Ukrajinska pjevačica tatarskog porijekla na Eurosongu je otpjevala pjesmu ‘1944’, posvećenu baki, krimskoj Tatarki koju je Staljin protjerao s poluotoka. Hoće li iduće godine netko doći s pjesmom Auschwitz, Katyn, Lenjingrad, Treblinka? Tako je nekako počeo i rat na našem otoku – Europa sve više nalikuje na Jugoslaviju osamdesetih…
Ova se emisija pretvorila u trajni defile zakletih boraca protiv boljševizma, pedofilije, komunizma, ateizma, deizma, fideizma, titoizma, socijalizma, liberalizma i ostalih boleština našeg doba. U Studiju se iz dana u dan redaju sjajni gosti: Bože Vukšić, Marijana Petir, Marko Francišković, Ivo Banac, Željko Glasnović, Pero Ćorić. Naš je ovotjedni favorit živuće čudo hrvatske flore i pavune Davor Pavuna. Profesor doktor obogatio nas je spoznajom da Hrvatskoj treba ‘rehipnotizacija ili lustracija duha i uma’ jer je zemlja ‘fundamentalno i dalje u boljševističkom mentalnom sklopu i još ima neki divlji faraonizam’. Pavuna je istaknuo kako je najbolja stvar u suvremenom svijetu pametni telefon a ne željezara u Sisku i dodao da je ‘nama duh zagađen’ jer je ‘u hrvatskim školama tzv. spolni odgoj baziran na pedofiliji, uvezen izvana’.
Zabavna i dobra emisija, pravi nasljednik News Bara, za manje novca, bez autsorsinga i s uvijek dinamičnim, šaljivim i flambojantnim gostima, koji su do dolaska nove ekipe morali antišambrirati po lokalnim televizijama, a sad su zvijezde dana na nacionalnoj dalekovidnici. Naša sugestija za iduće skečeve: Božo Alić ili, ako on ne može, don Luka Prcela. Publici uvijek treba dati više!
Novi Dnevnik, stara pjesma. Spektakularni videozid, ostavštinu Gorana Radmana i Lamije Alečković, nova je ekipa navrat-nanos instalirala usred sezone, kako bi se stvorio dojam da se nešto dela i prikrio gubitak 150.000 gledatelja. No Dnevnik ne čine kulise, scenografija ni videozid, nego sadržaj – a njega nema. U intervjuu koji je voditeljica Dnevnika odradila s Božom Petrovom potpredsjedniku Vlade postavljena su sva pitanja osim zanimljivih i važnih. Zaobiđena je afera supruge Tomislava Karamarka, koja je bila na platnoj listi Joze Petrovića, konzultanta mađarskog MOL-a, ni riječ nije posvećena mogućem izglasavanju nepovjerenja predsjedniku HDZ-a… To je najbolji put za rastjerivanje ostatka publike.
Odlična je odluka da se nakon dugih godina apstinencije opet vratimo staroj ovisnosti – Pjesmi Eurovizije. Natjecanje je bilo glamurozno, raspjevano, privuklo je publiku, no iza blještave parade specijalnih efekata prokrijumčarila se najteža politika. Ukrajinska pjevačica tatarskog porijekla otpjevala je pjesmu ‘1944’, posvećenu baki, krimskoj Tatarki koju je Staljin protjerao s poluotoka. Hoće li iduće godine netko doći s pjesmom Auschwitz, Katyn, Lenjingrad, Treblinka? Čini se da su žiriji uglavnom glasali geopolitički. Tako je nekako počeo i rat na našem otoku – Europa sve više nalikuje na Jugoslaviju osamdesetih… Nina Kraljić danima je bila nacionalna heroina, sve dok je postojalo uvjerenje da će daleko dogurati. Jutro nakon relativno slabog rezultata počele su uvrede, optužbe, predbacivanja; bila je dobra dok je bila favorit, odrekli smo je se čim je poražena. Tako jadno, tako tipično za nas.
Nije važno da je u lektiri ono što je vrijedno, nego ono što je zanimljivo, rekao je Neven Antičević, ugledni hrvatski nakladnik, i time pogodio samo srce stvari. Krleža ili Tolstoj u lektiri rastjerat će djecu, Jules Verne, Astrid Lindgren, Karl May, Erich Kästner ili Branko Ćopić uvući će ih silovito i neodoljivo u svijet knjige iz kojega, vjerojatno, nikad neće izaći. ‘To je kao sa švedskim stolom’, nastavio je Antičević, ‘s kojeg će djeca najprije uzeti slatkiše, a potom, kad se zasite, prijeći na špinat, blitvu i druge vrijedne stvari…’ Na tom su tragu i autori našeg kurikuluma, koji će konzervativci, sva je prilika, razoriti u paramparčad. Njihovo stajalište pregnantno je izrazio dr. Igor Zidić. ‘Ne slažem se, to zvuči jako lijepo, jako demokratski, ali… Možda je dril ružna riječ, ali tim ćemo putem prije doći do pravih čitača’, reče Zidić, promašivši ceo fudbal. Mi mislimo da će dril prije dovesti do pobune ili do stvaranja robota. No dobro, dva su stajališta u sporu i takva će i ostati, a autore emisije pohvaljujemo zbog izvođenja na veliku scenu Kate Mijić, alias Kate Mitchell, konobarice iz Splita koja je pod amerikanskim pseudonimom napisala oko 200 romana. To je više od Balzaca.
Ovo remek-djelo njemačke kinematografije uvijek navodi na nova čitanja i nove zaključke. Za one koji ne znaju, evo nekih elemenata radnje: pripadnik tajne policije DDR-a, famoznog Stasija, prisluškuje nevinog pisca na čiju je ženu bacio oko moćni ministar kulture, pa mu traži Ahilovu petu. U jednom trenutku stasijevac osjeti zov savjesti, pa minira cijelu akciju. Nakon raspada DDR-a i provedene lustracije, čitajući svoj golemi dosje, pisac otkrije kako ga je na razne načine spasio taj dobri čovjek, a u fajlu nađe i cinkarenja svoje djevojke, koja je bila ucijenjena. No u izjavi o njezinoj suradnji sa Stasijem nema nikakve naznake nasilja – ona je potpisala da je surađivala dobrovoljno, a u biti je bila slomljena najperfidnijim nasiljem… Film, zapravo, suptilno pokazuje zločinačku narav policijske države, ali i poteškoće poštene lustracije. Jer sve drame koje vidimo u filmu, sve ucjene, slomovi, posrnuća – u papirima službe ne postoje. Zašto je s tajnom policijom surađivao Lech Walesa? Zbog straha, ucjene, novca? Zašto je naš poznati filmski radnik Udbi omogućio postavljanje prislušnih uređaja u Tuđmanovu kuću, u pauzi snimanja reklama za bombone? Zbog karijere, nadaleko poznatog pizdunstva, oprosta nekog kaznenog djela? Kako to da mu ime nikad nije izašlo ni na jednom od famoznih popisa? I pedantnim Nijemcima potkrale su se u lustraciji velike pogreške, a kako ne bi nama. No svejedno, čelnici HDZ-a o tom zakonu, koji su najavili kao prvi u novom mandatu, dosad nisu rekli ni slova. Imaju ljudi važnija posla od prekapanja po prošlosti, valja najprije namiriti Mađare.
portalnovosti
Studio 4, HRT 4
Ova se emisija pretvorila u trajni defile zakletih boraca protiv boljševizma, pedofilije, komunizma, ateizma, deizma, fideizma, titoizma, socijalizma, liberalizma i ostalih boleština našeg doba. U Studiju se iz dana u dan redaju sjajni gosti: Bože Vukšić, Marijana Petir, Marko Francišković, Ivo Banac, Željko Glasnović, Pero Ćorić. Naš je ovotjedni favorit živuće čudo hrvatske flore i pavune Davor Pavuna. Profesor doktor obogatio nas je spoznajom da Hrvatskoj treba ‘rehipnotizacija ili lustracija duha i uma’ jer je zemlja ‘fundamentalno i dalje u boljševističkom mentalnom sklopu i još ima neki divlji faraonizam’. Pavuna je istaknuo kako je najbolja stvar u suvremenom svijetu pametni telefon a ne željezara u Sisku i dodao da je ‘nama duh zagađen’ jer je ‘u hrvatskim školama tzv. spolni odgoj baziran na pedofiliji, uvezen izvana’.
Zabavna i dobra emisija, pravi nasljednik News Bara, za manje novca, bez autsorsinga i s uvijek dinamičnim, šaljivim i flambojantnim gostima, koji su do dolaska nove ekipe morali antišambrirati po lokalnim televizijama, a sad su zvijezde dana na nacionalnoj dalekovidnici. Naša sugestija za iduće skečeve: Božo Alić ili, ako on ne može, don Luka Prcela. Publici uvijek treba dati više!
Dnevnik, HRT 1
Novi Dnevnik, stara pjesma. Spektakularni videozid, ostavštinu Gorana Radmana i Lamije Alečković, nova je ekipa navrat-nanos instalirala usred sezone, kako bi se stvorio dojam da se nešto dela i prikrio gubitak 150.000 gledatelja. No Dnevnik ne čine kulise, scenografija ni videozid, nego sadržaj – a njega nema. U intervjuu koji je voditeljica Dnevnika odradila s Božom Petrovom potpredsjedniku Vlade postavljena su sva pitanja osim zanimljivih i važnih. Zaobiđena je afera supruge Tomislava Karamarka, koja je bila na platnoj listi Joze Petrovića, konzultanta mađarskog MOL-a, ni riječ nije posvećena mogućem izglasavanju nepovjerenja predsjedniku HDZ-a… To je najbolji put za rastjerivanje ostatka publike.
Pjesma Eurovizije
Odlična je odluka da se nakon dugih godina apstinencije opet vratimo staroj ovisnosti – Pjesmi Eurovizije. Natjecanje je bilo glamurozno, raspjevano, privuklo je publiku, no iza blještave parade specijalnih efekata prokrijumčarila se najteža politika. Ukrajinska pjevačica tatarskog porijekla otpjevala je pjesmu ‘1944’, posvećenu baki, krimskoj Tatarki koju je Staljin protjerao s poluotoka. Hoće li iduće godine netko doći s pjesmom Auschwitz, Katyn, Lenjingrad, Treblinka? Čini se da su žiriji uglavnom glasali geopolitički. Tako je nekako počeo i rat na našem otoku – Europa sve više nalikuje na Jugoslaviju osamdesetih… Nina Kraljić danima je bila nacionalna heroina, sve dok je postojalo uvjerenje da će daleko dogurati. Jutro nakon relativno slabog rezultata počele su uvrede, optužbe, predbacivanja; bila je dobra dok je bila favorit, odrekli smo je se čim je poražena. Tako jadno, tako tipično za nas.
Uvijek kontra
Nije važno da je u lektiri ono što je vrijedno, nego ono što je zanimljivo, rekao je Neven Antičević, ugledni hrvatski nakladnik, i time pogodio samo srce stvari. Krleža ili Tolstoj u lektiri rastjerat će djecu, Jules Verne, Astrid Lindgren, Karl May, Erich Kästner ili Branko Ćopić uvući će ih silovito i neodoljivo u svijet knjige iz kojega, vjerojatno, nikad neće izaći. ‘To je kao sa švedskim stolom’, nastavio je Antičević, ‘s kojeg će djeca najprije uzeti slatkiše, a potom, kad se zasite, prijeći na špinat, blitvu i druge vrijedne stvari…’ Na tom su tragu i autori našeg kurikuluma, koji će konzervativci, sva je prilika, razoriti u paramparčad. Njihovo stajalište pregnantno je izrazio dr. Igor Zidić. ‘Ne slažem se, to zvuči jako lijepo, jako demokratski, ali… Možda je dril ružna riječ, ali tim ćemo putem prije doći do pravih čitača’, reče Zidić, promašivši ceo fudbal. Mi mislimo da će dril prije dovesti do pobune ili do stvaranja robota. No dobro, dva su stajališta u sporu i takva će i ostati, a autore emisije pohvaljujemo zbog izvođenja na veliku scenu Kate Mijić, alias Kate Mitchell, konobarice iz Splita koja je pod amerikanskim pseudonimom napisala oko 200 romana. To je više od Balzaca.
Život drugih
Ovo remek-djelo njemačke kinematografije uvijek navodi na nova čitanja i nove zaključke. Za one koji ne znaju, evo nekih elemenata radnje: pripadnik tajne policije DDR-a, famoznog Stasija, prisluškuje nevinog pisca na čiju je ženu bacio oko moćni ministar kulture, pa mu traži Ahilovu petu. U jednom trenutku stasijevac osjeti zov savjesti, pa minira cijelu akciju. Nakon raspada DDR-a i provedene lustracije, čitajući svoj golemi dosje, pisac otkrije kako ga je na razne načine spasio taj dobri čovjek, a u fajlu nađe i cinkarenja svoje djevojke, koja je bila ucijenjena. No u izjavi o njezinoj suradnji sa Stasijem nema nikakve naznake nasilja – ona je potpisala da je surađivala dobrovoljno, a u biti je bila slomljena najperfidnijim nasiljem… Film, zapravo, suptilno pokazuje zločinačku narav policijske države, ali i poteškoće poštene lustracije. Jer sve drame koje vidimo u filmu, sve ucjene, slomovi, posrnuća – u papirima službe ne postoje. Zašto je s tajnom policijom surađivao Lech Walesa? Zbog straha, ucjene, novca? Zašto je naš poznati filmski radnik Udbi omogućio postavljanje prislušnih uređaja u Tuđmanovu kuću, u pauzi snimanja reklama za bombone? Zbog karijere, nadaleko poznatog pizdunstva, oprosta nekog kaznenog djela? Kako to da mu ime nikad nije izašlo ni na jednom od famoznih popisa? I pedantnim Nijemcima potkrale su se u lustraciji velike pogreške, a kako ne bi nama. No svejedno, čelnici HDZ-a o tom zakonu, koji su najavili kao prvi u novom mandatu, dosad nisu rekli ni slova. Imaju ljudi važnija posla od prekapanja po prošlosti, valja najprije namiriti Mađare.
portalnovosti
