Nemoguće okolnosti zlobe i zakulisnih igara moći

Iako sam je u prethodnim osvrtima spominjala kao vrijedno djelo u kontekstu kvalitetne domaće televizijske produkcije, o kriminalističkoj drami Počivali u miru dosad nisam pisala, ali dobivši posljednju treću sezonu, ona svakako zaslužuje pažnju i ozbiljniji osvrt. Serija je s emitiranjem počela još 2013. godine kada je publici prošla ispod radara, zahvaljujući lošem HRT-ovom marketingu, no interes stranih TV kuća (belgijska javna televizija i britanski Channel 4 otkupili su prava za emitiranje, a američki izdavač Lionsgate za remake) olakšao je snimanje novih nastavaka. Dario Vince iz izdavačke kuće Ring produkcija preuzeo je sinopsis Koraljke Meštrović, dodao mu glavni ženski lik novinarke Lucije Car i konkretizirao ga u naše tranzicijsko razdoblje. Uz producenta Vincea za scenarij je bio zadužen Saša Podgorelec (autor dokumentarnih filmova socijalne tematike) s još nekim piscima, a na redateljskim su se pozicijama izmjenjivali Kristijan Milić (ratni filmovi Broj 55, Živi i mrtvi), Goran Rukavina (TV serija Loza, film Djeca jeseni) i Goran Dukić (Pizzeria Kamikaze, Mirta uči statistiku).

U knjizi Kvalitetne TV serije: milenijsko doba ekrana (2017), prvoj znanstveno-popularnoj publikaciji u regiji koja se bavi tom tematikom, Sanja Kovačević objašnjava kako svaka "kvalitetna TV serija" nosi u sebi prosvjetiteljski potencijal da "otkrije skrivene istine i društvu ponudi novu dioptriju za njegovo promatranje". Upravo je ta "nova dioptrija" bila ključno polazište autoru Počivalih Dariu Vinceu: "Smatrali smo da treba napraviti neke korake u čišćenju ispred svog praga. Pričom smo dirnuli u neke teme koje određenim ljudima smetaju i provociraju, ali namjera nam nije bila postavljati teze i presude, tražili smo gdje su korijeni problema s kojim se cijelo naše društvo suočava".



Stoga je temeljna preokupacija serije, za što autor kao inspiraciju navodi kultni Bauerov film Licem u lice (1963), razotkrivanje društveno-političkih mehanizama koji potječu još iz bivšeg sistema i naročito poratnih 1990-ih, a čije posljedice vidimo tek danas kao ekonomsku neimaštinu, korumpirani politički vrh i nepovjerenje građana prema vladajućima. Lucija Car, motivirana idealističkom težnjom o mogućnosti pronalaska istine, suočava se s duhovima prošlosti i, poput Vergilija, vodi gledatelja kroz krugove pakla, ali ovog stvarnog kojeg svakodnevno proživljavamo. Kompleksne društveno-političke teme kojima se serija bavi uklopljene su u zanimljivu i napetu istraživačku priču te sagledane više-manje iz perspektive protagonistice, upotpunjene složenijim odnosima između likova i njihovom razrađenom psihološkom pozadinom. Serija tako ne djeluje kao plitki pokušaj kontroverze, već zaista kao dobar filmski proizvod, cjelovito i zaokruženo djelo te ću mu kao takvom i pristupiti.

Retrospektivno gledajući serijal iznenađuje svojim metamorfozama, stalnim izmjenama strukture, atmosfere, kolorita, glume i upotrebe glazbe. Već je koncept prve sezone, koja prati mladu novinarku Luciju Car (Judita Franković) i umirovljenog zatvorskog čuvara Martina Strugara (Miodrag Krivokapić) kako istražuju sumnjive smrti pokopanih na zatvorskom groblju, donio svježinu u domaću TV produkciju. Samo je prva sezona strukturirana epizodički, tj. proceduralno, što znači da se u svakoj epizodi rješava jedan slučaj, no osim njih prisutne su i glavne linije radnje, vezane uz Luciju, koje dobivaju svoj široki narativni luk tijekom prve sezone, a protežu se i kroz ostatak serijala. U istragama o preminulima Lucija nailazi na svakakve priče – od sitnog kriminala nastalog iz životne nužde (prijateljice su opljačkale poštu kako bi otplatile dugove) do intrigantnih političkih zločina. Iako ima mnogo temporalnih skokova unutar epizoda, analepse su naznačene drugačijim tonom slike (za prikaz scena iz zatvora, paradoksalno, koriste se toplije nijanse), a glumci su maskirani kako bi djelovali mlađe, što podosta olakšava praćenje sižea. Zbog neprestanog mijenjanja tona slike i epizodnih rukavaca radnje prva sezona djeluje gotovo razigrano, lepršavo, baš kao i Lucija Car koja je tada vrlo mlada i znatiželjna novinarka, prkosna prema autoritetu, vrckavog karaktera i dječačke frizure. Osim što je kopanjem po groblju iskopala prljavi veš njoj bliskih ljudi, pronašla je i godinama skrivanog bivšeg Udbinog ubojicu Matu Šušnjaru (Dragan Despot) zbog kojeg je zamalo izgubila glavu. Stoga Lucija u drugoj sezoni ima napade panike, djeluje umorno i krhko, toliko drugačije da je ponekad teško povjerovati kako je i dalje riječ o istom liku. Psihološka promjena lika koja podrazumijeva promjenu glumačke ekspresije, ali i novosti u režiji čine drugu sezonu mnogo mračnijom i staloženijom.



Radnja je sada smještena u izmišljeni industrijski gradić u Istri u kojem se zagađeni azbestni zrak miješa s lokalnim legendama o vampirima i djelovanjem kulta. Putovanje kamere po šumama i uskim istarskim ulicama te upotreba etnoglazbe, u izvedbi pazinske skupine Veje, daju seriji mističnu i jezivu notu, kakva je prisutna i u primjerice već kultnom Osmom povjereniku ili Črnoj mati zemli. Lucija ovaj put istražuje spletke oko privatizacije bivše tvornice azbesta s kojom je povezano i ekološko zagađenje te smrti bivših zaposlenika. U prikazu lokaliteta i mještana, međutim i dalje je djelomično prisutna vedrina, a protagonistica hedonistički uživa u istarskoj gastronomiji i seksualnoj vezi s policajcem. No male životne radosti gotovo da se potpuno gase u trećoj sezoni, koja radnju ponovno vraća u Zagreb i okrutnu hrvatsku svakodnevicu u kojoj nevini ispaštaju zbog opasne sprege novca i utjecaja – stradavaju djeca bogataša koji su odbili poslušati zapovijed odozgo. Iako se povukla iz istraživačkog novinarstva u arhiv televizije, Lucija na poziv nekadašnjeg neprijatelja Mate Šušnjare ponovno kreće u istragu. Franković je za ulogu u trećoj sezoni ponovno izmijenila glumu, smirila trzaje lica do gotovo skamenjene maske i usporila pokrete, te protagonisticu učinila odmjerenom i distanciranom, gotovo potpuno hladnom. Lucija sada, kao i u prvoj sezoni, surađuje s postarijim muškarcima što čini vrlo nekonvencionalan muško-ženski odnos, oslobođen romantično-seksualnih tenzija kakvima mnoge serije ne mogu odoljeti, računajući valjda na veći interes publike. Ispočetka sporedni lik Mate Šušnjare do kraja se serijala prometnuo kao jedan od protagonista, sa širokim razvojnim lukom i vjernom motivacijom za postupke, čemu treba dodati i maestralnu glumu Dragana Despota. Gluma većine postave vrlo je dobra, uvjerljiva i uvelike oslobođena umjetne teatarske dikcije (ne kod svih), a posebice treba pohvaliti mlade glumačke snage (Tena Nemet Brankov, Filip Vidović i drugi) koji su posao odradili bolje od nekih iskusnijih kolega.

Prva je sezona zbog nesretne epizodne strukture ponegdje patila od lošije glume u epizodnim ulogama i neinovativnih dijaloga, no stvaranje jedinstvene priče u drugoj sezoni riješilo je taj problem. Pretjerivanje u stereotipizaciji novinara kao ovisnika i alkoholičara, čega je bilo pregršt u Novinama, donekle je prisutno i u liku Ines Polić, no ona se ipak tijekom vremena mijenja, a i sjajna gluma Nine Violić spašava ulogu. Još se jedna zamjerka može uputiti ne baš kreativnom razrješavanju vrhunca napetosti formulom "spas u zadnji čas", no popustljiviji gledatelj to može shvatiti i kao konvenciju kriminalističkoga žanra. Može se primijetiti kako sam svakoj zamjerci pronašla i ono "ali" – ne zato što branim seriju, nego zato što se zaista dobiva dojam kako su autori konstantno uviđali svoje greške i nezgrapnosti i ispravljali ih. Primjerice, spomenuto bojanje slike za distinkciju vremenskih odsječaka s početka serije uočili su kao prenaglašen i nepotreban režijski postupak i u velikoj ga mjeri umanjili, ne riskirajući pritom smisao i jasnoću.

Promišljanje umjetničkih postupaka naročito je vidljivo u izboru glazbe (za što je vjerojatno zaslužan i poveći budžet vidljiv u trećoj sezoni, kao i po korištenju dronova za snimanje iz zraka i luksuzno uređenim interijerima). U prvoj sezoni ona je svedena na nekoliko glazbenih motiva koji služe isključivo naglašavanju napetosti, dok je u drugoj sezoni upotreba tradicionalne istarske glazbe doprinijela karakterizaciji prostora i stvaranju jezovite atmosfere. U trećoj pak sezoni korištene su pjesme Pips, Chips & Videoclipsa i Jinxa, koje svojim zvukom ocrtavaju zagrebačku suvremenost, a tekstovima funkcioniraju kao komentar. Tako nas na svakoj odjavnoj špici Dubravko Ivaniš Ripper poziva "Hajde,/ Budi dobar u zlom svijetu,/ Trudi se ostati na svjetlu", izazov na koji pristaje Lucija Car, pokušavajući doći do pravde i istine u nemogućim okolnostima zlobe i zakulisnih igara moći.



U svijetu Počivalih binarne opreke ne postoje, dobro i zlo pretaču se jedno u drugo i bezobrazno prevrću. U pisanju likova uspješno je izbjegnuta crno-bijela karakterizacija – pozitivci katkad povlače prljave poteze i kriju mračne tajne, a okorjeli zločinci dobivaju šanse za iskupljenje, što gledatelja emocionalno angažira da svoju ljutnju ili empatiju neprestano usmjerava prema nekom drugom. Budući da zatvorski slučajevi s početka nisu nužno političke naravi, već otkrivaju široku paletu pojedinačnih sudbina i karaktera – naivnih i proračunatih, nevinih i krajnje zlobnih – prva sezona funkcionira poput psihološke studije ljudske prirode, dok sljedeće dvije fokusirano daju socijalnu dijagnozu tranzicijske Hrvatske. Naravno, sve te dijagnoze prolaze kroz lik hrabre i uporne, ali ne i stereotipno besprijekorne junakinje, koja je prije svega ljudski prikazana, ponekad nemoćna i lomljiva. Stoga nam i otvoreni kraj nudi dvije mogućnosti: ili će Lucija poslušati nekadašnji Matin savjet "smij se, zaljubljuj, širi noge, budi mater", ili će se uhvatiti u koštac s razotkrivanjem tajnovitog moćnika za što joj je isti taj Mate ostavio dokumente.

Iako se digla medijska pompa oko otkupljivanja prava za remake, sam autor serije Dario Vince napominje kako velikani poput Lionsgatea godišnje otkupe mnogo serija, što ne garantira da će Počivali u miru zaista i dobiti američku verziju. Dakako da je svako inozemno prepoznavanje hrvatskog proizvoda dobrodošlo te da može povoljno djelovati na tvorce i cjelokupnu kulturnu industriju, no smatram da domaćoj publici u ovom slučaju američka verzija nije niti potrebna. Počivali u miru kvalitetno je i zanimljivo djelo, doraslo mnogim stranim produkcijama i vrijedno ponovnog gledanja (dostupna je na HRTi.hr). No možda je najvažnija uloga ove serije da autorima i publici posluži kao pozitivan primjer te vrati nadu u domaću produkciju. Vrijeme će pokazati svoje, ali uvjerena sam kako će Počivali u miru postati dio televizijskog kanona.