Nepoznanice uz Ivanu Brlić-Mažuranić (1)

U proljetnom mjesecu travnju rođena je na njegov 18. dan 1874. godine hrvatska književnica Ivana Brlić-Mažuranić, u meni dragu Ogulinu, gradu s kojim drugujem već niz godina, čak i u vremenima koja ni njemu ni meni nisu baš išla na ruku. Čini se da mi je od svih mojih suradnji ova s Ogulinom tako ugodna. I to ne samo zbog bajki.

Nedavno sam se bavila Pričama iz davnine, pa sam uočila da mnoge riječi koje je upotrijebila autorica u tim vrlo maštovitim i jezično bogatim pričama današnji čitatelji više ne razumiju. Urednici novijih izdanja smatrali su da ih treba objasniti. Naravno, time nastavnicima hrvatskoga jezika izbijaju iz ruku čest adut: bogatstvo Ivanina jezika. Kakvo je to bogatstvo ako ga djeca više ne razumiju? Već dugo zapažam da Hrvati gube leksik. To su mi pokazali i moji studenti kroatistike, koji više nisu razumjeli meni sasvim razumljive riječi. Na ploči sam napisala pognati, a oni pomisliše da sam se zabunila jer su znali samo prognati (vrijeme je Domovinskog rata, pa su prognanici i kao riječ bili česti). Što će im trijeske za potpalu (luči) kad ne znaju ni kako se pali vatra, ni što je to ognjište.

Autorica je sama otkrila zašto je napisala Priče iz davnine (1916). „Kad je počela dorašćivati četica moje djece i kad se u njih pojavila običajna u to doba želja za čitanjem – učinilo mi se ujedanput da sam našla točku gdje se moja želja za pisanjem izmiruje s mojim shvaćanjem dužnosti. Moja djeca žele čitati – koja radost za me, da i na tom polju budem njihovim provodičem, da im otvorim vrata k onom bajnom, šarolikom svijetu u koji svako dijete stupa prvim čitanjem – da njihove bistre i ljubopitne oči svrnem na one strane života koje želim da najprije uoče, da ih nikada više iz vida ne izgube.“ Naravno, za svoju je djecu napisala tih osam bajkovitih priča, objasnivši im samo ono što je držala da neće razumjeti, prije svega imena nekih likova. Tako je objasnila tko je Bjesomar, navodeći kako se u svim pričama oslanjala mahom na slavensku mitologiju. Tim su imenom Slaveni u nekim krajevima zvali vladara zlih i opakih sila. Svarožić je pak predstavljao sunčevu svjetlost u liku prekrasna mladića. Zora-djevojka plovi zorom morem u zlatnom čunu sa srebrnim veslom, a stan joj je na otoku Bajanu, dok Kralj Morski stoluje pod morem.

Oko Bajana tri nemani izvode valove, vjetar i gromove, odakle šire svijetom sve oluje. Lijepo je to objasnila autorica, no današnjoj publici već je i riječ neman očito nepoznata, pa je dobila fusnotu: velika opasna životinja (mitsko biće). Teško da će današnji razumjeti i Regoča, silno jaka i golema vilenjaka, kojega, kako kaže Ivana Brlić-Mažuranić, spominje i dubrovački pjesnik Ignjat Đurđević (1675–1737) u Suzama Marunkovim, današnjima nepoznatim. Nešto su nam poznatiji Domaći, kako se u svih slavenskih naroda zovu mali kućni dusi koji dolaze na ognjište (pa mogu i kvara učiniti, ali i dobra), a najviše Malik Tintilinić, dok za Bagana, također jednoga od Domaćih, slabo znamo. A Bagan je po predaji čuvao rogatu marvu, dok je Vazila ili Vozila čuvao konje. Ivanina Kitež-planina možda je izmaštani Klek s Klečicama, zamišljen kao usnuli junak poput Kraljevića Marka (kojega su joj kemijski čistioničari hrvatskoga jezika u nekim današnjim izdanjima Šegrta Hlapića promijenili u bezizražajnoga „viteza“). Naš narod ima izraz zatočne zmije za one zmije koje su se ujesen zarekle („zateći se“) da neće leći na zimski san dok koga ne usmrte. Tako nastadoše vile Zatočnice. U močvarama pak caruje moćna sila Mokoš, koja se spominje u savezu s nebeskim gromovnikom Perunom.

Zanimljivo mi je i ime naslovnoga junaka pripovijetke Lutonjica Toporko i devet župančića. Ime će mu današnji naraštaji doista teško razumjeti, jer ni osnovnu riječi, topor, neće više naći u svim suvremenim rječnicima hrvatskoga jezika (Anić ga, srećom, ima u značenju držala sjekire i sl. alata). Parčić (1867) ima tu riječ u istom obliku kao i autorica, toporište, a znači što i topor, držalo sjekire. Odatle naslovnom junaku ime Toporko. Taj ga oblik spaja s još jednim popularnim likom dječjih priča, Pinokijem. Naime, i Lutonjica Toporko i Pinokio nastali su od komada drveta koji su žene njihale kad su već izgubile svaku nade da će postati majkama. Stari par bezdjetnih ljudi ljuljao je odrubljeni komad drveta tako dugo dok drvo nije oživjelo i pretvorilo se u dijete.

Autorica u svojim pričama ne zaobilazi ni narodne običaje. Krijes su svetkovine posvećene ljetnom Suncu kad je u najvećoj snazi, Kolede su zimske svetkovine koje se slave u zadnjim danima mjeseca prosinca, u slavu Sunca koje tih dana iznova prosine (odatle prosincu ime). Omaja/omaha običaj je koji neke seoske žene drže i danas. Vjerovalo se da voda što se omahuje s vilinskoga kola ima čarobnu moć, pa su žene takvu vodu držale čudotvornom i u njoj kupale djecu da bi se od njih odmahivalo zlo.

A obične riječi koje u bogatu leksičkom arsenalu Ivane Brlić-Mažuranić više ne razumijemo (ili za koje urednici misle da im treba objašnjenje)? Evo nekih od njih! Krčevina, tlo očišćeno od drveća, grmlja i sl. Čini se da onda ne znamo ni glagol krčiti, raskrčiti, prokrčiti. Obodriti, ohrabriti. Bolje da pridjev bodar i ne spominjem. Barjak, zastava. Zar ne znamo više ni za Barjake, otočiće kod otoka Visa? Čedo, dijete. Meni je na otpusnici iz rodilišta još pisalo da sam rodila čedo. Hrvati su vrlo smjerni prema vjeri, no za proštenje, okupljanje za crkveni god, trebalo im je objašnjenje. Jasno je da opanci više nisu u modi, pa ni opute, vezice kojima se vežu. No ne znamo ni što je loboda, pa nam je prodaju kao mladi špinat. Mnogo je tu stupica, za koje valjda više i ne znamo da su zamke.

matica