Riječka policija privela je – ili bolje rečeno: uhapsila! – prorektora za znanost Sveučilišta u Rijeci prof. dr. Gordana Jelenića zato što je na Noćni marš, manifestaciju organiziranu u povodu Dana žena, došao s palestinskom zastavom. Prišla su mu trojica policajaca, legitimirala ga i upitali ga zna li da nije dozvoljeno isticanje zastava drugih država. Kako Hrvatska, za razliku od, primjerice, Slovenije, nije priznala palestinsku državu, zastava koju je u rukama držao profesor Jelenić nije državna zastava. Sa stanovišta policijskog uma, ta zastava isto je što i zastava Ferrarija ili barjačić NK Rijeke. Sa stanovišta policijskog uma, ta zastava isto je što i crven-bijele-plave trobojnice, na kojima je grb bez krune s grbićima te s početnim bijelim poljem, kojih se svake druge nedjelje na desetak unese na stadion na Rujevici. Sa stanovišta policijskog uma, ta zastava nikako ne može biti inkriminirana, za razliku od zastave Nezavisne Države Hrvatske, koju gledamo na svakoj utakmici na kojoj je Rijeka domaćin, a na kojoj umjesto opletenog inicijala U na za to propisanom mjestu stoji Armadino A. Pa zašto je onda priveden prorektor za znanost Sveučilišta u Rijeci prof. dr. Gordan Jelenić?
Nekoliko tjedana ranije, pulska je policija upala u redakciju jedne male, ali registrirane radijske postaje, te je novinare u okovima izvela iz njihovih prostorija i zatočila ih u svojim tamnicama. Zašto? Zato što su isti ti novinari prethodno telefonirali u policiju, molili da ih se zaštiti od terora nepoznatih lica koja su neovlašteno tumarala po zgradi. Zašto je pulska policija hapsila novinare koji prijavljuju napade huligana, a ne huligane? Policijski um je, vjerujemo, spreman ustvrditi da su ga novinari vrijeđali. Ali čak i kada bi to bilo istina – a nemamo nikakvog razloga vjerovati da jest! – ostaje činjenica da je pulska policija upala u jednu novinsku redakciju i da je okovane novinare bacila u tamnicu. Manira je to kojom se služila policija u Rusiji, dok su tamo postojali još slobodni mediji. A možda bi novinari trebali biti zahvalni pulskoj policiji što ih, onako okovane, nije naglavce bacila kroz prozor, te nakon toga, u skladu s logikom policijskog uma, javnost obavijestila da je to bio pokušaj bijega i da su skočili sami.
Prvo što možemo primijetiti jest da se policijski ispadi zbili u Puli i Rijeci, gradovima u kojima je oporba na vlasti, u kojima je prilično živo civilno društvo, te samim tim i kritičnost prema Plenkovićevom, Turudićevom, Šeparovićevom režimu u državi. Također možemo primijetiti da su Pula i Rijeka komparativno gledajući mirni i tolerantni gradovi, u kojima nema terora nad manjinama ili nad pojedincima koji se po nečemu razlikuju od većine. Griješimo li ako pomišljamo da državna vlast ima veze s ovakvim postupanjem policije? Griješimo li ako pomišljamo da na ovaj način premijer Plenković i potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova dr. sc. Davor Božinović nastoje promijeniti političko stanje i raspoloženje u Puli i Rijeci?
Ako, kao što kažete, griješimo, ako smo kontrolirano paranoični i skloni senzacionalizmu, zašto onda nisu suspendirani pulski policajci koji su upali u redakciju radija i iz nje u okovima izvlačili novinare, koje su potom držali zatočene u svojim tamnicama? Zašto je cijeli događaj potisnut u javnu podsvijest i u zaborav, zašto ne znamo što se na kraju dogodilo?
Riječki incident još nam je interesantniji. Naime, dok je u pulskom slučaju policijski um još uvijek u prilici da domaštava svoju verziju događaja, tojest da laže i izmišlja u skladu sa službenim ovlastima i pozicijom u društvu, riječki slučaj je savršeno jasan. Sveučilišni profesor priveden je zato što je u rukama imao palestinski barjak. Policijski um uputio mu je pitanje zna li da nije dozvoljeno isticanje zastava drugih država. Prvi problem policijskog uma je u riječi isticanje. Naime, tom riječju bi se, možda, htjelo reći da je zabranjeno podizanje zastava drugih država na službene jarbole na kojima se ističu samo hrvatski državni stjegovi. A možda bi se time htjelo reći i to da nije dopušteno na privatnoj kući, ili pod prozorom svoga stana u neboderu, isticati zastave drugih država. No, znači li to da je zabranjeno ići ulicom s kopljem na kojem je zastava druge države? Ili tu istu zastavu nositi bez koplja? Je li to isticanje zastave druge države?
Ako jest, je li onda zabranjeno, sa stanovišta policijskog uma, hodati naokolo po Rijeci u majici s britanskom, američkom, njemačkom zastavom? Ako je zabranjeno nositi zastavu druge države, znači li to da će 20. ožujka, kada se u Splitu bude igrala nogometna utakmica Lige nacija između Hrvatske i Francuske, biti pohapšeni navijači s francuskim državnim zastavama? Ili se, upitajmo još i to policijski um, ovakvo tumačenje pravila o isticanju zastava stranih država odnosi samo na Rijeku, Pulu i ostala opozicijska uporišta u Hrvatskoj?
U posljednjih desetak godina u Hrvatskoj, pa tako i u Rijeci, više se puta javno demonstriralo i mahalo zastavama stranih država. Najlakše nam se sjetiti da su demonstranti, solidarizirajući se s građanima Izraela, nakon Hamasovog napada od 7. listopada 2023, u rukama imali izraelske zastave. Gdje su u tom trenutku bila trojica neimenovanih riječkih policajaca, koji prije nekoliko dana privode sveučilišnog prorektora Gordana Jelenića? Zašto nisu pohapsili sve te ljude, i što bi se dogodilo da su to učinili? Namjerno ćemo se, da ne kažemo i tendenciozno, sjetiti dana u kojem se na hrvatskim, pa tako i na riječkim ulicama mahalo izraelskim zastavama, premda bismo se mogli sjetiti i prigoda s poljskim, turskim i američkim zastavama, a o zastavama Ukrajine, koje su se vihorile i na službenim institucijama Republike Hrvatske, da i ne govorimo. Uostalom, još uvijek naše trumpoljubne pizde nisu s državnih institucija po Zagrebu i Hrvatskoj, te širom svijeta, poskidale sve ukrajinske barjake: osobno sam, u Beogradu, na zgradi hrvatskog veleposlanstva neki dan vidio jednu ukrajinsku zastavu!
Ali rekli smo da ćemo ovaj put biti tendenciozni i da ćemo se držati toga da se po hrvatskim ulicama nakon Hamasovog napada slobodno mahalo izraelskim zastavama, da se bojama izraelske zastave bojala Bandićeva fontana u Zagrebu, da se izraelski barjak izvjesio na pojedine službene hrvatske institucije, pa ćemo pitati policijski um zar takvo što nije zabranjeno?
A da uopće ne ulazimo u to da je Izrael, za razliku od Palestine, država koju Republika Hrvatska priznaje, pa tako izraelska državna zastava ne može biti protumačena drukčije nego kao izraelska državna zastava. Ovo nije, naravno, pitanje za trojicu riječkih operativaca, niti je pitanje za šefa riječke policije, nego je ovo pitanje za ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića. Naravno da će se on napraviti blesav, pa na pitanje neće odgovoriti. Ali to nas tim više navodi da nastavimo razvijati dalje misao o stvarnim razlozima ovakvog djelovanja riječke, a prethodno i pulske policije.
Sveučilišnom prorektoru Jeleniću zastava Palestine nije oduzeta, niti ga se privodilo i prijetilo mu zakonskim odredbama ovim i onim zato što su vlasti Republike Hrvatske upravo u ovom trenutku odlučile da zauzmu odlučan proizraelski stav i da predsjedniku Trumpu pomognu u dvije stvari s kojima kao zemlja i narod imamo iskustva: u raseljavanju Palestinaca iz Gaze (zamislite te divne slike: Palestinci se na traktorima voze niz pustinju!) i u stvaranju fantastičnoga turističkog resorta i pretvaranja Gaze u novo Zrće! Ama kakvi! U ovom, kao i u svim drugim slučajevima, naše vlasti čekaju koja će strana da nadjača, pa ćemo joj se mi pridružiti.
Nešto drugo je, dakle, u pitanju. Policija je u Rijeci privodila prorektora Jelenića, oduzimala mu zastavu, radila javni cirkus, koji je uključivao i državno priznanje Palestine, samo da bi na svom teritoriju antagonizirala javnost, da bi stvarala atmosferu bijesa, gnjeva i mržnje. U dlaku isto radili su njihovi kolege u Puli, kada su hapsili po redakcijama i novinare bacali u tamnice. Ministar Davor Božinović, kao profesor opštenarodne odbrane i društvene samozaštite, izvanredno dobro zna o čemu govorimo. On zna kakvi se, pri vođenju specijalnog rata, postižu učinci kada se u tolerantnim, obzirnim i suživotnim zajednicama lisicama, pendrecima i privođenjima stvara atmosfera bijesa, gnjeva i mržnje. To je način na koji se, još od Mussolinijevih doba, vodila politika u sredinama u koje se regularnim političkim sredstvima ne može doprijeti. Nije li tako, gospodine ministre? Baš me zanima hoćete li mi odgovoriti, pa reći da nije.
