Od Benedicta Andersona smo naučili da je nacija imaginarna zajednica. U tom imaginacijskom tkivu važnu ulogu igraju sport i sportski uspjesi koji određenim nacijama jamče pridjev “sportske”. Kako nacije postaju i ostaju “sportske” istražili smo kroz usporedbu Hrvatske i Norveške.
Sa svakim novim sportskim uspjehom, pogotovo onima ostvarenima na međunarodnim natjecanjima, u Hrvatskoj se iznova iz naftalina izvlači pomalo i otrcana egida o “najsportskijoj naciji na svijetu”. Legitimitet toj tvrdnji daju prečesto selektivno interpretirani presjeci brojki vezanih uz omjer količine osvojenih medalja i/ili broja vrhunskih sportaša po glavi stanovnika, obično prenaglašenih tijekom valova euforije. Međutim, dok Hrvatska zaista ima zavidan kontinuitet sportskih uspjeha, ti euforični trenuci nas odvraćaju od često prešućivane “dijagnoze”: ako je istinski temelj sportskih uspjeha u javnoj dostupnosti sporta, što je na brojnim primjerima dokazano, onda je Hrvatska fenomen utoliko što sportske uspjehe producira usprkos izostanku te ključne stavke, a ne zahvaljujući nekakvom razvijenom sustavu.
Globalni autoriteti u polju ekonomije sporta, Simon Kuper i Stefan Szymanski, razložili su razinu važnosti javne dostupnosti sporta u svojoj zajednički potpisanoj knjizi “Soccernomics”, i to na primjeru Norveške. Uz Norvežane se također prečesto vežu paušalni pridjevi, etikete i mjesta na poluimaginarnim ljestvicama, od titule “najsretnijeg naroda na svijetu” do prvaka “Indeksa ljudskog razvoja”. Međutim, Kuper i Szymanski nude detaljniji uvid u to zbog čega su Norvežani uvjerljivo vodeći na all-time ljestvici osvajača olimpijskih medalja na ZOI – uključujući Peking 2022. Norvežani trenutno imaju ukupno 405 olimpijskih medalja, što je za čak 75 odličja više od prvih pratitelja iz Sjedinjenih Američkih Država – i zbog čega je korijen tog nevjerojatnog uspjeha za zemlju od samo pet milijuna stanovnika upravo u ideji dostupnosti sporta praktički kao općeg ljudskog prava.
Norveška je, jasno, država koja je zbog prirodnih dobara u samom svjetskom vrhu po visini BDP-a po glavi stanovnika, no u slučaju sustavnog ulaganja u sport “tajna” uopće ne leži u basnoslovnim izdacima koje država izdvaja na vrhunski sport. Kuper i Szymanski sami potvrđuju kako je po svim mjerljivim parametrima Norveška zaista ideal sportske nacije, ali pritom objašnjavaju kako je srž tog njihovog modela upravo u tome što vlasti drže da je “pravo svakog čovjeka imati sportsku infrastrukturu nadohvat ruke”. To, opet, potvrđuju i sirove brojke; Norvežani se prema kontinuiranim istraživanjima Europske komisije dnevno u prosjeku najviše u Europi bave rekreativnim sportom, dok se 93% djece i mladih aktivno bavi sportom, kroz 11.000 organiziranih sportskih udruženja, od čega je velika većina amaterskih.
Izvor takvog pristupa seže još u doba između dva svjetska rata, kada su – pogotovo tijekom tridesetih godina – norveške vlasti dobar dio borbe protiv rastuće nezaposlenosti zasnivale na planskoj gradnji javno dostupnih sportskih sadržaja. Primjerice, 1937. je država donijela zakon po kojem svaka škola koju pohađaju djeca starija od 12 godina mora imati funkcionalnu javnu školsku dvoranu, kao i vanjsko igralište predviđeno za igre s loptom. Takva infrastruktura je postepeno istisnula dotad dominatni trend izgradnje gimnastičkih dvorana, financiranih velikom većinom privatnim sredstvima, koje su koristila privatna sportska društva. Nakon Drugog svjetskog rata norveško je Državno sportsko vijeće pod svoju ingerenciju uzelo distribuciju profita od igara na sreću, a sredstva su gotovo ekskluzivno usmjerena ka financiranju javnih sportskih sadržaja, čak i u geografski najizoliranijim dijelovima ionako generalno prometno veoma izolirane zemlje.
Infrastruktura kao osnova
Norveška u prosjeku javno financiranje sporta i dalje usmjerava u ogromnoj mjeri na stranu grassroots organizacija i amaterskog spota – 2020. je vrhunski sport u Norveškoj tako dobio “svega” 15 milijuna eura od države; najviše iz fonda i dalje sastavljenog od sredstava stečenih kroz prihode nacionalne lutrije Norsk Tipping, koja je obavezana 65% godišnjih prihoda produžiti u državni proračun. Još jedna važna stavka je i njihov sustav razvoja sportaša u duhu amaterskog sporta; sportska udruženja u Norveškoj nemaju sustav rangiranja sportaša do otprilike kadetske dobi, dakle do negdje 13. godine života. S tako široko dostupnom javnom sportskom infrastrukturom, koja primarno za cilj ima privlačenje mladih u svijet rekreacije kroz zabavu s kojom onda srastaju čitavog života, Norvežani imaju i puno veću šansu za razvoj elitnih sportaša. Statistika je jasna: što je veći bazen mladih rekreativaca, veći je postotak onih koji se odluče na naknadni iskorak u profesionalizam. Ako i ne odu tim smjerom, uvijek im ostaje ta infrastruktura.
Hrvatska je te iste 2020. izdvojila više od 260 milijuna kuna proračunskih sredstava na program javnih potreba sporta; ove godine je predviđena brojka tek nešto manja, a radi se od 176 milijuna kuna proračunskih sredstava, uz još 38 milijuna kuna priloženih sredstava, što ukupno donosi brojku od 214 milijuna kuna, odnosno, 28 milijuna eura, čiji je korisnik Hrvatski olimpijski odbor. Istovremeno, istraživanje Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, objavljeno u ožujku prošle godine, pokazalo je sasvim porazne podatke. Naime, u Hrvatskoj jedva polovica (51,5%) djece provodi samo tri ili više sati tjedno u organiziranim sportskim aktivnostima, a to solidno prate istraživanja Eurobarometra, kao i Središnjeg državnog ureda za šport, koji pak govore kako se tek 38 posto građana u Hrvatskoj bavi sportsko-rekreacijskim aktivnostima. Što je još poraznije, najveći dio tih ispitanika otpada na ljude između 15 i 20 godina starosti; a kada mladost nema temelj u tom polju, onda nije ni čudno što se u starijim dobnim skupinama razina tjelesne neaktivnosti penje i do preko 80%.
Razlog tome je vidljiv golim okom. Javna sredstva predviđena za sport kod nas vežu na sebe ogromnim dijelom izmjene Zakona o porezu na dobit, koje su usmjerene na to da se najviše potiče privatne ekonomske subjekte na financiranje sportskih klubova i pojedinaca, kroz podizanje iznosa porezno priznatih donacija sa dva posto na 10% ostvarenih prihoda, koje je onda naknadno moguće odbiti od poreza na dobit. Na svaki mizerni pomak omogućen takvim slijedom dolazi “mutacija” u vidu privatizacije javnih sportskih površina, koje se onda kroz sitnu korupciju i pogodovanje daje u ruke sumnjivim poduzetnicima. Oni pak, a hrpa je takvih primjera na svim razinama – od najvećih gradova pa do lokalnih igrališta – oduzimaju i ono malo zapuštene infrastrukture, ironično uglavnom izgrađene za vrijeme organizacije masovnih sportskih događanja, poput Mediteranskih igara ili Univerzijade, koje su donijele i procvat rekreativnog sporta u našim najvećim geografskim središtima. Školska igrališta su sada pod trendom prenamjene u privatna igrališta, s vlasnicima koji naplaćuju termine gotovo pa ekskluzivno onom dijelu odrasle populacije koja ne samo da ima volje kontinuirano izdvajati novac za njihov najam, već i vremena.
Post-tranzicijski primjer ulaganja u sportsku infrastrukturu staje na katastrofalnim primjerima gradnje dvorana za Svjetsko rukometno prvenstvo 2009., s nizom megalomanskih dvorana izgrađenih sumnjivim javno-privatnim partnerstvima, a koje su ostale van dosega javnog korištenja. Štoviše, uz njih se – od Spaladium Arene pa do Arene Zagreb i lokalnijih izdanja, poput Arene Varaždin – vežu uglavnom podaci o nerentabilnosti i divovskim gubicima, uglavnom zbog nerezonskog plana koji nije uključivao unaprjeđenje postojećih zdanja. Razlog tome je opet jednostavan: obnova javnih sportskih sadržaja, izgrađenih u Jugoslaviji, u očima aktualne politike bi bio naprosto dokaz nesposobnosti razvijanja suvislog plana koji bi sport zaista učinio masovnim. Ovako ta golema sredstva, gotovo pa dvostruko veća od onih koji za svoje amatere izdvajaju bogati Norvežani, uglavnom idu u privatne džepove. Tako čak ne profitiraju ni oni rijetki sportaši koji su prošli sve nedaće i treniranje u potpuno neprikladnim uvjetima, samo kako bi donijeli medalju unatoč tim preprekama, a ne zahvaljujući nekakvom postojanom planu i programu. U tom kontrastu dvije „sportske” nacije otprilike staje i razlika između stvarnosti i mitova o “najsportskijim narodima”.
