U umjetnosti, kritičar je jedini neovisan izvor informacija. Sve ostalo je promidžba.
Pauline Kael (Newsweek, 1973.)
Pauline Kael, jedna od najpoznatijih američkih filmskih kritičarki, rođena je 19. lipnja 1919. godine na peradarskoj farmi u Kaliforniji, kao peto i najmlađe dijete židovskih imigranata iz Poljske.
Kada joj je bilo osam godina njeni su roditelji izgubili farmu pa obitelj seli u San Francisco gdje Pauline 1936. godine upisuje studije filozofije, književnosti i umjetnosti na Sveučilištu Berkeley (kasnije će joj biti dodijeljen počasni doktorat toga Sveučilišta). Početkom 40-ih ozbiljno je razmišljala o studiju prava, no pod utjecajem prijatelj(ic)a iz umjetničkih krugova odustaje od te ideje i s pjesnikom Robertom Horanom seli u New York.
Nakon tri godine vraća se u San Francisco gdje vodi boemski život pišući drame i baveći se eksperimentalnim filmom. Bila je u vezi s filmašem Jamesom Broughtonom kojemu je 1948. rodila kćer Ginu. Kao samohrana majka boležljivog djeteta, Pauline je obavljala razne poslove kako bi preživjela: između ostaloga, radila je i kao kuharica, švelja, dadilja i učiteljica violine. Čak i nakon što je 1953. počela objavljivati filmske kritike, glavni izvor prihoda sve do sredine 60-ih bili su joj upravo ovi "sporedni poslovi".
Nije trebalo dugo da filmske kritike Pauline Kael, objavljene u časopisima i novinama kao što su McCall's i City Lights privuku pozornost javnosti.
Štoviše, mnoge od njih pročitane su i na radiju što joj je pribavilo status lokalne zvijezde. Slavu je "zacementirala" u drugoj polovici 50-ih kao ravnateljica lokalnog kina u kojemu je često prikazivala vlastite filmske favorite.
Strastvena, oštra, kontroverzna
Filmovi su tako rijetko vrhunska umjetnost da ako nismo u stanju cijeniti vrhunsko smeće, nemamo mnogo razloga da se za njih zanimamo. Pauline Kael ("Trash, Art and the Movies", 1969.)
Pauline Kael bila je strastvena obožavateljica umjetnosti, ponajprije glazbe (i sama je u tinejdžerskim danima svirala u jazz bendu), književnosti i naravno filma (ljubav prema sedmoj umjetnosti naslijedila je od oca Isaaca Paula Kaela). Upravo će ta strast i energičnost postati jednim od zaštitnih znakova njenog osebujnog stila.
"Željela sam razviti opušten stil", kaže Kael, "odmaknuti se od pompoznosti seminarskih radova kakvoj nas uče na faksu. Htjela sam da moje rečenice dišu, da imaju zvuk ljudskoga glasa".
Odbivši slijediti načelo objektivnosti u kritike je osim svojih emocionalnih reakcija na filmove (često pretočenima u hiperbolične izjave po kojima će postati poznata) uplitala i pojedinosti iz vlastitoga života.
Godina 1965. označila je prekretnicu u Kaelinoj karijeri. I Lost It at the Movies, zbirka njenih kritika objavljena te godine, postala je neočekivanim bestsellerom. Iste godine za časopis McCall's piše oštru kritiku popularnog mjuzikla Moje pjesme, moji snovi (The Sound of Music, 1965.) koji, tvrdi Kael, promovira "ušećerenu laž u koju, kako se čini, ljudi žele vjerovati".
Nakon što se nastavila obrušavati na komercijalno uspješne filmove kao što su Doktor Živago (Doctor Zhivago, 1965.) i A Hard Day's Night (1964.), urednik časopisa McCall's Robert Stein prekida njihovu suradnju. Kael potom kratko piše za The New Republic čiji urednici neprestano interveniraju u njene tekstove ili ih, što je bio slučaj s njenim opsežnim i izuzetno pohvalnim osvrtom na film Bonnie i Clyde (Bonnie and Clyde, 1967.), odbijaju tiskati. Objavljen u časopisu The New Yorker 1967. godine sporni tekst o Bonnie i Clyde (film koji su mnogi kritičari negativno ocijenili zbog navodne glorifikacije nasilja) uspio je promijeniti javno mišljenje prema kontroverznom filmu i osigurati mu financijski uspjeh.
1968. godine Kael, u to vrijeme javno prepoznata kao jedna od vodećih filmskih kritičarki, postaje stalnom suradnicom časopisa The New Yorker. 1970. za svoj rad dobiva i nagradu George Polk, a njena zbirka kritika Deeper into Movies 1973. postaje prvom publicističkom knjigom koja je osvojila američku Nacionalnu književnu nagradu (U.S. National Book Award).
Godine 1978. uručena joj je posebna nagrada za istaknute i utjecajne žene u svijetu filma. Pisala je i eseje o (suvremenom) američkom filmu, iskustvu gledanja filmova te pojedinim glumcima i redateljima, među kojima se ističu "Trash, Art, and the Movies" (1960.), "The Man from Dream City" (1975., portret glumca Caryja Granta) i "Raising Kane". U potonjem eseju ustvrdila je da uspjeh filma Građanin Kane (Citizen Kane, 1941.) nije isključiva zasluga redatelja, scenarista i glavnoga glumca Orsona Wellesa, već i koscenarista Hermana J. Mankiewicza (sam Welles zbog toga je ozbiljno razmišljao o podizanju optužnice protiv Kael zbog klevete).
"Elvis filmske kritike"
Mislim da Kael pamtimo ne zbog njenih specifičnih sudova ili ideja, već zbog njenog glasa, njene ogromne književne osobnosti koja je mogla oduševiti ili razbjesniti, često i jedno i drugo. Mnogi su je čitali zbog zadovoljstva neslaganja s njome i srdžbe koju je mogla izazvati. Mnogi/e moji/e koleg(ic)e i dan danas su ludi/e za njom – u oba smisla te riječi.
Anthony Oliver Scott (novinar i filmski kritičar)
Kael je, kako ističe njen kolega Owen Gleiberman, bila više od vrsne kritičarke: "Ona je iznova osmislila formu kritike i postala pionirkom čitave estetike pisanja. Bila je poput Elvisa ili Beatlesa filmske kritike". Poput Elvisa i Beatlesa, i Kael je imala brojne obožavatelj(ic)e, imitator(ic)e (posprdno nazvani/e "Paulettes"), ali i protivnike/ce. Među potonjima je bila i njena kolegica Renata Adler koja je Kaelinu zbirku kritika When the Lights Go Down (1980.) opisala kao "bezvrijednu", ističući da nakon 60-ih Pauline nije objavila "ništa inteligentno ili razumno".
Kaelini stavovi nisu se uvijek slagali s mišljenjem većine: tako je, primjerice, bila oštra prema komercijalno uspješnim redateljima poput Stevena Spielberga i Georgea Lucasa (koji je po njoj nazvao negativca u filmu Willow, generala Kaela) i glumcima poput Clinta Eastwooda. Često je branila filmove koji su naišli na neodobravanje publike zbog eksplicitnih prikaza nasilja i/ili seksa kao što su Ratnici (The Warriors, 1979.) i Posljednji tango u Parizu (L’ultimo tango a Parigi, 1972.), a obrušavala se na hitove kao što su Divan život (It's a Wonderful Life, 1946.) ili Priča sa zapadne strane (West Side Story, 1961.).
Zbog njenih izjava da film Bogati i slavni (Rich and Famous, 1981.) nalikuje na "homoseksualnu fantaziju" te da su ljubavne veze jedne od junakinja "jezive, jer ne nalikuju na nešto što bi se ženi svidjelo", mnogi su je optužili za homofobiju.
Sama Kael to je odlučno opovrgavala:
"Ne vidim kako bi itko tko se potrudio provjeriti što sam točno napisala o filmovima s homoseksualnim elementima mogao u to povjerovati". Jedan od njenih najkontroverznijih tekstova bila je kritika filma Shoah (1986.), dokumentarca o nacističkim logorima u Poljskoj, koji Kael naziva "dugačkom jadikovkom".
Godine 1979. na poziv glumca Warrena Beattyja postaje savjetnicom u studiju Paramount Pictures, no nakon svega nekoliko mjeseci daje otkaz i vraća se pisanju kritika. Udavala se i razvodila tri puta; na koncu bi, prema Kaelinom vlastitom priznanju, prevagu uvijek odnosila njena karijera:
"Vrlo je teško biti u braku s nekim i pisati knjige. Kada ste u braku, ne možete čitati u krevetu, ne možete pisati kad god vas je volja, ne možete jurcati naokolo. Mnogo godina bila sam nesretna jer nisam mogla raditi ono što sam htjela".
Početkom 80-ih godina Kael je dijagnosticirana Parkinsova bolest. Iako je bila odlučna u namjeri da nastavi raditi, s napredovanjem bolesti zapada u depresiju i 1991. napušta posao u The New Yorker-u. Preminula je 3. rujna 2001. godine u svome domu u Massachusettsu.
U intervjuu iz 1998. Kael su upitali smatra li da su njene kritike utjecale na način na koji se snimaju filmovi.
"Ako kažem da, ispast će da sam egoistična; ako kažem ne, ispast će da sam potratila svoj život", odgovorila je.
Ipak, nema sumnje da je beskompromisna Kael imala golem utjecaj na filmaše, bilo u pozitivnom (prema kritičaru Dereku Malcolmu, redatelji koje je Kael hvalila lakše su dolazili do posla i financijske podrške), bilo u negativnom smislu (redatelj David Lean tvrdio je da zbog Kael 14 godina nije mogao snimati filmove).
I mnogi suvremeni redatelji poput Quentina Tarantina i Wesa Andersona spominju je kao važan utjecaj na njihovo stvaralaštvo. "Strašna" Pauline iza sebe je ostavila jednu zbirku eseja (Raising Kane, and other essays, 1996.), 12 zbirki kritika te 2 846 pojedinačnih filmskih kritika (sve su dostupne ovdje).
voxfeminae
