Koncept mentalnog zdravlja nacije nije baš pouzdan alat ni na metaforičkoj razini, ali teško ga je zaobići u kontekstu medijske postizborne tenzije. Gotovo da nema većeg portala koji praćenje izjava i pregovora mogućih sastavljača vladajuće koalicije ne prati u formi “iz minute u minutu”. Kombinacija manjka sadržaja i viška medijske pažnje ozbiljno može utjecati na vaše mentalno zdravlje, čak i ako znate prečace koji nude nešto povoljniji omjer stečenih informacija i izloženosti načinu njihova prenošenja. Nažalost, rizik ne leži samo u medijskim formatima i žanrovima. I sam manjkavi sadržaj vas može odvesti u neželjenom smjeru.
Glavnu ulogu u tim mentalnim izazovima za narod i građanstvo igraju Socijaldemokratska partija (SDP) i partneri. Nije službeno objavljeno, ali čini se da se nakon, poslužimo se nogometnim leksikom, povratka Zorana Milanovića s posudbe na Pantovčak, više ne nazivaju Rijekama pravde. Međutim, odlazak najkontroverznijeg igrača nije pridonio očekivanoj racionalizaciji kadrova i resursa. Naprotiv, razina deluzije koju na svakodnevnoj razini proizvode SDP i partneri čini izlišnim i upotrebu poznatog ekonomskog pojma – overcapacity, da usput malo zađemo, reda radi, u milanovićevski stil nasumičnih i neprevedenih referenci. Naime, oni se ponašaju i govore kao da su realni takmac HDZ-u u pokušajima sastavljanja većine.
Čovjek bi i razumio da je stvar ostala u okviru brojanja u igri briškule prije zadnje ruke neizvjesne partije jer otprilike se s tim brojevima barata. Eto, nemaju jadni izlaznu strategiju pa se bore kako znaju i umiju, nije deluzija ni najgora stvar na svijetu. Međutim, deluzije u ovom slučaju imaju prilično snažan politički i ideološki učinak. Naime, jučer su se predstavnici isušenih rijeka pravde javno pohvalili da su pregovori s Domovinskim pokretom tog jutra bili itekako uspješni. Unatoč suhim koritima, svaka bi se dobra i poštena biračica SDP-a trebala zapitati: koju, da ne kažemo što, vi imate pregovarati s ekstremno desnom strankom? Na to bi joj Peđa Grbin ili tko bi se već javio na telefon na Iblerovom trgu, odgovorio da se radi o anti-korupcijskoj koaliciji protiv HDZ-a, da se radi o, reklo bi se, višem cilju. Onda bi ga ona upitala: a znaš ti, moj Peđa, ili tko bi se već javio, što je bio Narodni front? I prije nego što bi prozvani odgovorio, pripomenula bi mu da se oni čiji ste pravni nasljednici okreću u grobu kad vide vašu verziju “narodnog fronta”.
No, nije povijesna retardacija najveći problem. Kao što smo spomenuli, deluzije proizvode snažan politički i ideološki učinak. Naime, DP u javnim istupima oko pregovora s HDZ-om o potencijalnoj većini ističe zapravo samo jedan zahtjev: da u toj većini ne mogu biti politički predstavnici Srba. Dodaju i Možemo! samo da Srbi ne budu sami, a oni sumnjivi. I pritom naglašavaju da se ne radi o šovinizmu i mržnji prema Srbima, već je navodno politički problematično samo predstavništvo srpske manjine. I svi taj trik u ovoj zemlji razumiju, mi, vi, DP, Srbi, HDZ, ustaše, komunisti, masoni, ovi, oni, kako bi Thompson rekao, svi osim SDP-a. Politička se funkcija SDP-a i partnera svela isključivo na to da DP može ujutro na navodnim konzultacijama popiti mukte kavu na Iblerovom trgu i da mu daju svojevrsno političko pomazanje, odnosno legitimitet da protiv Srba mogu nastupati “čisto politički”, a ne šovinistički. Jer eto, toliko su otvoreni i tolerantni i lišeni bijesnog desnila da o mogućoj koaliciji razgovaraju čak i sa SDP-om. S obzirom na tu funkciju možemo samo skromno predložiti da sitno promijene akronim i budu: sDP.
