Povijest Sjedinjenih Država je priča bez presedana u svijetu. To je priča o trinaest kolonija koje su se pobunile protiv metropole i proglasile neovisnost kako bi osnovale slobodno i pošteno društvo, službeno sekularno i egalitarno, ali praktički oblikovano vrijednostima protestantskog puritanizma i kruto podijeljeno prema rasnim i vjerskim kriterijima. Ta su proturječja dovela do građanskog rata, segregacije Afroamerikanaca i jačanje WASP supremacije u društvu, a danas nastavljaju poticati javno mnijenje na ikonoklastično prepisivanje američkog identiteta i porast bijelog nacionalizma.
No, na vanjskopolitičkom planu, od Georgea Washingtona do Donalda Trumpa, zanimljivo je promatrati kako se zemlja rođena iz mržnje prema imperijalizmu pretvorila u carstvo kojem je cilj „standardizacija“ cijele planete prema njenoj viziji kako bi svijet trebao izgledati.
Namjera otaca hodočasnika je bila da naselja u Novom svijetu budu temelji za izgradnju Novog Jeruzalema, koji će jamčiti mir i prosperitet svima, neovisno o njihovim vjerskim uvjerenjima. Njihove misli i dalje prožimaju američko političko i ideološko okruženje, koje je kasnije obogaćeno doprinosom očeva utemeljitelja Sjedinjenih Američkih Država, ljudi povezanim s „prosvijetljenim“ antikršćanskim prosvjetiteljskim racionalizmom, ali istodobno predanih tajnama i vjeri u postojanje Božanskog.
Unatoč tome što je prošla kroz sekularizaciju, kao i ostatak Zapada, Amerika je i dalje zemlja u kojoj kršćanstvo oblikuje svaku sferu društva, kulturu i politiku. Nije iznenađujuće da su Sjedinjene Države poznate i kao „Isusland“. Tek spajanjem svake od ovih točaka, od onih iz vremena osnivača i otaca hodočasnika do rođenja modernog neokonzervativizma, moguće je razumjeti razloge nevjerojatnih politika koje su provodili razni predsjednici, bili oni vjernici ili ne, zaklinjali se na vjernost naciji prije Biblije i bili okruženi vjerskim propovjednicima i savjetnicima.
Vječno isti ratovi u inozemstvu su često opravdani vjerskim lajtmotivima, poput rata Busha mlađeg protiv terorizma koji je za sebe vjerovao da je “svetac”. Bez obzira na njihova obiteljska ili osobna uvjerenja, većina američkih političara je prisiljena podilaziti evanđeoskom biračkom tijelu, vjerskoj desnici koja u zemlji, iz godine u godinu sve više sekulariziranoj, uspješno promiče kršćanski cionizam.
Povjesničar Russell Mead povukao je u poznatoj knjizi “Zmija i golub” uspio pojasniti evolucijske faze geopolitičke i političke misli Sjedinjenih Država. Naslov njegova djela je izravna referenca na jedan od najznačajnijih Isusovih govora, čime je još jednom želio naglasiti ulogu koju u zemlji igra kršćanstvo.
Ukratko, Mead tvrdi da je vanjska politika svake američke administracije u osnovi rezultat kombinacije stavova Andrewa Jacksona, Thomasa Jeffersona, Alexandera Hamiltona i Woodrowa Wilsona.
Pristaše misli Hamiltona su zainteresirani za promicanje ekonomskih interesa Sjedinjenih Država u svijetu, oni koji su skloni Jeffersonu su oprezni sa srednjoročnim ili neograničenim obvezama u inozemstvu. Tabor koji slijedi geopolitičku misao Andrewa Jacksona vjeruje da je nacionalna sigurnost neraskidivo povezana s jakim vojnim aparatom i da rizik od provođenja “preventivnih operacija” uvijek vrijedi preuzeti, dok „škola“ Woodrowa Wilsona. vjeruje u superiornost američkih vrijednosti i u dužnost nacije da ih izvozi po cijelom svijetu.
Svako predsjedanje u Bijeloj kući se odlikuje sukobom između tih škola razmišljanja, uključujući i ono Donalda Trumpa, iako je njegovo predsjedanje vješto iskoristilo propagandni stroj kojom se populistička internacionala prikazuje kao nešto revolucionarno i da je Donald Trump zaista uključen u de facto nepostojeću borbu protiv takozvane „duboke države“.
Zapravo, jednostavan prikaz njegova predsjedanja daleko od pacifističke slike. Kaže se da, osim Sirije, aktualna uprava nije napala nikoga, a zanemaruje se činjenica da smo svjedočili uskrsnuću „Doktrine Monroe“ u Latinskoj Americi, i to u njenom punom sjaju. Obnovljen je Hladni rat protiv Rusije i kreće se u utrku u naoružanju u kojem Europa iznova postaje „nuklearni poligon“, iako je ovo samo nastavak politike koju je započeo Barack Obama još 2014. s prevratom u Ukrajini.
Trump je započeo hegemonijsku bitku protiv Kine, dok je Bliski istok i dalje u plamenu i nema naznaka povlačenja američkih trupa iz Sirije, a iz Afganistana i sad iz Iraka se Amerikanci povlače jer nemaju dovoljno novca da vode te ratove.
Ali daleko od toga da je Donald Trump glup, kao što vjeruju neki „progresivci“. Njegovi postupci pokazuju da on vješto gaju svaku od četiri ključne geopolitičke misli koje je opisao Russell Mead i koje karakteriziraju SAD od utemeljenja ove imperijalističke sile.
Trump je u sebi objedinio Jeffersonov strah od beskonačnih ratova, iako ih ne uspijeva završiti. Baš kao i Andrew Jackson aktualni predsjednik je beskrajno odan vojno-industrijskom kompleksu, kojem prosljeđuje milijarde dolara novca američkih poreznih obveznika. Kao Hamilton brani interese američkih multinacionalnih kompanija u svijetu. I konačno, kao arogantni Wilson vjeruje u superiornost američkih vrijednosti i dužnost američke nacije da ih izvozi po cijelom svijetu i nameće drugim zemljama.
“Uvijek postoji razlog za intervenirati u svakom dijelu svijeta”, ovom rečenicom mogla bi se sažeti vizija koju Sjedinjene Države imaju na planeti u kojoj pojam „razlog“ tumačimo kao razlog za intervencijePrimjerice, „Doktrina Monroe“ iz 1823. godine razlog je za intervencije u Latinskoj Americi, a sudbinski manifest iz 1845. godine je razlog za promicanje liberalnog univerzalizma i neokonzervativnih ratova, dok je odvraćanje „crvene pošasti“, koje je počelo 1947. godine, razlog današnje rusofobije koja nikada neće završiti. Postoje i drugi operativni konteksti koji se promiču u okviru promjene međunarodnih odnosa, što je slučaj, na primjer, teorije o „američkom dvorištu trenutno u zastoju“.
Ali važno je razumjeti još jednu stvar. Naime, sve te doktrine su razvijene u određenim razdobljima kako bi odgovorile na specifične potrebe, ali su se vrlo lako prilagodile i međusobno kombinirala kroz XIX i XX stoljeće, sve do danas.
Prvi koncept je prvi put primijenjen u Latinskoj Americi, a zatim u Europi nakon 1945. godine, kada je Stari kontinent pretvoren u de facto protektorat Sjedinjenih Država. Washington je Europu uspio pokoriti financijskim sredstvima i čvrstom integracijom tržišta, izvozom svoje kulture i amerikanizacijom gotovo svih vrijednosti i običaja, a da sve bude kako je planirano budno motri vojska, odnosno NATO pakt kojim zapovijeda Pentagon.
Drugi se koncept primjenjuje na Kinu i Iran, svjetsku i regionalnu supersilu koje se tradicionalno povezuje s Rusijom. Dok rat s Teheranom neprekidno traje još od 1979. godine, odnosno od vremena Islamske revolucije i emancipacije od angloameričkog kolonijalizma, rat protiv Pekinga je započela Trumpova administracija i to će vjerojatno biti najznačajnije hegemonijsko sučeljavanje prvog dijela XXI stoljeća.
Geopolitika Sjedinjenih Država nije traganje za životnim prostorom, već za „ujedinjenjem svijeta“ po preciznom i dugoročno planiranom dizajnu. I upravo su po tome SAD jedinstvene na svijetu. U negativnom kontekstu, naravno.
I ovdje se moramo dotaknuti možda ključne teme, ostavljajući po strani ekonomsku ratobornost i vojni muskularizam. Naime, Washington je izgradio carstvo čiji temelji počivaju na kulturnoj hegemoniji, koja počinje širenjem Wilsonovog osjećaja superiornosti liberalizma i završava s lobotomizacijom masa od strane divovske američke industrije zabave. Jednom pokoreni ovim oružjem, narodi se više i ne brane, što ste vjerojatno primijetili. Ali ista ta propagandna mašinerija neke uspijeva uvjeriti da su Trump i dio establishmenta u nekakvom sukobu i da su im ključni ciljevi različiti. Nažalost po svijet, to nije slučaj. A za ostatak svijeta, kao što smo objasnili, postoje jasni koncepti koje su razradili Jackson, Jefferson i Halmilton. Oni se provode od početka XIX stoljeća i to traje do danas.
PS - Ova metoda me do sada nije prevarila: Kandidat koji bude imao veću podršku židovsko-cionisičkog lobija i židovske oligarhije AIPA u Americi, taj će pobijediti na izborima. Ako AIPAC da veću podršku Kamali Harris, onda će to biti ona, a ako skup bude veći kada im u goste dođe Trump, onda je predsjednik on. To što bude "birao" američki narod, potpuno je nevažno. FOTO - Trump prije pobjede nad Hillary i Biden s američkim Židovima prije pobjede nad Trumpom...... Čekaju se nove dvije konferencija za nove kandidate za studeni.....
