je objavljena u nakladi Slavka Mirkovića i udruge “Baština”. SBPeriskop članak preuzima kao izuzetno aktualni i mogući doprinos reformi društva i školstva. O autoru Marijanu Šabiću podatke možete naći ovdje.
SUBKULTURA U NASTAVI?
“Sub…lat. U složenicama označuje da se nešto
nalazi dolje, ispod nečega, da je nešto potčinjeno…” (Klaić, 1990, 1273)
1. INTERKULTURALNI PRISTUP
Prirodne i humanističke znanosti, ili, po Windelbandu, "nomotetičke" i "idiografske" znanosti (Žmegač, 1986), se u temelju razlikuju po tome da prve traže konstante i zakonitosti u prirodnom svijetu, dok one druge nastoje proučiti i opisati jedinstvene i neponovljive radnje u povijesti ljudskog djelovanja te pojmiti njihove uzroke i posljedice. Upravo zbog dinamičnosti materije kojom su zaokupljene, humanističke znanosti poput povijesti, znanosti o književnosti ili pedagogije barataju često s vrlo osjetljivim terminološkim aparatom, a njihovi su osnovni pojmovi zapravo tek korisni opisivački alati koji funkcioniraju na principu probijanja vlastite "nepromjenljive" strukture na konkretnim, stvarnim primjerima. D. Perkins npr. potrebu za pojmom jedinstvene povijesne epohe unutar historiografskog diskursa opravdava mogućnošću njena poricanja u svrhu "objelodanjivanja partikularnosti, lokalnih razlika, raznorodnosti, bježnosti, diskontinuiteta i borbe, koje su sada kategorije što ih preferiramo u razumijevanju momenta prošlosti" (Biti, 1997, 265). Na sličnom principu funkcionira i pojam žanra u teoriji filma ili književnosti. U prilog osvještavanju proizvoljnosti humanističkog pojmovnog aparata idu i nastojanja oko preispitivanja vrijednosnih zasada liberalnog humanizma koja potresaju zapadni svijet od kraja šezdesetih, naglašavajući lokalnost i kontingentnost istina koje nastaju kroz kulturne sisteme kao odgovor na potrebu za dominacijom, opstankom i samopotvrdom određenih skupina ljudi. Tako vrijednosti (tj pojmovi kojima se vrijednost pridaje) kao demokracija i liberalizam nisu stabilni entiteti nego lokalni kulturni konstrukti – usporedimo pojam demokracije u Hrvatskoj s istim u Nizozemskoj ili antičkoj Ateni, ili u “DR” Njemačkoj, ili liberalizam Ive Banca s liberalizmom Žirinovskog. Slično je i s estetskim vrednovanjem umjetničkih djela – nešto je lijepo sada i ovdje, ili tada i ondje, ali nikada univerzalno lijepo (premda se, po Friedrichu Schlegelu, ljepota u mijenama vraća). Upravo je neosvještenost kulturnog sistema iz kojeg nastupa pojedinac i obrazovni sustav uopće uzrokom nenamjernog konflikta između shvaćanja pojma “lijepog” petnaestogodišnjeg učenika, (odgojenog u duhu verbalno siromašne ali silovite postmodernističke razigranosti hollywoodske filmske produkcije te scenarija kompjuterskih igara) i poimanja “ljepote izraza” četrdesetak godina starijeg profesora književnosti, no takva konkretna situacija nije temom ovog članka. Tek želim istaći da se suvremena kritička misao u humanističkim disciplinama pretežno usmjerava na opisivanje materije, a ne njeno ishitreno vrednovanje. Takav pristup stvarnosti, uz inzistiranje na vrijednosnim okvira sazdanim na temeljnim ljudskim pravima, nastavnicima i učenicima starijih razreda osnovnih te učenicima srednjih škola nude i autori obrazovnog paketa Svi različiti, svi jednaki obrađujući problem načina života s drugim (drugačijim) što logično vodi primjeni interkulturalnog načina proučavanja.
William B. Hart objašnjava interkulturalni pristup unutar kulturalnih studija koje možemo podijeliti na tri stupnja (vidi sliku): 1. Monokulturalni ili studij pojedine kulture je uobičajen u antropologiji i sociologiji, 2. Komparativno – kulturalni uspoređuje karakteristike dvije ili više različitih kultura i 3. Interkulturalni pristup, koji su usredotočeni na interakciju dvije ili više kultura, na interpersonalnoj, grupnoj ili internacionalnoj razini.
Upravo je takav pristup kulturama uvjet za proces interkulturalizacije koju autori spomenute knjige postavljaju za cilj u multikulturalnom društvu – “proces djelotvorne tolerancije i održavanja ravnopravnih odnosa, gdje svatko ima istu važnost, gdje nema superiornijih ili inferiornijih, boljih ili gorih ljudi.” (Brander i sur., 2000, 25) Proces interkulturalizacije bi tako bio naročito pogodan za razvijanje već spomenute suvremene kritičke misli, lišene tradicionalnih vrednovanja zasnovanih uglavnom na pred-rasudama i opravdavanih stvarnim primjerima proizašlim upravo iz potenciranja takvog vrednovanja. Iako je objavljivanje ove knjige od značaja za hrvatsko školstvo naročito u kontekstu nedavne izrade Nacionalnog programa odgoja i obrazovanja za ljudska prava, nije mi namjera ovdje davati njen cjelovit pregled. Interes mi je zaokupio način na koji autori tretiraju problem subkulture.
