Rad za opće dobro bez naknade prisilan je rad bez garancije minimalnih radničkih prava te se kao mjera često primjenjuje diskriminatorno i treba ju ukinuti – zaključak je to konferencije “Kažnjavanje siromaštva: Prisilni rad korisnika socijalne pomoći” koja je u četvrtak održana u Zagrebu u organizaciji Centra za mirovne studije (CMS) i Centra za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek.
Jako štetna mjera
Na tribini su sudjelovali Natalija Havelka iz Centra za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek, Tatjana Vlašić, zamjenica pučke pravobraniteljice, Zorana Uzelac Bošnjak iz Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom Grada Zagreba, socijalna radnica Mirjana Zvekić Pohanić i Danilo Ćurčić iz Inicijative A11 iz Srbije koja je dugo godina vodila borbu za ukidanje iste mjere u toj državi.
Povod konferencije bila je mjera rada za opće dobro bez naknade, koja je godinama zakonom bila propisana kao mogućnost, ali koja je Zakonom o socijalnoj skrbi koji je stupio na snagu početkom 2023. godine gradovima i općinama uvedena kao obveza.
Navedena mjera propisuje da osobe koje primaju socijalnu pomoć, tj. zajamčenu minimalnu naknadu (ZMN), moraju besplatno raditi 60 do 90 sati mjesečno kako ne bi izgubile tu minimalnu naknadu od svega 160 eura, koliko ona iznosi za samce.
Za to vrijeme dok rade (besplatno), nije im osigurano ni minimalno poštivanje radničkih prava, nije im plaćen ni prijevoz, niti prehrana, a često nisu ni osigurani u slučaju ozljede na radu. Stoga Centar za mirovne studije i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek zahtijeva ukidanje ove mjere koju smatraju jako štetnom. Istog su stava i iz Ureda pučke pravobraniteljice.
Svrha mjere nije jasna
Radi se o mjeri koja je nejednako implementirana u različitim jedinicama lokalne samouprave, budući da neke jedinice nemaju, primjerice, sredstava za implementaciju.
Prema podacima udruga s terena, zagrebačkog CMS-a i osječkog Centra, neki su korisnici, poput pripadnika romske manjine, više targetirani, moglo se čuti na konferenciji.
Neki su korisnici poziv dobivali više puta, dok neki uopće nisu.
Havelka je kazala kako se Centru za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek oko ove teme u protekle dvije godine javilo čak 307 korisnika ZMN-a jer su smatrali da im se krše ljudska prava.
Minimalno 68,4 posto JLS-ova ne provodi mjeru, pokazala je analiza CMS-a, bez obzira na to što su na to zakonom obvezani. Nejednako postupanje prema korisnicima dovodi do dodatne diskriminacije, njena svrha nije jasna, a rezultat je guranje korisnika u “još veće siromaštvo”, ističu iz CMS-a. Uz sve to, brojni korisnici nisu ni upoznati s činjenicom da je mjera obavezna ili da mogu izgubiti pravo na naknadu ako se ne odazovu na rad za opće dobro.
Grubo kršenje ljudskih prava korisnika
Kao što se navodi u Sažetku prijedloga politike o ukidanju mjere rada za opće dobro bez naknade i uvođenja alternativne opcije, mjera grubo krši ljudska prava korisnika ZMN-a. Nedovoljno je regulirana pa dovodi do značajnih razlika u provedbi te uzrokuje nejednako postupanje prema korisnicima.
Kako piše CMS, u Europskoj uniji neplaćenu radnu obvezu za korisnike socijalne pomoći (poput rada za opće dobro bez naknade u Hrvatskoj) propisuju Bugarska, Rumunjska i Slovačka. U Poljskoj radna obaveza postoji, ali se dodatno plaća, dok su u Italiji i Litvi korisnici dužni raditi za opće dobro samo ako jedinica lokalne samouprave organizira neki projekt takvog rada.
CMS i osječki Centar za mir su u svojoj praksi zabilježili kako su bez zajamčene minimalne naknade zbog neodazivanja na rad za opće dobro ostali samohrana majka dvoje djece koja je bila pozvana na rad osam sati dnevno osam kontinuiranih dana ili pak osoba koja se na rad nije odazvala jer je skrbila o teško bolesnoj majci.
Također, prema provedenoj analizi, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 31. kolovoza 2024. godine, 91 korisniku zajamčene minimalne naknade ona je ukinuta jer se nisu odazvali pozivima na sudjelovanje u radu za opće dobro.
Sramotno niski iznos zajamčene minimalne naknade
Naknada od 160 eura za samca sramotno je niska i nije niti približno adekvatna za život, posebice kada imamo na umu rastuće troškove stanovanja i osnovnih životnih potreba, istaknuto je na konferenciji. Stoga se brojni naši najsiromašniji sugrađani često nalaze i u veoma jakom riziku od beskućništva.
Zamjenica pučke pravobraniteljice Tatjana Vlašić na konferenciji je istaknula kako biti siromašan u Hrvatskoj znači biti zakinut za niz prava. Pritom zajamčena minimalna naknada nije mjera koja će onima koji je primaju omogućiti da ostanu u svom stanu ili svaki dan stave hranu na stol, smatra ona.
Ističe i kako često izostaje socijalna mobilnost. Ljudi ostaju u začaranom krugu siromaštva, bez velike šanse da se izvuku, a život se svodi na puko preživljavanje. Osobe u siromaštvu “često nemaju niti trenutak vremena da bi zamislili bilo što drugo”, kaže Vlašić, jer im se život svodi na zadovoljavanje minimuma kako bi preživjeli.
Stopa rizika od siromaštva u Hrvatskoj raste, broj korisnika ZMN-a pada
Vlašić je istaknula i činjenicu da stope rizika od siromaštva u Hrvatskoj rastu, ali broj onih koji primaju zajamčenu minimalnu naknadu pada. Naime, administrativne prepreke za ulazak u mjeru su velike, pa sve manje ljudi mjeru koristi.
Pitanje je, dakle, koga ta mjera ZMN-a obuhvaća. Samo naše baš najsiromašnije sugrađane koji nemaju gotovo ništa, istaknula je zamjenica pučke pravobraniteljice. “Kada pogledate sve jednokratne mjere koje je Vlada uvodila zbog inflacije, tu nema korisnika ZMN-a. A pritom inflacija najviše pogađa one koji su najsiromašniji”, kazala je Vlašić za Faktograf.hr
“Ako pogledamo korisnike osobe ZMN-a koji su stariji od 65, a koji su ujedno sami, dakle, bez partnera i žive u samačkom kućanstvu, njihova stopa rizika od siromaštva je 59 posto. To je stvarno jako veliki postotak”, dodala je.
“Protuusluga” za zajamčenu minimalnu naknadu
Kada govorimo o mjeri rada za opće dobro bez naknade, radi se zapravo o “protuusluzi” za isplaćivanje zajamčene minimalne naknade, ističu udruge koje su organizirale konferenciju.
CMS i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek ističu kako se u praksi često može čuti kako je mjera uvedena kako bi se zadovoljili nezadovoljni glasovi javnosti koji negativno percipiraju korisnike ZMN-a kao “neradnike” i osobe koje “iskorištavaju sustav”.
“Stav građana je često da su to “neradnici” i “neka odu raditi”, a stigmatizacija je užasno velika”, kazala je Havelka.
Međutim, kako je u više navrata rečeno na konferenciji, nitko ne vodi računa o tome da je društvo samo proizvelo ljude koji se bore sa siromaštvom, budući da su korisnici ZMN-a često umirovljenici s niskim mirovinama ili osobe koje su godinama radile, a da im se nisu isplaćivali doprinosi.
Je li moguće izaći iz siromaštva?
Slično je istaknula i socijalna radnica Mirjana Zvekić Pohanić koja ima 25 godina iskustva rada u struci.
Kako je kazala za Faktograf.hr, postoje šanse da se osobe u siromaštvu iz njega izvuku, ali one nisu pretjerano velike.
“Potrebno je da se promjene društveni uvjeti” kako bi do toga došlo, smatra ona. Rizik je još veći, a šanse još manje za osobe u beskućništvu ili osobe s psihičkim poteškoćama. Ističe puno primjera iz svoga rada u struci s korisnicima ZMN-a – riječ je, recimo, o osobama koje su u siromaštvo zapali jer su se obvezali biti jamcima za tuđe kredite ili onima koji boluju od psihičkih problema pa nažalost često budu žrtvama raznih prevaranata.
“Uvjeti života su se promijenili. Uvjeti tržišnoga natjecanja su postali toliko liberalni da zapravo ljudi koji imaju nekakav logičan, moralan, način razmišljanja ispadnu totalni naivci, gubitnici. A država to sve dozvoli. Meni je nejasno da se može dozvoliti da netko radi i da mu se ne isplate mirovinski doprinosi. Imate primjere ljudi koji su psihički kompromitirani, njih netko nagovori na sve i svašta. Imate i hrpu prevaranata koji njih prevare i onda prevareni snose posljedice toga”, kazala nam je Zvekić Pohanić.
Individualni pristup je ključan
Ni drugi ljudi iz sustava, oni koji je trebaju provoditi, nisu zadovoljni mjerom rada za opće dobro bez naknade.
Zorana Uzelac Bošnjak iz Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom Grada Zagreba, kojega Zakon obvezuje na provođenje mjere, kazala je kako u Gradu ima 3 500 korisnika ZMN-a. U 2024. godini od 280 korisnika koji su bili pozvani, njih oko deset posto odradilo je mjeru rada za opće dobro.
“Stalni niski postotak govori o nedostatku motivacije za mjeru”, kazala je Uzelac Bošnjak i dodala kako je ključan individualan pristup svakom korisniku.
Bar dio rješenja mogao bi ležati u mjeri socijalnog mentorstva koja se trenutačno razvija. Radi se o “inovativnom modelu rada” u sustavu socijalne skrbi koji je usmjeren na pojedince u riziku od socijalne isključenosti, a koji se temelji na mentorskom i suradničkom odnosu mentora i mentorirane osobe. Radi se, dakle, o individualnom pristupu i vođenju korisnika. U taj program socijalna radnica Zvekić Pohanić, koja je nedavno na njemu počela raditi, polaže puno nade. Ovakve, individualizirane mjere puno su bolje od visokobirokratiziranih politika poput rada za opće dobro bez naknade, jer je ljude u siromaštvu – ako želimo da imaju bilo kakvu šansu – potrebno uključiti na tržište rada, ali i u sve druge aspekte društva.
“Ljudi se žele obrazovati, zaposliti, žele se pomaknuti prema naprijed”, zaključuje Zvekić Pohanić.
