Imao sam sreću da su mi je socijalni nauk Crkve predavao franjevac Špiro Marasović. Na prvom predavanju naglasio je da su Crkva i država dva različita subjekta. Država ne može, a i ne smije, Crkvi propisati što bi ona trebala biti, baš kao što Crkva ne može određivati koje i kakve politike bi država trebala provoditi.
Država počiva na čovjeku građaninu, njemu se i obraća, dok se Crkva, vodeći računa o sakramentalnom i duhovnom životu, obraća vjernicima.
Premda se Crkva obraća vjernicima, ona, u slobodnom, pluralnom društvu, svoje sadržaje može nuditi i onima koji sada nisu vjernici, ali to mogu postati. Crkva nije osuđena na javnu šutnju, njezin glas se čuje i treba se čuti, ona je ravnopravni sugovornik mnogih tema, posebno onih koji se tiču, vjere i morala, ali nije ništa više od toga – ona je sugovornik, a ne suveren.
Kada se Crkva obraća onima koji nisu vjernici ali to mogu biti, a riječ je, naravno, o građanima, ona im se obraća modelom ponude koja se ni po čemu ne razlikuje od ostalih ponuda. Sasvim je legitimno, štoviše to je poželjno za dinamiziranje društvenih odnosa, da se na društvenom tržištu pronađe i bogata ponuda religijskih sadržaja, predmeta i usluga. Ovo nipošto ne znači da Crkva ima pravo nekom društvu, koje je sekularno i pluralno, nametati vlastite sadržaje.
Ponuda se razlikuje od naloga ili imperativa. Crkvi je u slobodnom društvu omogućeno da izloži i ponudi vlastite sadržaje, ma kakvi ti sadržaji bili. Proces sekularizacije čuva autonomiju i Crkve i države. Budući da je sekularizacija nastala u profanom području (uostalom kao i sve ono što je oslobodilo društvo i pojedince, posebno kroz koncept poštivanja ljudskih prava), razumljivo je da Crkva ponekad ima problem sa slobodnim društvom.
Crkva nije oslobađala društvo, ona ga je zarobljavala, a potom bi ga opismenjavala. Crkva je paradoksalna, ona, samo na primjeru opismenjavanja, želi opismenjenu neslobodu.
Crkva nije slobodna, ona to ne može ni biti budući da njezinoj suštini pripadaju dogmatske istine i niz pravila. Vjernici nemaju slobodu biranja dogmatskih istina, baš kao što nemaju ni slobodu da kritičkom prosudbom zahvate moralni nauk Crkve. No, bitno je da ih nitko ne prisiljava da vjeruju i da budu članovi Crkve, a ako to već žele biti, u tu želju je uključena i dužnost prihvaćanja gubitka slobode.
Vjernici, valja priznati, konzumiraju pravo na slobodu vjeroispovijesti, njima je, dakle, koncept slobode sveden na slobodu vjeroispovijesti i zbog toga, sve dok se nalaze u ulozi vjernika, nisu slobodni i ne mogu biti slobodni u punom smislu te riječi.
Naravno da ovo ”nemati slobodu” ne znači da oni ne mogu odbaciti pravila i dogmatske istine – mogu, ali tada više ne pripadaju Crkvi.
Vjernici ne mogu biti slobodni ili, drugačije rečeno, ako počinju konzumirati i neku drugu slobodu a ne samo onu koja je svedena na slobodu vjeroispovijesti, postaju sve manje vjernici.
Slobodan čovjek može postati vjernik, ali vjernik ne može istovremeno promovirati vjeru i slobodu. On, dakako, ima iskustvo vjerskog poimanja slobode, ali ta sloboda ne definira vjeru, nego upravo suprotno – vjera definira slobodu. Kada bi sloboda definirala vjeru, ona bi bila bitnija od vjere, no sve dok vjera propisuje slobodi što ona treba biti, sadržaji vjere nadređeni su samoj mogućnosti slobode.
Sekularizacija nekom profanom društvu omogućava da bude slobodno u punom smislu riječi, ali istovremeno ne dovodi u pitanje sakralnu autonomiju Crkve, a u tu autonomiju uključeno je i pravo da Crkva definira, za sebe a ne za društvo i državu, korpus istina i vrijednosti.
Ništa od toga što Crkva smatra svetim i istinitim ne može, u nepromijenjenom obliku, završiti izvan granica njezine autonomije. Religijske dogmatske istine mogu biti izložene na društvenom tržištu, ali isključivo na razini ponude. Kada bi ovo shvatili novopečeni politički katolici u Hrvatskoj, svima bi bilo bolje – i Crkvi i državi.
Politički katolici se ne bore za promoviranje katoličkih vrijednosti, oni te vrijednosti destruiraju budući da se one mogu promovirati, afirmirati i konzumirati isključivo u sakralnom kontekstu, ne i u profanom.
Svatko tko ima namjeru državu učiniti katoličkom državom, ogriješio se o Crkvu i sekularizaciju. Naime, razvidno je da takvu ekipu Crkva previše ne oduševljava, jer da ih oduševljava, bili bi oduševljeni katoličanstvom u katoličanstvu jedino prikladnom kontekstu, onom sakralnom i ne bi imali potrebe boriti se protiv svjetovne, pluralne države, zahtijevajući da ona preuzme sva katolička obilježja.
Ironija je da proces sekularizacije omogućava katolicima, uključujući i političke katolike, da budu katolici, to im je zajamčeno autonomijom religijskog područja, ali to ne zadovoljava političke katolike, oni ne žude za religijskim sadržajima, nego za političkim.
Političkim katolicima ne trebaju religijski sadržaji, nego politički što samo znači, a to i na svakom koraku pokazuju, kako je njihova vjera manjkava, jer da nije, ne bi je dovršavali u političkom području. A ako je tome tako, onda i boga doživljavaju kao manjkavo biće.
Zbog toga što im bog pati od ontološkog deficita, jasno je zbog čega ih privlači država – ona je puno moćnija, realnija i privlačnija. Oni i instrumentaliziraju katoličanstvo kako bi se dokopali političkih pozicija koje uključuju tu realnu i, u odnosu na boga, puno privlačniju stvarnost, stvarnost političke moći.
Katoličanstvu, a to se odnosi i na sve druge religije, sekularno društvo, uključujući i javne politike koje definiraju i uređuju javni život, jamči autonomiju. Autonomija nije ništa drugo nego mogućnost da religije budu ono što kažu da jesu – religije i ništa više od toga. Kada, primjerice, Katolička Crkva želi, makar nominalno, sekularnoj Hrvatskoj propisivati kakva bi ona trebala biti, nesumnjivo je na djelu nelegitimni udar na sekularnu državu, ali nije samo to – tom udaru je prethodio udar lažnih vjernika na Katoličku Crkvu.
Lažnim vjernicima, a to su oni koji svoju vjeru nude kao politički program, Katolička Crkva služi kao sredstvo dolaska do političke moći.
Utješno je što u ovoj zapuštenoj, izdanoj i opljačkanoj državi, ali i Crkvi zaboravljenog, odbačenog i prezrenog vjerskog sadržaja, djeluje riječki nadbiskup Mate Uzinić. On zna što je Crkva, ali zna i što je država. On ne želi iskoristiti Crkvu kako bi postao politički moćan; nadalje, on ne želi nasilnu Crkvu koja bezobzirno nasrće na sekularnu državu, rodne studije i migrante.
Uzinić poziva Crkvu u Hrvatskoj da bude glas onih koji su, kako to teologija oslobođenja kaže, osuđeni na šutnju i nevidljivost, a to su siromašni i obespravljeni. Ne zanimaju ga ideološke borbe antropoloških prevaranata koji od sebe samih kradu vlastitu čovječnost kako bi se mogli lažno predstavljati kao svećenici, katolici ili, zašto ne, biskupi.
Antropološki prevaranti su ostali bez sebe, bez domovine i bez boga. Uzinića bog, primjerice, ne usmjerava na progon seksualnih manjina, on će im, u kristovskom duhu, oprati noge, s njima razgovarati, saslušati ih i pomoći im. Neće odustati od sebe, od onoga što ga je definiralo (uostalom, neke njegove postupke sam i kritizirao), ali neće s križem u ruci nasrtati na druge. To čine politički katolici.
Zbog svega navedenog, Mate Uzinić je izložen neprestanim udarima. Udaraju ga, naravno s križem u rukama, politički katolici, ti antropološki prevaranti koji prakticiraju sekularni moral dok, sa svom žestinom gadljivog licemjerja, kršćanski moral nameću sekularnom društvu. Srećom, imamo Matu Uzinića.
