Znam, niste nikad razmišljali na taj način, niste se nikad našli u njihovoj tetoviranoj koži i zapitali se što tu lijepu, vedru i pametnu mladost tjera da po ulici presreće Indijce, Rome, Crnce, emigrante i ostale one, kako se zovu, nigere pa diže desnice u "zieg heil", urla na te jebene untermenschove i tjera ih iz grada. A imaju oni svoje razloge, svoje priče i svoje životne drame. Imaju završenu srednju školu i trideset pet, u naponu životne snage, a nezaposleni žive s mamom. Jer im, jasno, nigeri i Židovi otimaju posao.

Evo, recimo, Juraj M. zvani Juka.

Cijeli život Juka je sanjao da se bavi sakupljanjem otpada i sekundarnih sirovina. Satima je navečer, ispružen na kauču s limenkom Žuje u rukama, znao zamišljati svoj mali obrt: ne treba mu mnogo, tek par ulica u Ivanić Gradu, a tamo – svi kontejneri njegovi.

Započeo bi s onim starim maminim biciklom i kolicima iz drvarnice, pa tri puta dnevno obilazio svoje kontejnere: strpljivo bi Juka u kolica trpao otpad, razvrstavao papir, plastične boce i staro željezo, a kad bi posao krenuo, nabavio bi i nekakvu polovnu frezu s prikolicom. Veselo bi Ivanić Gradom brektala njegova freza, klepetao bi straga u košu stari špaher Slobode Čačak o zahrđali Obodinov frižider, a ponosni bi mali poduzetnik Juka sve vrteći glavom otpozdravljao svom društvu ispred Kleminog kafića.

Ah, ti mladi – pomislio bi tada – samo sviraju kurcu i ništa ne rade.

I taman je Juka razvio biznis, iz svoga se Ivanić Grada proširio na cijeli Zagreb – u poslovnim krugovima zvali su ga „zagrebački kralj sekundarnih sirovina“, već se bogami zamjerio i Pripuzu – kad ga je iz sanjarenja trglo nekakvo klepetanje. Pogledao mladi biznismen Juka kroz prozor, a tamo dolje – Romi kopaju po njegovom kontejneru! Jebeni ciganski nigeri, shvaćate, oteli su mu posao!

Toga se jutra, eto, izderao na tog malog romskog untermenscha, jest dizao desnicu i urlao “zieg heil”, jebiga, sve mu se skupilo, sad mu je žao, ali postoji li neki općinski sud koji će shvatiti bijes pokradenog mladog poduzetnika, ima li pravde za hrvatske biznismene kojima posao otimaju Romi?

Ili, recimo, Indijci.

Nakon propasti biznisa sa sekundarnim sirovinama, morate ovo čuti, pao Juka u depresiju, pa sve tako u depresiji bogami i dobro ogladnio. Kako je mama bila na poslu – mame nikad nema kući kad mu treba – Juka je telefonom naručio pizzu s kulenom, i čekajući tako razmišljao o sebi i svom životu. Glupo je da čovjek njegovih godina čeka mamu kad je gladan. Ima trideset pet, zdrav je i prav, a nije ni glup, mora biti neki način. Kad bi barem postojala neka služba, razmišljao je Juka, neka štajaznam aplikacija, pa kad ogladniš samo izabereš nešto, bilo šta, evo recimo doner kebab, i na vratima ti se stvori doner kebab.

I tada mu je sinulo: dostava hrane! Hrvati gladuju, čitao je on o tome u 24sata u Kleminom kafiću, a kad je narod gladan, ne pita šta košta da mu netko donese hranu.
Imao je Juka u drvarnici onaj stari mamin bicikl što mu je ostao od biznisa sa sekundarnim sirovinama, trebao je samo obići po Ivanić Gradu fast-foodove, pekare, pizzerije i restorane, i dogovoriti dostavu. Dobro njima, dobro gladnom narodu, dobro Juki, koji bi brzo zaradio za nekakav skuter, pa bi išlo još dobrije. Veselo bi Ivanić Gradom brektao njegov skuter, gdje on prođe cijeli bi kvart mirisao na doner kebab, a ponosni bi mali poduzetnik Juka sve vrteći glavom otpozdravljao društvu ispred Kleminog kafića.

Ah, ti mladi – pomislio bi tada – samo sviraju kurcu i ništa ne rade.

I taman Juka razvio biznis i zaposlio stotinjak mladih i zdravih Hrvata, pa se iz svog kvarta proširio do Zagreba i cijele Europe – u 24sata izašla mu slika, pisalo “Nobelovac iz Ivanić Grada: čovjek koji je suzbio glad u svijetu” – kad ga iz sanjarenja trglo kućno zvonce. Otvorio Juka vrata, a na vratima – Indijac s pizzom u rukama na lošem hrvatskom kaže, “dostava”! Jebeni indijski niger, shvaćate, oteo mu je posao!

Toga se dana, eto, izderao na tog indijskog untermenscha, jest dizao desnicu i urlao “zieg heil”, jebiga, sve mu se skupilo, sad mu je žao, ali postoji li neki općinski sud koji će shvatiti bijes pokradenog mladog poduzetnika, ima li pravde za hrvatske biznismene kojima posao otimaju Indijci?

Ili, recimo, Crnci i arapski emigranti.

Šta je bilo? Pojeo, naime, Juka tu jebenu pizzu, da nije bio onako gladan bogami bi mu prisjela, pa dohvatio igricu na PlayStationu. I tada mu je sinulo. Igrao je Juka, naime, i nogomet, bio je dobar, jak i neprolazan branič, bolji od Gvardiola, govorilo je društvo na PES-u, “može Juku proći lopta, ali ne može igrač”.

Razmišljao je tako nakon katastrofe sa sekundarnim sirovinama i dostavom hrane da se posveti nogometu, još zapravo i bolje, jer ne bi trebao po gradu voziti stari mamin bicikl, nego u teretani onaj kućni, kao Ronaldo. Mogao je Juka tako biti vrhunski stoper ili desni bek, u početku za Dinamo, dok se ne bi prodao u Tottenham ili Chelsea, ali to samo dok mu agent ne digne cijenu na Transfermarktu. A onda, jasno, Real Madrid. Veselo bi tako vilom u Real Madridu zujao njegov kućni bicikl, a naš bi ponosni dobitnik Zlatne lopte sve vrteći glavom otpozdravljao svom društvu oko bazena.

Ah, ti mladi – pomislio bi tada – samo sviraju kurcu i ništa ne rade.

I šta? Taman Juki krenulo, “Luka i Juka, legende Reala”, pisalo je na naslovnici španjolskog interneta nakon još jedne njegove Zlatne lopte, zvao bi Juka svog prijatelja Cristiana u Saudijsku Arabiju i doveo ga privatnim avionom u Ivanić Grad da gledaju utakmicu u Kleminom kafiću – cijeli grad kasnije pričao da je Juka Legenda doveo Ronalda kod Kleme – kad ga iz sanjarenja trgnuo glas komentatora. Pogledao Juka malo bolje, kad ono na televizoru desni bek Dinama arapski emigrant Sadegh Moharrami, a stoper – Kevin Theophile-Catherine! Crnac! Jebeni emigranti i Crnci, shvaćate, oteli su mu posao!

Te se večeri, eto, izderao na te tamnopute untermenschove na ulici, jest dizao desnicu i urlao “zieg heil”, jebiga, sve mu se skupilo, sad mu je žao, ali postoji li neki općinski sud koji će shvatiti bijes sedmerostrukog uzastopnog osvajača Zlatne lopte koji je sve stekao svojim radom i znojem, ima li pravde za hrvatske nogometaše kojima posao otimaju Crnci i arapski emigranti?

Ili, recimo, Židovi.

Nisam vam ti pričao? Razmišljao Juka nakon utakmice i shvatio svoj problem: ako mu posao otimaju najobičniji ciganski i indijski nigeri, to je vjerojatno zato što ne gleda dovoljno široko. Pogledao Juka onda dovoljno široko, kad tamo – svjetsko financijsko tržište!

Ovako je Juka zamislio cijelu stvar: ima on strica u EU, on bi ga zaposlio u toj, kako se zove, Europskoj uniji, bilo što za početak, da čisti kancelarije, nosi kave, da bude sekretarica i javlja se na telefon, ne treba neka škola da se dogne slušalica i kaže: „Dobar dan, ovdje tajnik Europske unije, izvolite?“ Štedio bi svaki euro i kupovao dionice. Nigeri nemaju pojma, dionice su budućnost. Kupiš pedeset nekih dionica i na kraju godine imaš milijun eura. Samo treba znati gdje se kupuju te, kako se zovu, dionice. I onda, kad bi skupio dvjesto-tristo dionica, pokupio bi novac i šta?

E, to je Juka. Svatko drugi na njegovom bi mjestu kraj osnovne škole Đure Deželića otvorio fast-food “Kod Đure” i digao sve četiri u zrak, ali ne i Juka. Njegova je ideja bila revolucionarna: iznajmio bi nekakav mali poslovni prostor u New Yorku i otvorio – prodavaonicu dionica. Da, mali dućan za dionice. Svi traže te dionice, a on bi ih imao sve na jednom mjestu. Dionicdžinica „Juka“. Hoćete li dionice Spotifyja ili Microsofta, hoćete Googleove ili Rimcove, velike, male, plave, zelene, skupe američke i japanske, ili one jeftine kineske i ruske, sve ima u Juke.

Brzo bi se pročuo, svi bi kod njega kupovali dionice, i Bill Gates i Elon Musk i Chuck Norris. Svi bi govorili: kod Juke su najbolje dionice u gradu. Do kraja godine već bi imao lanac dionicdžinica, a onda bi novac uložio u šta? Svatko na njegovom mjestu otvorio bi, naravno, lanac MacDonaldsovih birtija, ali ne i Juka. On je imao tih revolucionarnih ideja na bacanje: otvorio bi štampariju dionica.

Uskoro, da skratim, Juka bi ovladao financijskim tržištem Amerike. A tko vlada financijskim tržištem Amerike, taj – zna se – vlada svijetom. Imao bi banke, osiguravajuća društva i burze, u svakom kvartu po jednu burzu, ali ni tu Juka ne bi stao. Zna on da je biznis kao vožnja maminim starim biciklom: ako staneš, pao si. Sav bi profit stoga Juka uložio u – medije i filmsku industriju.

Gradio bi medijske konzorcije, štampao novine, otvarao studija i snimao filmove, američki i ruski predsjednici saznavali bi što se u svijetu događa gledajući njegove televizije, otimali bi se Chuck Norris i Jason Momoa koji će snimati za Juku, svi bi dolazili kod njega na najveći brod u cijelom svijetu i ostatku Amerike. „Slušajte, debili“, rekao bi Juka braći Raffel iz Raven Softwarea, „Ovaj novi Call of Duty Vanguard vam je za kurac, ne može vam Hermann Freisinger bit neaktivan, mora bit neki mod da se igra SS-untersturmführer, kužiš? A sad odjebi, došla mi je ekipa iz Ivanić Grada na rođendan.“

Veselo bi tako nebo nad oceanom obasjavale bengalke, jer ne zaboravlja Juka staro društvo, a Juka bi prijateljima sve vrteći glavom dijelio po pivo i manekenku. Ah, ti mladi – pomislio bi tada – samo sviraju kurcu i ništa ne rade.

Tako je lelujao snovima Juraj M. zvani Juka, financijsko-medijski magnat iz Ivanić Grada – poslovođa Wall Streeta, predsjednik Hollywooda i generalni direktor svijeta – kad mu Klemo za rođendan donio neku knjigu o Židovima. Nije Juka baš čitao, živio je prebrzo i nije imao vremena za knjige, pa je pogledao samo što piše na stražnjim koricama. I imao je što i pročitati: ne biste vjerovali, gospon sudac, sve što je on zamislio, sve ono sa dionicama, bankama, burzama, medijima, filmskom industrijom i Chuckom Norrisom – sve su već zauzeli Židovi! Jebeni Židovi oteli su mu posao!

Te noći, eto, jest dizao desnicu, urlao “zieg heil” i šarao kukaste križeve na trafo stanici, jebiga, sve mu se skupilo, sad mu je žao, ali postoji li neki općinski sud koji će shvatiti bijes pokradenog mladog poduzetnika, ima li pravde za hrvatske biznismene kojima posao otimaju Židovi?

U što se pretvorio ovaj svijet, pita se tako Juraj M. zvani Juka u završnoj riječi pred Općinskim sudom u Zagrebu: ima li za njega iste pravde kao za Crnce, Indijce, Rome, emigrante, Židove i ostale untermenschove? Kada studenti na Zapadu na nekom samitu G-neštoa napadnu svjetske financijske moćnike, onda je to borba osviještene mladosti za bolje i pravednije društvo, a kad Juka jebe mater financijskim moćnicima, onda je to antisemitizam. I nacizam. Kad se studenti na Zapadu, metnimo, tuku se s policijom i razbijaju po gradu, onda je to pravedan gnjev mladih ljudi bez posla i perspektive, a kad se Juka bez posla i perspektive malo izdere na indijskog dostavljača brze hrane ili afričkog emigranta, onda je to rasizam, šovinizam i ksenofobija. I nacizam.

Eto to bi, časni sude, Juraj M. zvani Juka htio da mu se objasni: je li njegova krivica samo to što se malo izderao na gdjekojeg nigera, ili to što se usudio takav kakav jest, dakle čistokrvan i bijel, hodati gradom tako surove antipoduzetničke klime? Koji su ionako prije zauzeli već Indijci, Romi, Crnci i emigranti? I Židovi?

Hvala lijepo.

n1info