Neka samo čitaju, naletjet će i na nešto dobro

-

Kad se danas govori o čitanju ljeti, obično je posrijedi stereotip: čitanje lake literature na plaži u doba godišnjih odmora, kad ljudi imaju više slobodnog vremena. Pa se s tim u skladu dodaje i uvjerenje da je to razdoblje kad se čita više nego inače jer se povremenim i onim pasioniranim čitateljima pridružuju i oni kojima u ostalih jedanaest mjeseci u godini to i ne pada na um. Ovaj članak je, naravno, daleko od takva poimanja čitanja, ali nemam ništa protiv tih „ljetnih čitatelja“ i njihovih književnih izbora. Neka samo čitaju, jedino tako mogu naletjeti i na nešto u književnom smislu dobro, što će im se možda i dopasti.

Usmena književnost

U jednoj knjizi koju preporučujem našim čitateljima – Vukovar na moru Pavla Pavličića (izd. Lađa od vode) – ima sjajna epizoda o tome kako nitko od učenika nije ponio knjigu na more, a pokazalo se (pripovjedaču / Pavličiću, doduše znatno poslije) da ipak ni na ljetovanju nisu ostali bez književnosti. Ali da prije toga podsjetim, riječ je o memoarskoj knjizi u kojoj se pisac prisjeća svoga prvog ljetovanja na moru: sa skupinom vukovarskih vršnjaka, osmogodišnjaka i devetogodišnjaka, boravio je u srpnju 1955. tri tjedna u Podgori. Pripovjedač detaljno opisuje dogodovštine s dugog putovanja, boravak u ljetovalištu, dječje uzbuđenje dotad neviđenim senzacijama.

Pripovijedajući sada o tom davnom ljetovanju bez knjiga („činilo nam se da je čitanje djelatnost primjerena drugom vremenu i drugom prostoru“) narator zaključuje kako ipak nisu bili bez književnosti, samo se ona javljala u drukčijem obliku, a oni tada nisu znali da je književnost. To što su jedni drugima pripovijedali i jedni druge slušali – danju na plaži o zanimljivim događajima kojima su svjedočili, sami u njima sudjelovali ili o njima čuli od drugih, a noću u mraku spavaonice o fantastičnim bićima i pojavama – imalo je obilježja usmene literature. Pripovjedač razvija ideju o razlikama između dvaju usmenih žanrova, onoga dnevnog s plaže u kojem se zrcalio stvarni, svakodnevni život i koji na slušatelje nije ostavljao dublji dojam, i onoga noćnog iz spavaonice u kojem su se zbivale stvari od njih daleke i izmišljene i koje čovjeka snažno potresaju, pa konstatira: „Ono što je bilo stvarno, nismo ni shvaćali kao priču, a ono što smo shvaćali kao priču nije nikako moglo biti stvarno.“ Kad se vratio u Vukovar, zapitao se kako dečkima iz ulice uvjerljivo i dojmljivo ispričati svoje doživljaje s ljetovanja kad se tamo nije dogodilo ništa fantastično. Pa je zaključio da je, radi sugestivnosti, „dopušteno i malo nakititi, izmisliti, uljepšati, samo da to bude slušatelju zanimljivije“.

Neiscrpni rudnik

Kad se prije deset godina pojavila prva knjiga Tomislava Šovagovića, zbirka zapisa, crtica i kratkih priča Rudnik čvaraka, vjerojatno ni sam autor nije mislio da će njegov ciklus knjiga o djetinjstvu provedenu u Šibeniku, Ladimirevcima i Zagrebu dosegnuti čak pet svezaka. Rudnik čvaraka 2 (Mozaik knjiga) pojavio se kao posljednji u tom nizu Šovagovićeve autobiografske proze, kao neka vrsta „nastavka“ prvog sveska, gdje se govori o Slavoniji i rodbini s očeve strane. Obje su knjige obujmom i brojem tekstova gotovo podjednake, žanrovski raznolike, s mnoštvom likova, s tim da su protagonisti drugog sveska djed Šamuka i njegov brat Fabijan, veliki hrvatski glumac. Pripovjedač, koji se ovdje pomalo povlači u drugi plan, izravno najavljuje kako će to biti knjiga o dvojici braće – „o navikama, poslovima i hobijima satkanima od šljivovice i divana, na pola puta između zemlje i glume“.

Ali to da se u knjizi dominantno javljaju ova dva lika – jedan kome gluma znači život, a drugi kome je „njiva najdraža robija“ – ne znači da je pisac/narator sasvim zanemario svoja sjećanja na doživljaje i osjećaje iz dana ranog djetinjstva provedenih u Slavoniji. Rudnik čvaraka 2 bogat je i dubok rudnik lirskih, humorističnih, elegičnih, melankoličnih, britkih, bespoštednih, pesimističnih priča ispričanih zanimljivim tehnikama (Sažetak toka svijesti) i kompozicijski logičnije složenih nego u prvoj knjizi. Ispisujući na stotine crtica i kratkih priča Šovagović je solidno ovladao jezičnom ekonomijom, a i njegovo umijeće preobrazbe sirove građe u umjetničku prozu postalo je znatno pouzdanije nego prije.

Ratni ožiljci

Knjige ratne proze Stanka Krnjića i Magdalene Blažević, dvoje manje poznatih autora (iako su oboje u životnoj dobi za koju bi se reklo da su bliže srednjim nego mlađim godinama), bile su mi ugodno iznenađenje među štivom koje sam čitao u prvoj polovici ove godine.

Krnjić, rođen u Stocu (BiH) 1969, živi i radi kao stomatolog u Župi dubrovačkoj; ima sedam zbirki pjesama, ali sve do objave knjige Ostavljeni (Društvo dubrovačkih pisaca) nije u bibliografiji imao nijednu proznu knjigu. Kad se uzme u obzir da nije studirao književnost ili nešto tomu blisko i da se s prvim pričama javio tek prije koju godinu, onda je njegov prozni prvijenac očito plod izvornog talenta i snažnog kreativca. Uz knjigu ostaje otvoreno pitanje klasifikacije (roman ili zbirka priča?); meni je bliže potonje rješenje jer uvršteni tekstovi znatno kompaktnije djeluju kao pojedinačne priče nego kao jedinstvena (romaneskna) cjelina. Krnjić je inače bio dragovoljac na Južnom bojištu pa su mu priče utemeljene na vlastitu ratnom iskustvu. U nekima od njih ima bizarnih motiva, apsurdnih i grotesknih situacija, osjećaja straha i tjeskobe, jezovitih spoznaja o tome kako rat u čovjeku budi neljudsko i demonsko. Krnjićeve priče lišene su patetike i jeftinog domoljublja, logično su i efektno oblikovane, a stilizacijom razgovornog jezika mladih i nekim lokalnim idiomima ublažava napetosti što ih proizvodi teška tematika. Čitljivosti svoje proze pridonosi kratkom rečenicom i dobro vođenim dijalozima.

Magdalena Blažević, rođena (1982) i odrasla u Žepču (BiH), književnica koja sada živi i radi u Mostaru, svojom je prvom knjigom, zbirkom kratkih priča Svetkovina (2020), osvojila i kritiku i publiku, što potvrđuje činjenica da je u siječnju objavljeno njezino drugo izdanje. Za roman U kasno ljeto (Fraktura) autorica kaže da je nastajao usporedo sa Svetkovinom i da je izrastao iz nje, „odnosno priča Kapa prerasla je u roman“. Specifičnost je novog djela u tome što je ispripovijedano glasom mrtve djevojčice koja se gotovo tri desetljeća nakon vlastite smrti vraća na mjesto zločina i iznosi svoju priču. „Glas“ zapravo pripada autoričinoj najbližoj rodici, stradaloj u zločinačkom pohodu pripadnika Armije BiH koji su, preodjeveni u uniforme HVO-a, 16. kolovoza 1993. upali u selo Kiseljak i pobili više desetaka civila, među kojima su stradala i djeca. Roman je dakle zasnovan na istinitu događaju, sastavljen je od mnoštva kratkih, „fragmentiranih“ poglavlja koja često mogu biti zasebne priče, ali ih autorica zna vrlo vješto ulančivati bilo likovima bilo mračnim atmosferama bilo snažnim naturalističkim slikama bilo mjestom zbivanja. Premda je objavila tek dvije prozne knjige, Magdalena Blažević je već formirana, zrela pripovjedačica.

Ivo Andrić i Antun Šoljan

Neće biti zgorega čitatelje podsjetiti i na nova izdanja knjiga dvaju klasika – Ive Andrića i Antuna Šoljana. Naklada Ljevak objavila je Andrićevu Nesanicu – prošireni izbor piščevih zapisa o insomniji koje je odabrao i priredio Michael Martens, ugledni njemački novinar, pisac i stručnjak za balkanska pitanja. Martens je dobar poznavatelj Andrićeva života i književnog opusa, autor njegove biografije Vatra u vatri, koju je u prijevodu Andyja Jelčića objavila Naklada Ljevak (2020).

Nakladnik Vuković & Runjić u sklopu biblioteke u kojoj će se objavljivati izabrana djela Antuna Šoljana ponudio je čitateljima njegov kriminalistički roman Osumnjičeni (originalni naslov bio je Jednostavno umorstvo), popraćen predgovorom Marija Kolara i pogovorom Pavla Pavličića. Roman je Šoljan očito napisao po narudžbi, izlazio je pedesetih godina prošlog stoljeća u nastavcima u tjedniku Globus, a onda 1960. u ediciji rotoromana koji su se prodavali na kioscima. Osumnjičeni su prvi poslijeratni hrvatski krimić, ujedno prvi Šoljanov objavljeni roman.

Što nude nakladnici

Na kraju, evo popisa beletristike koju su do sredine godine ponudili neki naši izdavači (abecednim redom): Acumen: Božica Brkan, Privremeno neuporabljivo; Disput: Đurđica Čilić, Novi kraj; Durieux: Amir Alagić, Ogledalo za krletku; Fraktura: Ludwig Bauer, Dvostruki život Eve Braun; Alida Bremer, Snovi i kulise; Miljenko Jergović, Trojica za Kartal; Roman Pavić, Pozdrav iz Staljingrada; Andrija Škare, Novi dio grada; Zoran Žmirić, Hotel Wartburg; Hena com: Renato Baretić, Zadnja ruka; Boris Škifić, Pisma iz Vinogradske; Davor Špišić, Vuk na snijegu; Hrvatska sveučilišna naklada: Dino Milinović, Orfelin; Lađa od vode: Pavao Pavličić, Sanjarije samotnog vozača; Matica hrvatska, ogranak Osijek: Josip Cvenić, Gradonačelnik u secesiji; Mozaik knjiga: Dimitrije Popović, Kratak život odrubljene glave; Naklada Ljevak: Ivana Šojat, Sama; OceanMore: Pavle Svirac, Moj život s Milanom; Profil: Milko Valent, Ledene haljine; Sandorf: Nada Gašić, Posljednje što su vidjele; Tatjana Gromača, Berlin, Pula, Varšava; Robert Međurečan, Domovina to go; Franjo Nagulov, Okupacija u 26 slika (metodički obrađena lektira); Radenko Vadanjel, Čovjek igračka; Ivan Zrinušić, Ljepše izdaleka; Stimirio: Stijepo Mijović Kočan, Zvona s Kaptolona; VBZ: Omer Rak, Oneiricon.

matica