Sedlar među gangsterima

Eh da je Jakov Sedlar talentiran koliko je maštovit, još bi od njega nešto i bilo. Samo što, jebi ga, nije.

„Mogu vaši novinari kopati po hrvatskim arhivima, ali neke stvari tamo nikada nećete pronaći. Priličan dio hrvatske arhivske građe nije u Hrvatskoj nego je završio u Beogradu, u vlasništvu kojekakvih lopova koji s tim trguju“, rekao je redatelj Jakov Sedlar, odgovarajući na optužbe da je u dokumentarnom filmu „Jasenovac – istina“, prikazao fotoshopiranu naslovnicu „Vjesnika“ iz 1945. godine i na njoj naslov o promjeni toka rijeke Save koja je, je li, u kontra pravcu, od ušća ka izvoru, nosila navodne leševe navodnih logoraša iz navodnog koncentracijskog logora u navodnom Jasenovcu.

„Na prilazima Beogradu, zaplenjeno je oružja dovoljno za nekoliko divizija“, rečenica je kojom počinje druga minuta dokumentarnog filma „Vidimo se u čitulji“, redatelja Janka Baljka te scenarista Aleksandra Kneževića i Vojislava Tufekdžića. Film je snimljen 1995. godine i prikazuje kojekakve beogradske lopove toga doba: ubojice, dilere, reketaše, kamatare, ratne veterane i zločince, dvadesetogodišnjake koji su u kvartovski lokal, na prvu jutarnju kavu, onu oko podneva, odlazili sa pet-šest tisuća maraka u džepu i tri puta toliko u zlatu oko vrata. Većina aktera nije dočekala premijeru: ubijeni su u međusobnim obračunima.

Svašta se od tada u zemlji Srbiji promijenilo: kojekakvi beogradski lopovi su ubili jednog premijera, ubijen je i najpoznatiji među istim tim kojekakvim lopovima, Željko Ražnatović Arkan, nastao je i nestao cijeli „Zemunski klan“, uhapšen je i Darko Šarić, veletrgovac kokainom iz Južne Amerike, plaćene su se ubojice iz Beograda sklanjale u Zagreb, pa tamo jedni druge rezali u kadama unajmljenih stanova u zgradama u kojima su se susjedima predstavljali kao informatički stručnjaci na privremenom radu, vozili bicikle po Savskom nasipu vikendom i, općenito, pravili se uzornim građanima sukladno svojim mogućnostima... Uglavnom, kriminal je u Srbiji prestao biti dio estrade, osim u slučaju Kristijana Golubovića, jednog od sugovornika iz spomenutog filma, trenutnog zatvorenika i do jučer zvijezde reality programa za budale pred kamerama i malim ekranima.

U taj i takav Beograd, otišao je jednoga dana Jakov Sedlar, prijavio se u Hotel „Slavija“, ušao u sobu, na vrata sa vanjske strane stavio onaj kartončić na kojem piše da se gostu ne smeta, sjeo na krevet, udahnuo duboko i drhtavim rukama uzeo mobitel. Po prvi puta je nazvao broj kojeg je dobio kako bi kontaktirao Đorđa. Znao je, naravno, da je ime lažno, ali mu to nije značilo ništa. Đorđe, naime, ima nešto što mu je neophodno, bez čega njegov desetogodišnji rad na dokumentarnom filmu o Jasenovcu neće imati smisla, pa kada je već tako, najmanje je važno što Đorđu zaista piše u rodnom listu.

Predstavio se, dakle, Sedlar kada je čuo sugovornikov glas i krenuo objašnjavati tko je. „Znam, bre“, prekinuo ga je muški glas sa druge strane telefonske linije, pa mu odmah rekao da bude ispred hotela u petnaest časova i uđe u crni audi iz kojeg će se čuti pjesma Cece Ražnatović „Kad bi bio ranjen“. Nikada prije Jakov Sedlar nije čuo niti jednu riječ te pjesme. Sada ju je učio s Youtubea: spojen na hotelski wi-fi, nije brinuo o troškovima roaminga.

Točno u petnaest sati, hrvatski redatelj je ušao u audi beogradskih registarskih oznaka i sjeo na zadnje sjedište. Neki muškarac, ne stariji od dvadeset i pet godina, dao mu je crnu vreću i rekao da je stavi na glavu. „Da ti nije palo na pamet da je skidaš dok ti se kaže. Razumeš?“, kazao je vozač.

Idućih pola sata Jakov je vidio mrak, slušao zvukove s ulice i bedrom se dodirivao s onim što mu je dao vreću. Čuo je sirenu vozila hitne medicinske pomoći, škripu kočnica, zvonjavu bezbroj mobitela kada bi, kako je pretpostavio, stali zbog crvenog svjetla na semaforu i neku ženu dok doziva Stanišu. Prozor pored vozača sve je vrijeme bio otvoren. Onaj pored Sedlara nije. I imao je zatamnjeno staklo.

„Svuci to!“, zapovjeđeno mu je nakon što se ugasio automobilski motor i Jakov Sedlar je ugledao veliku kuću opasanu zidom kojeg su presijecala teška, željezna vrata iza kojih su veselo trčkarala tri pit bulla, devet argentinskih doga i jedna prava pravcata zebra. Otvorio ih je - vrata, ne životinje - krupni, ćelavi, sredovječni muškarac naoružan automatskom puškom. Audi je milio kroz ogromno dvorište dok su psi veselo režali. Umirili su se tek kada je Đorđe izašao iz vile i rekao im „Tišina, bre, stoko jedna!“.

Minutu, dvije kasnije, Jakov Sedlar je, praveći se da nije nervozan i uplašen, sjedio u kožnoj fotelji, čekao da ga posluže rakijom od kajsije i pokušavao se sjetiti gdje je vidio Đorđa. Tek po povratku u Zagreb, prepoznat će ga kao jednog od rijetkih preživjelih iz dva desetljeća starog filma Janka Baljka. Tada, prije dvadeset i šest godina dakle, njegov je domaćin bio tek vojnik u novobeogradskom gangu pokojnog Bate Trlaje.

„Ti, brate, razumeš da sa ovim nema zajebancije. Niko, ali niko, ni majka, ni otac, ni žena, ni deca, ne smeju da znaju. Inače...“, Đorđe nije govorio glasno i nije skidao pogled sa Sedlarovog lica. On, Jakov, samo je kratko rekao: „Naravno“.

Točno stotinu tisuća eura, ni lipu manje, tražio je navodni Đorđe za naslovnicu „Vjesnika“ iz 1945. godine, onu na kojoj je naslov o leševima što ih je Sava odnijela iz Jasenovca ka Zagrebu. Beogradski je, bandit, međutim znao kako njegov gost nema taj novac. „Možeš da je snimiš za manje pare, ako hoćeš“, kazao je. „Za koliko?“, pitao ga je Sedlar. „Jedan minut, hiljadu evra. Sto minuta, sto hiljada. Milion minuta milion evra“, odgovoreno mu je. „I da znaš, nema popusta na količinu, nisu to, bre, banane ili one vaše, kako beše, masline, maline, neki sitan kurac“.

Tako je, eto, u Sedlarovoj mašti bilo i tako u njoj funkcionira beogradsko podzemlje. Shvatili su srpski gangsteri, ubojice, dileri, ratni veterani i zločinci, da više ratova biti neće, da se za heroin i kokain na tone leži dugo, da je reketarenje prljavo, a kamatarenje nosi rizik dužnikova samoubojstva, pa su, očajnički smišljajući kako da se obogate, otkrili zapravo legalan posao: skupljaju stare novine i prodaju ih ili za snimanje iznajmljuju hrvatskim redateljima, spremnim da stave glavu u vreću i kameru na stalak, bez obzira na mogućnost da ih zbog krive riječi ili kakve glupe greške domaćini u Dunav otpreme Savom.

Eh da je Jakov Sedlar talentiran koliko je maštovit, nikada ne bi rekao kako „priličan dio hrvatske arhivske građe nije u Hrvatskoj nego je završio u Beogradu, u vlasništvu kojekakvih lopova koji s tim trguju“, već bi o tome snimio film. Igrani film preciznije, kojim bi konačno dekonstruirao mit o tome da je u hrvatskim komedijama najduhovitije to što ih netko smatra – komedijama. No nije, on i dalje, uporan kao stjenica, tvrdi kako „Jasenovac – istina“, nije - parafrazirajući spomenutog Kristijana Golubovića - jedan falsifikat sastavljen od bezbroj falsifikata na jednom mjestu; uvjeravajući prvo sebe, pa onda sve druge, u to da je beogradskim lopovima stvarno palo na pamet da dilaju „Vjesnik“ iz 1945. i da se među njima nije našao nitko tko je predlagaču rekao: „Beži, bre, u pičku materinu. Nisi normalan čovek, moram da ti kažem“.