Teorije zavjera i mogućnosti prosječnog čovjeka da razluči nebulozne ideje i lažno uzbunjivanje, od stvarnih prijetnji i zavjera smišljenih i provedenih protiv javnog interesa ili protiv nesretnih pojedinačnih stradalnika su ozbiljan fenomen koji može imati katastrofalne posljedice. Informiranost pojedinca o realnosti pojedinih prijetnji je izuzetno važna, jer o mišljenju pojedinca ovisi i demokratski politički proces u društvu, potreban da se prijetnje suzbiju. Neinformiranost, vjerovanje mitovima, zavjerama i “čudesima” neodoljivo podsjeća na praznovjerje i zarobljenost strahom u europskom Srednjem vijeku.
Na početku, možemo se prisjetiti sarkastične tvrdnje obavještajaca koja otprilike kaže da je svaku, najopasniju i najpodliju zavjeru koje se možete sjetiti, netko već pokušao ostvariti. Možda to i jest točno, ali nije tema ovog članka. Nas za početak zanima kako utvrditi što jest moguće ostvariti i što doista jest ostvareno ili se trenutno pokušava ostvariti, pa predstavlja realnu opasnost.
Druga grupa pitanja odnosi se na izvore neistinitih teorija zavjere, odakle motivi za takve pokušaje prevare javnosti i tko ima interes da takve teorije prenosi. Na kraju, potrebno je utvrditi neki “prauzrok” nastanka cijele zbrke, s ciljem da se u budućnosti dio problema s točnim obavještavanjem i kvalitetnom podukom javnosti obavlja bez sadašnjih distorzija.
Za početak, prođimo kroz tri grupe stvarnih ili izmišljenih zavjera. U prvu grupu spadaju potpune nebuloze oko kojih ne bi smjelo biti ozbiljne rasprave jesu li točne. U drugu grupu ulaze pretpostavke oko kojih u kratkoj svakodnevnoj diskusiji nije lako postići suglasnost, naročito ako sugovornici dolaze iz različitih vjerskih, svjetonazorskih ili političkih krugova, odnosno, različitog su stupnja ili vrste obrazovanja. U treću grupu spadaju činjenice potvrđene u praksi i iz relevantnih izvora informiranja.
Sve tri grupe stvarnih ili izmišljenih urota u današnjoj javnoj komunikaciji, nalaze svoje “vjernike” i obratno, ljude spremne da poreknu istinitost navoda. Neki će glatko odbiti ideju da je privatizacijska pljačka u Hrvatskoj bila pitanje smišljenog prijenosa vlasništva u ruke uskog kruga krupnih tajkuna ili kriminalaca, dok će drugi uvjereno braniti značaj astrologije, osporavati let na Mjesec ili s mnogo nade nazivati noćne TV emisije s vračarama. S protokom vremena, zato što se nalazimo u takvom povijesnom razdoblju, sve je teže postići suglasnost što su činjenice, a što izmišljotine, zbog čega je sve teže mobilizirati široke društvene snage na strateškim pravcima zajedničkog razvoja.
Razlučivanje istine od smišljeno plasiranih laži i prevara nije lako, ali je provedivo na više različitih načina. Prvi, najekonomičniji, je oslonac na provjerene izvore informacija.
Institucije zadužene za javno zdravstvo, državne meteorološke službe, javni obrazovni sustav, znanstveni instituti i HAZU, Statistički zavod, sve bi to trebali biti izvori vjerodostojnih informacija. Osim državnih, odnosno službenih izvora, trebali bismo imati i medije s dugogodišnjim integritetom i provjerenim osobljem čija je zadaća točno informiranje i educiranja javnosti. Tu su i nezavisne stručne i znanstvene institucije, strukovna udruženja i komore – liječnička, pravnička, psihološka, komora arhitekata i urbanista i druge – trebali bi nam davati mogućnost snalaženja i razlučivanja činjenica od naše vlastite fikcije, ili dezinformacija plasiranih u javnost.
Drugi oslonac može biti naše osobno iskustvo, usprkos tome što je osobno iskustvo uvijek ograničeno, a i prilično nepouzdano. To ne znači da iskustvo trebamo i odbaciti, samo ga trebamo koristiti s dozom rezerve i kritičkog propitivanja. Evo par primjera korištenja iskustva za točno otkrivanje namjera javnih osoba. Iskustvo s predizbornim obećanjima može nam pomoći da pretpostavimo da li je neki politički faktor odlučio samo riječima prikupiti glasove pa raditi u interesu suprotnom interesu građana ili misli ozbiljno. Doduše, u posljednjih 25 i više godina, pozitivna iskustva ove vrste nismo gotovo uopće mogli prikupiti, ali zato bar možemo uočiti kontinuitet obmane, sa svim pripadajućim metodama: slatkorječivošću, podizanjem emocionalnih tenzija, pronalaženjem neprijatelja i lažnih opasnosti… Iskustvo s privlačenjem u mračne sekte, iskustvo s radom kladionica i financijskih inženjeringa, iskustva s call-centrima korporacija mogu nas zaštititi od nekih čestih napada na koje je svatko naišao u svakodnevnom životu, iako im mnogi nisu odoljeli.
Osloniti se možemo i na osobna poznanstva s osobama odgovarajućih stručnih kvalifikacija, uključenima u neke političke procese, stručne institucije, javne službe. Prijatelja liječnika možemo pitati jesu li cjepiva doista opasna. Prijatelja astronoma možemo zatražiti argumente o stvarnom položaju i obliku svemirskih tijela, te načinu na koji su utvrđene činjenice o svemiru. Od prijatelja političara možemo saznati kakvi su životopis, narav, prave osobine nekog političara iz kruga njegovih poznanstava. Uz dovoljno osobnih kontakata s ljudima odgovarajućih kompetencija, i s određenim taktom u nastupu, oslonac na informacije prijatelja i znanaca mogao bi u slučaju rjeđe raspoloživih informacija, naročito ako trebamo i mnogo detalja, biti najpouzdaniji i najbolji način informiranja.
Najpouzdaniji način utvrđivanja stanja svijeta oko sebe je ozbiljan analitički rad, no takav rad zahtijeva i ozbiljna ulaganja vremena i napora. Ukratko, analitički rad, iako bi pravilno bi bilo reći da se radi i o analizi i o sintezi temeljenoj na dostupnim činjenicama, provodi se prikupljanjem činjenica, povezivanjem činjenica, stvaranjem zaključaka iz povezanih činjenica, provjerom zaključaka na temelju novih podataka, i praćenjem promjena stanja okoline kroz duže vrijeme, da bi se potvrdili ili odbacili stvoreni zaključci. Za brzu ilustraciju tog procesa, možemo se poslužiti i kršćanskim citatom da se “drvo prepoznaje po plodovima”, no plodove treba strpljivo pričekati i pažljivo promotriti.
Kratak primjer analitičkog rada možemo objasniti i kroz odgovore na pitanje o teoriji urote da je napad na WTC, poznati 9/11 napad avionima na nebodere u New Yorku i na Pentagon, zapravo false flag napad. Prva pitanja na koja možemo tražiti odgovor su pitanja o stvarnim počiniteljima, od kojih su neki uskoro dokazano “preživjeli”, jer nisu s napadom imali veze, tehničkim karakteristikama nebodera, ostacima nebodera na tlu, kvaliteti istrage o događaju, eventualnim financijskim interesima vlasnika da pokupe novac od osiguranja. No, ako smo objektivni u svojim analizama, uskoro bismo mogli doći do zaključka da ništa od toga nije važno.
Tko je politički profitirao od napada? George Bush, time mu je porasla popularnost u mjeri dovoljnoj da dobije praktički izgubljene izbore, jer su mediji stvorili u populaciji dojam da će biti “odlučniji” od protukandidata.
Kakve su akcije poduzete da se spriječi daljnji terorizam? Akcije su bile vojne, a izazvale su gubitak milijuna ljudskih života diljem svijeta, navodno zbog 3500 poginulih u Americi, i dovele do globalnog terorizma, jačeg nego ikada.
Jesu li vojne invazije dovele do sređivanja stanja u državama iz kojih je, navodno, potekla podrška za terorističke napade 9/11? Te su države postale rasadnici terorizma, iako prije toga, uglavnom, s terorizmom nisu imale nikakve veze, ili su čak dokazano sprečavale aktivnosti terorista. Istovremeno su multinacionalne korporacije do temelja opljačkale sve vrijednosti i prirodne resurse u osvojenim državama, pa tako npr. Nestle obilno eksploatira vodu u Afganistanu i prodaje je ju u plastičnim bočicama po vrlo visokim cijenama.
Pravilan bi analitički zaključak bio da i nije važno je li 9/11 false flag operacija ili se sve dogodilo točno po službenoj američkoj interpretaciji. Ono što jest važno, su pravi učinci i namjere američke politike, realizirani uz pomoć PR prilika nastalih napadom na WTC i Pentagon. Dakle, uzrok napada 9/11 je tu manje važan, ali su druga događanja oko napada omogućila da se utvrde važnije činjenice o američkoj politici. Ozbiljan analitički rad nas je doveo i do promjene same agende istraživanja, jer nas sada zanimaju geopolitički odnosi, ali i do šireg razumijevanja geopolitičkih problema. Analize su zahtijevale, naravno, višegodišnje prikupljanje informacija iz raznih izvora suprotstavljenih geopolitičkih interesa, uz višestruke provjere točnosti.
Znamo da su, na žalost, svi navedeni izvori informacija: provjereni izvori informacija, osobno iskustvo, analitički rad i svi ostali izvori uvijek samo djelomično pouzdani, a najveći je problem nepouzdanost javnih servisa.
Obrazovni sustav prilagođen je interesima krupnog kapitala, djeca koja iz njega izlaze rijetko se oslanjaju na vlastitu sposobnost prikupljanja i obrade informacija, a ključne znanstvene činjenice ne pamte u zreloj dobi. Znanstvene institucije su pod jakim pritiskom kapitala, pa danas u socijalnoj psihologiji, čini se, ne postoji adekvatan znanstveni model koji bi sa sociopsihološkog aspekta objasnio ekonomsku krizu na zapadu. Na operativnoj razini, kad tajkun uveze suhe šljive s nedopuštenom kontaminacijom pesticidima, “institucija sistema” mu predloži da ih malo potopi, “ne bi li popustile”, pa ponovno osuši, umjesto da odmah na njegov račun uništi cjelokupni kontingent. U medijima, “pogrešno” napisan članak o ekološkom aspektu nekog proizvoda kojim posluje vlasnik novina, inače tvorničar, može novinaru priskrbiti oštru kritiku ili pak otkaz.
Takva situacija je velik društveni problem za većinu, dok je manjini zgodna prilika za mućke u razjedinjenom društvu. Ako široki slojevi ljudi nisu u mogućnosti, ili dovoljno marljivi, da utvrde stvarno stanje svijeta oko sebe, ne mogu se ni adekvatno organizirati, ni strateški odnositi prema vlastitoj, i sudbini svoje djece. Ljude bez strateških ciljeva i dugoročnih zajedničkih zadataka pokušava se pretvoriti u upravljivo stado, ucijenjeno kratkoročnim osiguravanjem egzistencijalnog minimuma. Minimalne egzistencijalne potrebe u društvu distribuira, naravno, uzak krug ljudi na vrhu piramide moći. Ako su metode otkrivanja zavjera i razlikovanja stvarnih od izmišljenih prijetnji tako složene, postoji li ipak neki lak način za utvrđivanje što jest, a što nije istina? Zapravo je postojao, ali s vremenom će nestati, ako svi zajedno nešto ne učinimo.
Ako vidite da je vjerska sekta nekih čudnih kršćana u posljednjih dvadesetak godina prikupila zamjetnu količinu nekretnina “intervenirajući” u brakove s labilnim suprugama, izazivajući razvode, i prebacujući tako stečenu imovinu žena u svoj imovinski portfelj, cijelo vrijeme uz vjeru nudeći religijski fanatizam i specifičan pogled na Izrael, Arape i biblijska prava Židova na teritorij Bliskog istoka, možete odmah izvesti svoje zaključke.
Nekada je bilo još jednostavnijih metoda. Sve vračare, “alternativci”, “astrolozi” i ostali nekada su među građanima bili uglavnom odbacivani bez daljnjeg razgovora, no ogromna financijska sredstva i njima plaćena medijska navala su učinili svoje. Danas više sve one koji vjeruju u svakodnevna “čuda”, na žalost, ne možemo smatrati poremećenim, nego zavedenim osobama, mnogo brojnije populacije od populacije s psihičkim poremećajima. Na perspektivama treba jako poraditi, jer se svakodnevno po javnom prijevozu mogu čuti priče srednjoškolaca o “urocima”, “egzorcizmu” i ostalim idejama, kao da se radi o najrealnijem i najstvarnijem svijetu. Štoviše, ljudi u socijalizmu osuđeni zbog trovanja kupaca prodajom “medicinskih” preparata pripremljenih po recepturama iz svetih knjiga, danas se u javnosti pojavljuju kao alternativci s “razumnim pogledom” na realnost. Metoda jednostavnog odbacivanja gluposti i lopovluka može funkcionirati i danas, iako se na žalost sve rjeđe primjenjuje.
Kada bismo htjeli rekapitulirati što jest, a što nije zavjera, mogli bismo iskoristiti par jednostavnih smjernica. Općeniti uzrok zavjera je koncentracija ljudi s bolesnim motivima na vodećim funkcijama. Proučavanjem njihovih aktivnosti i dugoročnijih namjera, možemo pretpostaviti u kojim smjerovima se razvijaju njihove aktivnosti. Dominacija im je sigurno cilj, a njeno ostvarenje je lakše ako su pokoreni glupi, praznovjerni, siromašni i ako im je ograničena sloboda. Pogledajte zakonodavstvo, na primjer, amerikanizirane zakone protiv skitnje ili najavljene zakone o oporezivanju nekretnina, zbog čega će mnogi morati prodati nasljedstvo i poljoprivredno zemljište, odsustvo domaće proizvodnje, medijske aktivnosti i sve će biti jasno.
Ipak, tko to sve smišlja i plasira? Odgovor na ovo pitanje je možda najpesimističniji aspekt cijele situacije s urotama i zavjerama. Postotak zaista “pomaknutih” ljudi u društvu, s genetskim predispozicijama zbog kojih su neosjetljivi na tuđe patnje, bolesno ambiciozni i nezasitni u gomilanju moći, ne prelazi 10% ukupne populacije, a bliži je zastupljenosti od 5-7%, i tu smo još uvijek u području dobrih vijesti. Njihove aktivnosti nisu dovoljne da provedu zavjere, ni da u društvo plasiraju obmane veće skale. Međutim, njihove ciljeve lako usvaja “normalna” populacija izvrgnuta socijalnim pritiscima, ucjenama egzistencijom i raznim drugim načinima. Izvorni osjećaj za pravdu, recimo principom pariteta u odnosima po modelu “ako me udaraš, vratit ću ti”, može biti generator društvenih sukoba, jer je onaj tko prvi posegne za silom pogrešno pretpostavio da se brani od nekog napada koji nije bio ni pripreman, ili pretpostavlja da “vraća račune” za nešto što se dogodilo grupi kojoj pripada, a s čime žrtva njegove osvete nema nikakve veze.
I suprotan princip može biti problem – “tko tebe kamenom, ti njega kruhom”, jer tada korisnici kamenja postaju puno nadmoćniji! Na takve se sukobe lako nadovezuje strah, pretpostavke o zlim namjerama “drugih” i smišljanje preventivnih aktivnosti, odnosno urota kojima će se unaprijed spriječiti tuđe urote.
Stvaranje urote pretpostavlja tajnost u pripremi, agresiju u provedbi i osvojene koristi. Izazivanjem straha, što onaj uski krug od 5-10% populacije može provesti samostalno, ali redovno u tome dobiva i pomoć normalnih, mogu se “regrutirati” sudionici zavjere u populaciji normalnih i dobronamjernih ljudi, iskoristiti njihovo djelovanje i postići društvene sukobe i neravnoteže pogodne za stvaranje ogromnog broja novih zavjera, svađa, sukoba i naravno, nasilja. Uz sasvim malo analize lako je utvrditi da je, primjerice, predizborni sukob “domoljuba” i “antifašista” bio tipični primjer urote, kojom se fokus političkih interesa građana pomiče s objektivno važnih pitanja na igru sukoba između lažnog domoljublja i nekakve lažno lijeve opcije, a cilj je da zbog interesa onih koji izvana vladaju zemljom važna pitanja ne rješava ni jedna od političkih “strana”. U nas su strahovi kalemljeni na način da je druga strana oslikavana ustaškim bojama, iako većina domoljubnih birača, naravno, nisu ni koljači ni antisemiti, ili namjerama restauracije komunizma, što većina birača ljevice zapravo i ne želi.
Iz svega navedenog proizlazi najtočniji odgovor da smišljanje i provedbu urota provodi, doslovno, poremećeni dio populacije, u zemljama bez suvereniteta uvijek po zadatku inozemnih vlada, zbog svog bolesnog motivacijskog sklopa i nezajažljivih ambicija, a da u toj raboti djelomično pomaže i normalni dio populacije, zbog ucijenjenosti ili zavedenosti društvenim okolnostima. Izvore urota je najtočnije pripisati osobnoj i društvenoj patologiji, a imenovanje pojedinaca i precizno određivanje porijekla urota je korisno samo prilikom političkog aktivizma ili kriminalnog procesuiranja. No, tada nije moguće izostaviti složene analitičke i dokazne postupke, jer u suprotnom razmatranje urota postaje šarlatanstvo s gušterima, vanzemaljcima i krvnim srodnicima Isusa Krista.
Ne tražeći prauzrok u nastanku svemira, čak ni u evolucijskim pretpostavkama o ljudskoj naravi, posvetit ćemo se jednoj relativno nedavnoj pojavi, tipičnoj za dvadeseto stoljeće i strelovit razvoj kapitalizma. Razvoj znanosti u XIX stoljeću doveo je do neviđenog razvoja industrije u XX stoljeću, pa time i do strelovitog porasta populacije. Sve je to vodilo i do povećane vojne moći, i u smislu mogućnosti aktiviranja broja ljudi i zastrašujuće oružane sile, ali i do globalizacije i mnogo brže, dinamičnije slike vojnih operacija i kampanja. Znanost zaslužna za razvoj tehnike više nije bila u prvom planu kao elegantna i učena aktivnost sa svojim vlastitim pravilima, tražila se samo efikasnost. Primjer psihologije dobro može oslikati što se zapravo dogodilo.
Ispitujući osobine ličnosti, psiholozi su utvrdili da je jedan od glavnih preduvjeta uspjeha u vojničkom zvanju bar prosječna inteligencija. Razvili su i ekonomične testove, podobne da se u niti pola sata utvrdi, s visokom točnošću, tko jest a tko nije dovoljno pametan da bude vojnik. Složena razmatranja o ponašanju i psihološke teorije, potrebne da se sastave i interpretiraju testovi, potrebni su za interpretaciju testnih rezultata, ali ne i za provedbu testiranja. Provedba – davanje testova, osiguravanje discipline u testiranju i brojanje točnih odgovora – posao je koji mogu provesti tehničari, u najboljem slučaju srednje stručne spreme. Na taj način je stvoren alat za masovno testiranje vojnika.
Časnici su odjednom mogli doći do zaključka da psihologe više ne trebaju. Tehničar zadužen za provedbu ispitivanja provjerio bi tko je prešao neku “brojku” i jednostavno ga ubacio među regrute. Naravno, ovakva interpretacija uopće nije ono što su psiholozi namjeravali napraviti, jer je inteligencija i dalje ostala vrlo složena pojava, ni slučajno obuhvaćena polusatnim testiranjem, dovoljnim samo da pruži statistički indikator za pojedinca. Eventualni prigovori o tome da neobrazovani tehničar ne bi smio dobiti rezultate testiranja inteligencije drugih ljudi, rješavali su se “potpisivanjem izjava o tajnosti” i “ugovornim kaznama”, što nema nikakve veze ni sa znanstvenom ni s etičnom stranom razloga zbog kojih tehničar ne bi smio imati uvid u podatke.
Pritisak zbog potrebne “efikasnosti” i “želje da se ne izgubi rat” dovodio je do pritiska na znanstvenike, podložne pritiscima jednako kao i ostatak populacije. Znanstvenici su se počeli dijeliti na one koji su se pokušali oduprijeti i posljedično nisu napredovali, te na one koji su spremno surađivali, dajući svoje alate ljudima bez obrazovanja i pripreme potrebne da se interpretiraju rezultati primjene testova. Ti su napredovali. Malo po malo, struka je gubila integritet i pokoravala se sili. Ista se stvar pretočila i u biznis, a imperativ “efikasnosti” je zamijenjen imperativom “konkurentnosti” i “rezanja troškova”.
Tijekom stotinjak godina stvar se postupno otela kontroli. Delikatne kadrovske poslove obavljaju ljudi bez ikakvog formalnog obrazovanja potrebnog za procjenu ličnosti sadašnjih ili budućih radnika. Na seminarima iz tzv. “neurolingvističkog programiranja” (NLP), ljudi bez ikakvih stručnih znanja prodaju potpuno lažne teorije polaznicima, uspješno oko sebe šireći miris novca i korupcije.
Argumenti znanstvenika zamijenjeni su nekom vrstom argumenata sile, dok tehniku NLP primjenjuju predsjednici Sjedinjenih Država u redovnom političkom radu ili da bi dobili izbore. Psiholozi na odlasku iz kompanija svoje znanstvene alate ostavljaju na dispoziciju tajnicama, za razgovore uz kavu, objašnjavajući da je “firma platila” testove, pa ih onda može i zadržati. Psiholozi s formalnim obrazovanjem i diplomama traže od kandidata da rade potpuno neetične poslove i neku vrstu obavještajnog rada, da traže telefone konkurentskih prodavača, na primjer, i da to čine toliko dugo i marljivo, samo kako bi se njihova aktivnost mogla smatrati radom koji zaslužuje plaću. Umjesto da dobiju plaću, njihove rezultate budući poslodavac dobiva besplatno, a od mase nesretnika spremnih na sve da dobiju posao, zapošljava samo jednog, ponekad ni jednog.
Znanstvenici bez osobnog i stručnog integriteta dovode do urušavanja integriteta institucija. Institucije više nisu u stanju braniti društvo od dezinformacija i urota. To onda koriste osobe s poremećenim motivacijskim sklopom, da bi se plasirale dezinformacije i uspješno provodile urote, čime nastaje novo razdoblje “Srednjeg vijeka”, u kojem je “sigurnost” obećana ako se svi svrstaju uz vladara i vjeru temeljenu na podmetnutim urotama. Zapravo se pod obećanjem sigurnosti krije obećanje stradanja onome tko se usprotivi vladaru, ili odbije vjerovati u laži.
U današnje vrijeme telekomunikacija i globalne povezanosti, crni scenarij upada u Srednji vijek ne mora se dogoditi, ali odgovornost za to više ne leži u prevelikoj mjeri na tzv. intelektualcima, jer su oni počeli ozbiljno gubiti integritet. Vrijeme je da građani preuzmu odgovornost, jer po prvi puta u povijesti, zahvaljujući plodovima znanosti i tehnologije, mogu lako razmijeniti i prikupiti informacije, zadovoljiti egzistencijalne potrebe, ili ostvariti ideološke, političke i druge sporazume i dogovore, pa i kontrolirati integritet intelektualaca.
logično
Na početku, možemo se prisjetiti sarkastične tvrdnje obavještajaca koja otprilike kaže da je svaku, najopasniju i najpodliju zavjeru koje se možete sjetiti, netko već pokušao ostvariti. Možda to i jest točno, ali nije tema ovog članka. Nas za početak zanima kako utvrditi što jest moguće ostvariti i što doista jest ostvareno ili se trenutno pokušava ostvariti, pa predstavlja realnu opasnost.
Druga grupa pitanja odnosi se na izvore neistinitih teorija zavjere, odakle motivi za takve pokušaje prevare javnosti i tko ima interes da takve teorije prenosi. Na kraju, potrebno je utvrditi neki “prauzrok” nastanka cijele zbrke, s ciljem da se u budućnosti dio problema s točnim obavještavanjem i kvalitetnom podukom javnosti obavlja bez sadašnjih distorzija.
Praksa, teorija ili zamišljena ideja bez osnove?
Za početak, prođimo kroz tri grupe stvarnih ili izmišljenih zavjera. U prvu grupu spadaju potpune nebuloze oko kojih ne bi smjelo biti ozbiljne rasprave jesu li točne. U drugu grupu ulaze pretpostavke oko kojih u kratkoj svakodnevnoj diskusiji nije lako postići suglasnost, naročito ako sugovornici dolaze iz različitih vjerskih, svjetonazorskih ili političkih krugova, odnosno, različitog su stupnja ili vrste obrazovanja. U treću grupu spadaju činjenice potvrđene u praksi i iz relevantnih izvora informiranja.
1. Nebuloze
- Ljudska populacija se sustavno truje izbacivanjem otrova iz aviona, što dokazuju tzv. chemtrails, tragovi kemikalija iza aviona, vidljivi na nebu.
- Zemlja je ravna ploča, a let na Mjesec, baš kao i kruženje satelita oko Zemlje, su izmišljotine Hollywooda.
- Zle, ljubomorne susjede mogu vračanjem “nabaciti” na nekoga urok, a “nabačaj” se skida pozivanjem čarobnjaka na telefon u sitne noćne sate, za izvjestan iznos novca, jer čarobnjak preko telefona prima “energiju” koja mu giba visak. Po gibanju viska čarobnjak “vidi” kakve je vrste urok, i može ga “skinuti”, oslobađajući svog klijenta.
- Vanzemaljci gušteri, maskirani u ljudsko obličje, koriste ljudsku rasu kao radnu stoku za ekstrakciju zemaljskih bogatstava.
2. Dvojbene teorije
- Mnoga teroristička djela su tzv. “false flag” operacije, pripremljene i izvedene od strane vlada država čiji narod trpi takva djela, da bi same države redukcijom ljudskih prava na svom teritoriju, postigle neke političke promjene potrebne “eliti”, uskom krugu eksploatatora.
- Farmaceutska industrija (u potpunosti, u većoj ili manjoj mjeri, ili kod pojedinih proizvoda) izmišlja bolesti i lijekove zbog profita, a povremeno svojim lijekovima i truje ljude, za račun nečijih interesa, primjerice s ciljem emocionalnog otupljivanja i lakše eksploatacije građana ili s ciljem smanjenja populacije.
- Vlade nekih država, pa i velikih državnih asocijacija, pod kontrolom su skrivenih interesa krupnih kapitalista i konglomerata multinacionalnih korporacija, a politički se procesi odvijaju samo kao fikcija potrebna da se građane uvjeri da imaju utjecaj na razvoj društva.
- Aktivnosti javnih medija, u državnom i/ili privatnom vlasništvu, strogo su povezane s izdvojenim financijskim ili političkim interesima njihovih vlasnika, ili ljudi koji “iz sjene” upravljaju javnim komuniciranjem.
- Elektronika i informatička tehnologija se sve više koriste za kontrolu stanovništva, na primjer postupnim ukidanjem gotovog novca i izmišljanjem sve “jednostavnijih” načina plaćanja: kartica, beskontaktnih kartica, telefonskih aplikacija za plaćanje i slično. Konačni je cilj “čipiranje” stanovništva i potpuna kontrola, tj. porobljavanje svih, osim vrlo uskog kruga “elite”.
3. Dio urota koje su se pokazale istinitima
- Privatizacijska pljačka, naslonjena na zakonodavstvo u Hrvatskoj nakon 1990.
- Afera Watergate.
- COINTELPRO, program ilegalnih aktivnosti protiv antiratnih aktivista u Sjedinjenim Državama.
- Afera Dreyfus
Sve tri grupe stvarnih ili izmišljenih urota u današnjoj javnoj komunikaciji, nalaze svoje “vjernike” i obratno, ljude spremne da poreknu istinitost navoda. Neki će glatko odbiti ideju da je privatizacijska pljačka u Hrvatskoj bila pitanje smišljenog prijenosa vlasništva u ruke uskog kruga krupnih tajkuna ili kriminalaca, dok će drugi uvjereno braniti značaj astrologije, osporavati let na Mjesec ili s mnogo nade nazivati noćne TV emisije s vračarama. S protokom vremena, zato što se nalazimo u takvom povijesnom razdoblju, sve je teže postići suglasnost što su činjenice, a što izmišljotine, zbog čega je sve teže mobilizirati široke društvene snage na strateškim pravcima zajedničkog razvoja.
Razlučivanje istine od smišljeno plasiranih laži i prevara nije lako, ali je provedivo na više različitih načina. Prvi, najekonomičniji, je oslonac na provjerene izvore informacija.
Institucije zadužene za javno zdravstvo, državne meteorološke službe, javni obrazovni sustav, znanstveni instituti i HAZU, Statistički zavod, sve bi to trebali biti izvori vjerodostojnih informacija. Osim državnih, odnosno službenih izvora, trebali bismo imati i medije s dugogodišnjim integritetom i provjerenim osobljem čija je zadaća točno informiranje i educiranja javnosti. Tu su i nezavisne stručne i znanstvene institucije, strukovna udruženja i komore – liječnička, pravnička, psihološka, komora arhitekata i urbanista i druge – trebali bi nam davati mogućnost snalaženja i razlučivanja činjenica od naše vlastite fikcije, ili dezinformacija plasiranih u javnost.
Drugi oslonac može biti naše osobno iskustvo, usprkos tome što je osobno iskustvo uvijek ograničeno, a i prilično nepouzdano. To ne znači da iskustvo trebamo i odbaciti, samo ga trebamo koristiti s dozom rezerve i kritičkog propitivanja. Evo par primjera korištenja iskustva za točno otkrivanje namjera javnih osoba. Iskustvo s predizbornim obećanjima može nam pomoći da pretpostavimo da li je neki politički faktor odlučio samo riječima prikupiti glasove pa raditi u interesu suprotnom interesu građana ili misli ozbiljno. Doduše, u posljednjih 25 i više godina, pozitivna iskustva ove vrste nismo gotovo uopće mogli prikupiti, ali zato bar možemo uočiti kontinuitet obmane, sa svim pripadajućim metodama: slatkorječivošću, podizanjem emocionalnih tenzija, pronalaženjem neprijatelja i lažnih opasnosti… Iskustvo s privlačenjem u mračne sekte, iskustvo s radom kladionica i financijskih inženjeringa, iskustva s call-centrima korporacija mogu nas zaštititi od nekih čestih napada na koje je svatko naišao u svakodnevnom životu, iako im mnogi nisu odoljeli.
Osloniti se možemo i na osobna poznanstva s osobama odgovarajućih stručnih kvalifikacija, uključenima u neke političke procese, stručne institucije, javne službe. Prijatelja liječnika možemo pitati jesu li cjepiva doista opasna. Prijatelja astronoma možemo zatražiti argumente o stvarnom položaju i obliku svemirskih tijela, te načinu na koji su utvrđene činjenice o svemiru. Od prijatelja političara možemo saznati kakvi su životopis, narav, prave osobine nekog političara iz kruga njegovih poznanstava. Uz dovoljno osobnih kontakata s ljudima odgovarajućih kompetencija, i s određenim taktom u nastupu, oslonac na informacije prijatelja i znanaca mogao bi u slučaju rjeđe raspoloživih informacija, naročito ako trebamo i mnogo detalja, biti najpouzdaniji i najbolji način informiranja.
Najpouzdaniji način utvrđivanja stanja svijeta oko sebe je ozbiljan analitički rad, no takav rad zahtijeva i ozbiljna ulaganja vremena i napora. Ukratko, analitički rad, iako bi pravilno bi bilo reći da se radi i o analizi i o sintezi temeljenoj na dostupnim činjenicama, provodi se prikupljanjem činjenica, povezivanjem činjenica, stvaranjem zaključaka iz povezanih činjenica, provjerom zaključaka na temelju novih podataka, i praćenjem promjena stanja okoline kroz duže vrijeme, da bi se potvrdili ili odbacili stvoreni zaključci. Za brzu ilustraciju tog procesa, možemo se poslužiti i kršćanskim citatom da se “drvo prepoznaje po plodovima”, no plodove treba strpljivo pričekati i pažljivo promotriti.
Kratak primjer analitičkog rada možemo objasniti i kroz odgovore na pitanje o teoriji urote da je napad na WTC, poznati 9/11 napad avionima na nebodere u New Yorku i na Pentagon, zapravo false flag napad. Prva pitanja na koja možemo tražiti odgovor su pitanja o stvarnim počiniteljima, od kojih su neki uskoro dokazano “preživjeli”, jer nisu s napadom imali veze, tehničkim karakteristikama nebodera, ostacima nebodera na tlu, kvaliteti istrage o događaju, eventualnim financijskim interesima vlasnika da pokupe novac od osiguranja. No, ako smo objektivni u svojim analizama, uskoro bismo mogli doći do zaključka da ništa od toga nije važno.
Prava pitanja, gledano iz perspektive od par godina, postaju sljedeća
FOTO: Zgrada Rockfellerovih
Tko je politički profitirao od napada? George Bush, time mu je porasla popularnost u mjeri dovoljnoj da dobije praktički izgubljene izbore, jer su mediji stvorili u populaciji dojam da će biti “odlučniji” od protukandidata.
Kakve su akcije poduzete da se spriječi daljnji terorizam? Akcije su bile vojne, a izazvale su gubitak milijuna ljudskih života diljem svijeta, navodno zbog 3500 poginulih u Americi, i dovele do globalnog terorizma, jačeg nego ikada.
Jesu li vojne invazije dovele do sređivanja stanja u državama iz kojih je, navodno, potekla podrška za terorističke napade 9/11? Te su države postale rasadnici terorizma, iako prije toga, uglavnom, s terorizmom nisu imale nikakve veze, ili su čak dokazano sprečavale aktivnosti terorista. Istovremeno su multinacionalne korporacije do temelja opljačkale sve vrijednosti i prirodne resurse u osvojenim državama, pa tako npr. Nestle obilno eksploatira vodu u Afganistanu i prodaje je ju u plastičnim bočicama po vrlo visokim cijenama.
Pravilan bi analitički zaključak bio da i nije važno je li 9/11 false flag operacija ili se sve dogodilo točno po službenoj američkoj interpretaciji. Ono što jest važno, su pravi učinci i namjere američke politike, realizirani uz pomoć PR prilika nastalih napadom na WTC i Pentagon. Dakle, uzrok napada 9/11 je tu manje važan, ali su druga događanja oko napada omogućila da se utvrde važnije činjenice o američkoj politici. Ozbiljan analitički rad nas je doveo i do promjene same agende istraživanja, jer nas sada zanimaju geopolitički odnosi, ali i do šireg razumijevanja geopolitičkih problema. Analize su zahtijevale, naravno, višegodišnje prikupljanje informacija iz raznih izvora suprotstavljenih geopolitičkih interesa, uz višestruke provjere točnosti.
Znamo da su, na žalost, svi navedeni izvori informacija: provjereni izvori informacija, osobno iskustvo, analitički rad i svi ostali izvori uvijek samo djelomično pouzdani, a najveći je problem nepouzdanost javnih servisa.
Obrazovni sustav prilagođen je interesima krupnog kapitala, djeca koja iz njega izlaze rijetko se oslanjaju na vlastitu sposobnost prikupljanja i obrade informacija, a ključne znanstvene činjenice ne pamte u zreloj dobi. Znanstvene institucije su pod jakim pritiskom kapitala, pa danas u socijalnoj psihologiji, čini se, ne postoji adekvatan znanstveni model koji bi sa sociopsihološkog aspekta objasnio ekonomsku krizu na zapadu. Na operativnoj razini, kad tajkun uveze suhe šljive s nedopuštenom kontaminacijom pesticidima, “institucija sistema” mu predloži da ih malo potopi, “ne bi li popustile”, pa ponovno osuši, umjesto da odmah na njegov račun uništi cjelokupni kontingent. U medijima, “pogrešno” napisan članak o ekološkom aspektu nekog proizvoda kojim posluje vlasnik novina, inače tvorničar, može novinaru priskrbiti oštru kritiku ili pak otkaz.
Takva situacija je velik društveni problem za većinu, dok je manjini zgodna prilika za mućke u razjedinjenom društvu. Ako široki slojevi ljudi nisu u mogućnosti, ili dovoljno marljivi, da utvrde stvarno stanje svijeta oko sebe, ne mogu se ni adekvatno organizirati, ni strateški odnositi prema vlastitoj, i sudbini svoje djece. Ljude bez strateških ciljeva i dugoročnih zajedničkih zadataka pokušava se pretvoriti u upravljivo stado, ucijenjeno kratkoročnim osiguravanjem egzistencijalnog minimuma. Minimalne egzistencijalne potrebe u društvu distribuira, naravno, uzak krug ljudi na vrhu piramide moći. Ako su metode otkrivanja zavjera i razlikovanja stvarnih od izmišljenih prijetnji tako složene, postoji li ipak neki lak način za utvrđivanje što jest, a što nije istina? Zapravo je postojao, ali s vremenom će nestati, ako svi zajedno nešto ne učinimo.
Ako vidite da je vjerska sekta nekih čudnih kršćana u posljednjih dvadesetak godina prikupila zamjetnu količinu nekretnina “intervenirajući” u brakove s labilnim suprugama, izazivajući razvode, i prebacujući tako stečenu imovinu žena u svoj imovinski portfelj, cijelo vrijeme uz vjeru nudeći religijski fanatizam i specifičan pogled na Izrael, Arape i biblijska prava Židova na teritorij Bliskog istoka, možete odmah izvesti svoje zaključke.
Nekada je bilo još jednostavnijih metoda. Sve vračare, “alternativci”, “astrolozi” i ostali nekada su među građanima bili uglavnom odbacivani bez daljnjeg razgovora, no ogromna financijska sredstva i njima plaćena medijska navala su učinili svoje. Danas više sve one koji vjeruju u svakodnevna “čuda”, na žalost, ne možemo smatrati poremećenim, nego zavedenim osobama, mnogo brojnije populacije od populacije s psihičkim poremećajima. Na perspektivama treba jako poraditi, jer se svakodnevno po javnom prijevozu mogu čuti priče srednjoškolaca o “urocima”, “egzorcizmu” i ostalim idejama, kao da se radi o najrealnijem i najstvarnijem svijetu. Štoviše, ljudi u socijalizmu osuđeni zbog trovanja kupaca prodajom “medicinskih” preparata pripremljenih po recepturama iz svetih knjiga, danas se u javnosti pojavljuju kao alternativci s “razumnim pogledom” na realnost. Metoda jednostavnog odbacivanja gluposti i lopovluka može funkcionirati i danas, iako se na žalost sve rjeđe primjenjuje.
Kada bismo htjeli rekapitulirati što jest, a što nije zavjera, mogli bismo iskoristiti par jednostavnih smjernica. Općeniti uzrok zavjera je koncentracija ljudi s bolesnim motivima na vodećim funkcijama. Proučavanjem njihovih aktivnosti i dugoročnijih namjera, možemo pretpostaviti u kojim smjerovima se razvijaju njihove aktivnosti. Dominacija im je sigurno cilj, a njeno ostvarenje je lakše ako su pokoreni glupi, praznovjerni, siromašni i ako im je ograničena sloboda. Pogledajte zakonodavstvo, na primjer, amerikanizirane zakone protiv skitnje ili najavljene zakone o oporezivanju nekretnina, zbog čega će mnogi morati prodati nasljedstvo i poljoprivredno zemljište, odsustvo domaće proizvodnje, medijske aktivnosti i sve će biti jasno.
Ipak, tko to sve smišlja i plasira? Odgovor na ovo pitanje je možda najpesimističniji aspekt cijele situacije s urotama i zavjerama. Postotak zaista “pomaknutih” ljudi u društvu, s genetskim predispozicijama zbog kojih su neosjetljivi na tuđe patnje, bolesno ambiciozni i nezasitni u gomilanju moći, ne prelazi 10% ukupne populacije, a bliži je zastupljenosti od 5-7%, i tu smo još uvijek u području dobrih vijesti. Njihove aktivnosti nisu dovoljne da provedu zavjere, ni da u društvo plasiraju obmane veće skale. Međutim, njihove ciljeve lako usvaja “normalna” populacija izvrgnuta socijalnim pritiscima, ucjenama egzistencijom i raznim drugim načinima. Izvorni osjećaj za pravdu, recimo principom pariteta u odnosima po modelu “ako me udaraš, vratit ću ti”, može biti generator društvenih sukoba, jer je onaj tko prvi posegne za silom pogrešno pretpostavio da se brani od nekog napada koji nije bio ni pripreman, ili pretpostavlja da “vraća račune” za nešto što se dogodilo grupi kojoj pripada, a s čime žrtva njegove osvete nema nikakve veze.
I suprotan princip može biti problem – “tko tebe kamenom, ti njega kruhom”, jer tada korisnici kamenja postaju puno nadmoćniji! Na takve se sukobe lako nadovezuje strah, pretpostavke o zlim namjerama “drugih” i smišljanje preventivnih aktivnosti, odnosno urota kojima će se unaprijed spriječiti tuđe urote.
Stvaranje urote pretpostavlja tajnost u pripremi, agresiju u provedbi i osvojene koristi. Izazivanjem straha, što onaj uski krug od 5-10% populacije može provesti samostalno, ali redovno u tome dobiva i pomoć normalnih, mogu se “regrutirati” sudionici zavjere u populaciji normalnih i dobronamjernih ljudi, iskoristiti njihovo djelovanje i postići društvene sukobe i neravnoteže pogodne za stvaranje ogromnog broja novih zavjera, svađa, sukoba i naravno, nasilja. Uz sasvim malo analize lako je utvrditi da je, primjerice, predizborni sukob “domoljuba” i “antifašista” bio tipični primjer urote, kojom se fokus političkih interesa građana pomiče s objektivno važnih pitanja na igru sukoba između lažnog domoljublja i nekakve lažno lijeve opcije, a cilj je da zbog interesa onih koji izvana vladaju zemljom važna pitanja ne rješava ni jedna od političkih “strana”. U nas su strahovi kalemljeni na način da je druga strana oslikavana ustaškim bojama, iako većina domoljubnih birača, naravno, nisu ni koljači ni antisemiti, ili namjerama restauracije komunizma, što većina birača ljevice zapravo i ne želi.
Iz svega navedenog proizlazi najtočniji odgovor da smišljanje i provedbu urota provodi, doslovno, poremećeni dio populacije, u zemljama bez suvereniteta uvijek po zadatku inozemnih vlada, zbog svog bolesnog motivacijskog sklopa i nezajažljivih ambicija, a da u toj raboti djelomično pomaže i normalni dio populacije, zbog ucijenjenosti ili zavedenosti društvenim okolnostima. Izvore urota je najtočnije pripisati osobnoj i društvenoj patologiji, a imenovanje pojedinaca i precizno određivanje porijekla urota je korisno samo prilikom političkog aktivizma ili kriminalnog procesuiranja. No, tada nije moguće izostaviti složene analitičke i dokazne postupke, jer u suprotnom razmatranje urota postaje šarlatanstvo s gušterima, vanzemaljcima i krvnim srodnicima Isusa Krista.
Prauzrok raspada sistema koji bi nas trebali zaštititi
Ne tražeći prauzrok u nastanku svemira, čak ni u evolucijskim pretpostavkama o ljudskoj naravi, posvetit ćemo se jednoj relativno nedavnoj pojavi, tipičnoj za dvadeseto stoljeće i strelovit razvoj kapitalizma. Razvoj znanosti u XIX stoljeću doveo je do neviđenog razvoja industrije u XX stoljeću, pa time i do strelovitog porasta populacije. Sve je to vodilo i do povećane vojne moći, i u smislu mogućnosti aktiviranja broja ljudi i zastrašujuće oružane sile, ali i do globalizacije i mnogo brže, dinamičnije slike vojnih operacija i kampanja. Znanost zaslužna za razvoj tehnike više nije bila u prvom planu kao elegantna i učena aktivnost sa svojim vlastitim pravilima, tražila se samo efikasnost. Primjer psihologije dobro može oslikati što se zapravo dogodilo.
Ispitujući osobine ličnosti, psiholozi su utvrdili da je jedan od glavnih preduvjeta uspjeha u vojničkom zvanju bar prosječna inteligencija. Razvili su i ekonomične testove, podobne da se u niti pola sata utvrdi, s visokom točnošću, tko jest a tko nije dovoljno pametan da bude vojnik. Složena razmatranja o ponašanju i psihološke teorije, potrebne da se sastave i interpretiraju testovi, potrebni su za interpretaciju testnih rezultata, ali ne i za provedbu testiranja. Provedba – davanje testova, osiguravanje discipline u testiranju i brojanje točnih odgovora – posao je koji mogu provesti tehničari, u najboljem slučaju srednje stručne spreme. Na taj način je stvoren alat za masovno testiranje vojnika.
Časnici su odjednom mogli doći do zaključka da psihologe više ne trebaju. Tehničar zadužen za provedbu ispitivanja provjerio bi tko je prešao neku “brojku” i jednostavno ga ubacio među regrute. Naravno, ovakva interpretacija uopće nije ono što su psiholozi namjeravali napraviti, jer je inteligencija i dalje ostala vrlo složena pojava, ni slučajno obuhvaćena polusatnim testiranjem, dovoljnim samo da pruži statistički indikator za pojedinca. Eventualni prigovori o tome da neobrazovani tehničar ne bi smio dobiti rezultate testiranja inteligencije drugih ljudi, rješavali su se “potpisivanjem izjava o tajnosti” i “ugovornim kaznama”, što nema nikakve veze ni sa znanstvenom ni s etičnom stranom razloga zbog kojih tehničar ne bi smio imati uvid u podatke.
Pritisak zbog potrebne “efikasnosti” i “želje da se ne izgubi rat” dovodio je do pritiska na znanstvenike, podložne pritiscima jednako kao i ostatak populacije. Znanstvenici su se počeli dijeliti na one koji su se pokušali oduprijeti i posljedično nisu napredovali, te na one koji su spremno surađivali, dajući svoje alate ljudima bez obrazovanja i pripreme potrebne da se interpretiraju rezultati primjene testova. Ti su napredovali. Malo po malo, struka je gubila integritet i pokoravala se sili. Ista se stvar pretočila i u biznis, a imperativ “efikasnosti” je zamijenjen imperativom “konkurentnosti” i “rezanja troškova”.
Tijekom stotinjak godina stvar se postupno otela kontroli. Delikatne kadrovske poslove obavljaju ljudi bez ikakvog formalnog obrazovanja potrebnog za procjenu ličnosti sadašnjih ili budućih radnika. Na seminarima iz tzv. “neurolingvističkog programiranja” (NLP), ljudi bez ikakvih stručnih znanja prodaju potpuno lažne teorije polaznicima, uspješno oko sebe šireći miris novca i korupcije.
Argumenti znanstvenika zamijenjeni su nekom vrstom argumenata sile, dok tehniku NLP primjenjuju predsjednici Sjedinjenih Država u redovnom političkom radu ili da bi dobili izbore. Psiholozi na odlasku iz kompanija svoje znanstvene alate ostavljaju na dispoziciju tajnicama, za razgovore uz kavu, objašnjavajući da je “firma platila” testove, pa ih onda može i zadržati. Psiholozi s formalnim obrazovanjem i diplomama traže od kandidata da rade potpuno neetične poslove i neku vrstu obavještajnog rada, da traže telefone konkurentskih prodavača, na primjer, i da to čine toliko dugo i marljivo, samo kako bi se njihova aktivnost mogla smatrati radom koji zaslužuje plaću. Umjesto da dobiju plaću, njihove rezultate budući poslodavac dobiva besplatno, a od mase nesretnika spremnih na sve da dobiju posao, zapošljava samo jednog, ponekad ni jednog.
Znanstvenici bez osobnog i stručnog integriteta dovode do urušavanja integriteta institucija. Institucije više nisu u stanju braniti društvo od dezinformacija i urota. To onda koriste osobe s poremećenim motivacijskim sklopom, da bi se plasirale dezinformacije i uspješno provodile urote, čime nastaje novo razdoblje “Srednjeg vijeka”, u kojem je “sigurnost” obećana ako se svi svrstaju uz vladara i vjeru temeljenu na podmetnutim urotama. Zapravo se pod obećanjem sigurnosti krije obećanje stradanja onome tko se usprotivi vladaru, ili odbije vjerovati u laži.
U današnje vrijeme telekomunikacija i globalne povezanosti, crni scenarij upada u Srednji vijek ne mora se dogoditi, ali odgovornost za to više ne leži u prevelikoj mjeri na tzv. intelektualcima, jer su oni počeli ozbiljno gubiti integritet. Vrijeme je da građani preuzmu odgovornost, jer po prvi puta u povijesti, zahvaljujući plodovima znanosti i tehnologije, mogu lako razmijeniti i prikupiti informacije, zadovoljiti egzistencijalne potrebe, ili ostvariti ideološke, političke i druge sporazume i dogovore, pa i kontrolirati integritet intelektualaca.
logično
