Self-help priručnici – pošast na tržištu knjige

Kada je veliki Voltaire uskliknuo „Raj je tamo gdje sam ja“, opirući se crkvenoj dogmi i vjerskom fanatizmu, nije ni slutio da će taj raj s klicama humanog ljudskog progresa postati površno mjesto hedonističkoga iživljavanja i egoističnoga stjecanja novca i moći. Nije mogao pretpostaviti da će se stvaralački raj ovozemaljski preobraziti u agresivno tržište sreće s life coachevima, novim „učiteljima života“, „prorocima“ s tarifom, koji u korporacijskom svijetu svakojakih blagodati obećavaju ljudima sreću pomoću neoliberalne „molitve“. A ta je „molitva“ niz populističkih krilatica koje „vjernici u uspjeh“ upućuju sebi – „Ti to možeš“, „Neuspjeh nije opcija“, „Kriza je šansa“ „A new you“, itd.

Formule blagostanja toliko su zatrpale razne škole za duhovni razvoj još u 20. stoljeću da je iz toga izrasla i neizmjerno tiražna self-help literatura koja guši svjetsko tržište knjige. Fritz Perls, osnivač gestalt terapije davno je govorio: „Ostavite svoju glavu, pridružite se svojim osjetilima“. To je samo djelić pokreta za oslobađanje emocionalnosti, koji je planuo u prošlom stoljeću. No iz stručne psihologije i antropologije s vremenom je izrastala hrpa priručnika za bolji život, odnosno za površni poduzetnički i potrošački hedonizam. Uzvisivanje emocije kao istinske slobode otvorilo je put i self-helpu. Primjerice, slogan „Just do it!“ (Učini to!) potiče površne „konzumente“ na oslobađanje od strahova i gaženje stazom do uspjeha, do cilja.

Već dugo živimo u vremenu emocije afekta, a ne emocije doživljaja – čovjek je izložen ekstremnim avanturama, raznim oblicima transa, brzini, utrci za drugima i za samim sobom

Novi zemaljski raj

Obećana zemlja je za pohlepne vlasnike korporacija svakodnevno tržište s blještavim reklamama, gomilom kojekakvih stimulansa, instant-recepata i ostalih „motivacijskih“ faktora za unosnu investiciju i ulaznicu za svijet uspješnih, prilagođenih insajdera. Prvo je uvjet, kako kazuju površne krilatice, biti svoj, biti autentičan. Umjetničko autsajderstvo tu nema mjesta, novac je nova religija, duhovnost je neka sasvim osobna stvar, utrka je vrednija od kontemplacije, a konstantni pritisak cjenjeniji je od prirodnoga ritma unutarnjega bivanja u svijetu što ga odvajkada čine i zemlja i nebo.

No vratimo se malo unatrag, na knjige francuskog filozofa, pisca i esejista Pascala Brucknera.

Brucknerova knjiga Neprestana ushićenost (objavljena u biblioteci DHK 2001. godine) bila je možda prva zapažena esejistička „Biblija“ nove zapadnjačke ideologije po kojoj se u svijetu reklamerskoga i menadžerskog biznisa sreća nameće kao imperativ. Svatko je odgovoran za svoj uspjeh u svijetu svakojakih dobara (jer sve je dostupno), no to ujedno znači i da je svatko kriv za svoj neuspjeh. I taj veliki paradoks pokazuje kako se od tržišnoga idealizma lako zapada u egzistencijalnu depresiju. Možemo sami zaključiti: čovjek koji se nije probio u svijetu novca i ega (a stalno sluša slogane o sreći) zapada u tužni svijet Becketta koji reče: „Pokušaj, ne uspij, pokušaj ponovno, ne uspij bolje.“

Sreća danas postaje formula poduzetničkoga uspjeha, a ne više iracionalna, transcendentna, odnosno duhovna žudnja, traženje smisla bića i života. Je li sreća u stoicizmu, zapitat će se i autori knjige eseja Ne možeš ti to (Boris Perić i Tomislav Pletenac), je li sreća u hedonizmu kao duhovnom užitku, u nirvani, umjetničkoj poetici pijanstva, u Kama Sutri? Je li sreća u religiji koja nas tješi drugim svijetom iskupljenja patnje? Je li sreća u Leibnizovoj spoznaji da je ovo najbolji od svih mogućih svjetova, jer da nije, ne bi ga ni bilo? Ili je sreća u istočnjačkoj reinkarnaciji?

Filozofija (i psihologija) stoljećima su tražile definiciju sreće, no brutalna neoliberalna civilizacija uspjeha konačno je ponudila (lažni) moderni Sveti Gral: sreća je marketinški uspjeh, prilagodba tržištu, ona je start-up projekt, novi posao, sretan brak (osiguran predbračnim ugovorima, odvjetnicima u slučaju razvoda, itd.), užitak u sretnoj vezi (prema nekoliko „uputa“)... Sreća je plitka konstrukcija, ona je svagdje prisutna, konkretna i „ostvariva“ poput bilo kakva proizvoda. Čovjek je danas, kako kazuje Bruckner u Bijedi blagostanja, kupac ili prodavač, sirovina, resurs. Možemo reći – winner ili loser. Umjesto onoga Ptolomejeva čarobnoga svijeta prirode u kojoj je čovjek osluškivao svoju unutrašnjost prepletenu s metamorfozama stvorene ljepote, javlja se tržište kao ovozemaljska dolina sreće, bez metafizičkoga neba. Ali ta je dolina pakao za one koji ne uspiju ostvariti pomodni zahtjev za uspjehom (materijalnim), pa umjesto žudnje postanu opsjednuti osjećajem krivnje.

Sreća kao prisila

Sreća kakvu nude milijuni šarlatanskih self-help knjiga upravo je sve to – prisila da budemo sretni, jer je za sreću sve na svijetu proizvedeno i u tom raju možemo ubirati plodove ako to želimo. Čovjek nije više biće zajednice (Aristotelov zoon politikon) nego sebično stvorenje koje mora zadovoljiti svoje porive, stvoriti kult svoga probitačnog ja u utakmici s drugima. Mora pobijediti svoje kušnje, sumnje, frustracije, sve prepletene sastavnice suptilnoga duha i pretvoriti se u neku vrstu operativnoga životnog sustava.

U globalističkom vremenu tehnoznanosti i digitalnoj dostupnosti svega, čovjek postaje biće bez povijesti i zavičaja – sveden na „ovdje i sada“, na jednu točku u kojoj se konzumira cijeli svijet, on postaje lako podložan raznim „duhovnim“ manipulacijama. Jer mu je duša ionako postala izgubljena i krhka.

Stjepo Martinović, autor knjige Self-help? Bull-shit! na portalu Metafora (sažetku tribine u DHK o ovoj temi) zaključuje: „Suvremeni građanin bilo koje države u ozračju zapadne kulture – izvrgnut teroru ‘vrijednosti’ liberalnog kapitalizma, pobratima neofašizma – na udaru je ‘mrava’ koji mu rastaču samosvijest, integritet, sposobnost otpora sluđivanju smicalicama tvoraca nove stvarnosti u znaku mitologije uspjeha, opsjednutosti novcem, mîta vječne mladosti… nadasve dogme o odgovornosti pojedinca za njegovu propast, čime se (uspješno!) potire baština izvorne demokracije, zajednica i zajedništvo, kao esencija socijalne kulture, empatija kao energija solidarnosti.“

Kako je sve počelo? Možda se jedan od odgovora nalazi u sjajnom tekstu Kult emocije Michela ­Lacro­ixa (Europski glasnik, br. 8, 2003). Prošlo je stoljeće bilo stoljeće uzvisivanja emocije kao unutarnje slobode, stoljeće masovnih povika za pravo na samoizražavanje. Emocija postaje sinonim oslobođenoga pojedinca koji više ne robuje kompleksima ni normama „puritanskoga“ ponašanja. No, kakve emocije mi izražavamo u ovom svijetu? Već dugo živimo u vremenu emocije afekta, a ne emocije doživljaja, odnosno čovjek je izložen ekstremnim avanturama, raznim oblicima transa, brzini, utrci za drugima i za samim sobom. Kako kaže autor – „uzbuđuje se mnogo, ali više se ne zna uistinu osjećati“. Svijet više nije objekt promišljanja, spoznavanja, nego objekt trošenja i osobnoga uživanja, a self-help literatura (kojom se autor, doduše, ne bavi) lijepo proizlazi iz toga sebičnoga trošenja stvarnosti. Ako smo emocionalno oslobođeni u svijetu prepunom simultanih izazova, postajemo dezorijentirani, pa nas se lako stavlja pod tretman kojekakvih trenera (life coacheva) našega života. Nije li to silovanje duha, nametanje cilja postojanja, bešćutno definiranje života koji je uvijek koloplet racionalnih i iracionalnih sila? Nije moguće svoju sudbinu staviti potpuno u svoje ruke, no brojni priručnici o sreći prisiljavaju pojedinca da bude kovač svoje sreće. I ako u tome ne uspije, jer konkurencija je okrutna, postaje automatski kovač svoje nesreće.

Svijet je danas izvana prebogat,
a iznutra prazan

Boris Perić na spomenutome portalu navodi: „U svijetu današnjice, gdje pakao više nisu drugi, dok se raj kodira komercijalnim imperativima krivnje i žudnje (dočim se s druge strane i dalje nemilice akumulira siromaštvo), ambicioznosti i tobože neiscrp­nih resursa ljudskog stvaralaštva, self-help nerijetko predstavlja dobro kamufliranu medvjeđu uslugu sračunatu na izvlačenje financijskih resursa iz džepova naivnih, pri čemu krajnja konsekvenca više nikako ne može biti epikurejsko blaženstvo, već prihvaćanje ironičnog stiha britanskog punk-­poeta Johna Coopera Clarka: ‘Siromaštvo se ne može kupiti novcem’.“

Ti lukavi prodavači radosti imaju doista dobar teren za svoj biznis. Lacroix završava tekst usporedbom romantizma i današnjega svijeta. Romantičari su vjerovali kako je mašta čarobna, zanosna, plemenita, dok je život suhoparan, prazan, pa se imaginacijom ispunjava ispraznost svagdašnja. Emocija bi se uskovitlala zbog vjetra, šume, mora, sjene ili se smirivala uz mirno jezero. Danas je potrošački svijet prepun svega, vizualno i zvučno je agresivan, nezaustavljiv, a duša u njemu čami prazna, uplašena u osamljeničkoj dokolici. Svijet je danas izvana prebogat, a iznutra suh, depresivan, prazan. To je nova svjetska bol, novi Weltschmertz, kaže Lacroix. Self-help (uz iznimku stručnih knjiga) plitka je ideologija egomanije i kukolj u žitu dobre literature.

matica