U jednom od amblematskih prizora europskoga postkomunističkog doba, u vrlo kratkoj epizodi filma Gorana Paskaljevića “Bure baruta”, snimljenog 1998, mladi pomahnitali huligan u autobusu maltretira uščuvanu dobrostojeću gospođu s lisicom i šeširom. Devedesete su, vrijeme je naše lokalne apokalipse, negdje tu vrlo blizu, odmah iza granice, gore sela i gradovi, nasilno se preseljavaju ljudi i narodi, a gospođa s lisicom i šeširom krenula je negdje, sa sviješću iz prethodnog vremena. Ona iritira, kao što, na posve drugi način, iritira i taj dječak, rođen iz srca mraka, sasvim pretvoren u to što ga okružuje. Gledatelj, dok prvi put gleda “Bure baruta”, presnimljeno na nekakvu video kazetu i prošvercanu preko granice, koja je u osnovi još uvijek zatvorena, nema sućuti ni prema jednom, ni prema drugom. Gospođa s lisicom i šeširom, žrtva u tom autobusu, podsjeća ga na sve one fine i pitome gospođe i gospodu iz čijih je glava, duša i svakodnevica ponikao ovaj pakao. A mladi huligan, koji zlostavlja gospođu, lice je naše budućnosti. Doista, četvrt stoljeća kasnije, taj lik iz Paskaljevićevog filma mogao bi biti jedan od onih mladića koji su putovali u Atenu s batinama, bokserima i noževima. (Ili s batinama i bokserima, ali bez noževa, kao što govore njihovi branitelji.)

Ne bi ova scena bila amblematska da gospođu ne igra tada pedesetosmogodišnja Milena Dravić, a da mladog huligana ne igra Sergej Trifunović, koji za snimanja filma nema ni dvadeset i šest godina. Ona tu jedva da je epizodistica, njezin lik u samoj je njezinoj pojavi, ni za što drugo tu nema vremena. A on, on je poput mladoga Marlona Branda, ili poput De Nira u “Taksistu”, on upravo igra ulogu koja je veća i od njegova lika, i od filma u kojem se taj lik pojavljuje, i od inače izvanrednog dramskog teksta Dejana Dukovskog. Trifunović, baš poput Branda, baš poput De Nira, inscenira društvenu i političku povijest društava koja upravo te 1998. nastaju na prostoru bivše Jugoslavije, unutar međunarodno priznatih zemalja nastalih raspadom Jugoslavije. U njegovom umijeću i talentu nešto je obuhvatnije i dublje od glume: gnjev, očaj i divlji bijes, i ona duboka i sveobuhvatna misao o tom strašnom smislu onoga što se dogodilo. Ali ne u ovom autobusu – drugom strašnom autobusu naših filmskih povijesti, prvi je onaj Lordana Zafranovića i Mirka Kovača iz “Okupacije u 26 slika” – nego u našim životima, stanovima i gradovima. Povijest raspada Jugoslavije, ili još bolje, buduća povijest zemalja koje su uslijedile, opisana je u toj sceni i u igri Sergeja Trifunovića. Milena Dravić samo genijalno reagira, replicira, pomalo i privatno zaplašena onim što joj se događa.

Naime, sveprožimajući užas koji izvire iz ove scene tiče se gledateljeva dojma, nečega što on u želucu osjeća, da to više nisu samo dva lika iz filmske fikcije, nego da to Sergej Trifunović bijesno zlostavlja Milenu Dravić. Nešto je privatno u tom prizoru. S filmskog platna i s televizijskog ekrana, niz koji nesigurno teče iskrzana video vrpca, pruža se privatna Sergejeva šaka, i hvata gledatelja za vrat.

Sergej Trifunović nečuveno je i neusporedivo darovit glumac. On jedini doista jest Brando, on jedini doista jest mladi Robert De Niro. Osim dara, koji je u njegovom slučaju, kao i u svakoga genijalnog umjetnika – kakvih je, naročito u nas, malo: Ivo Pogorelić… sjetite me, ima li još koji? – u velikoj mjeri i stvar karaktera, poremećaja u ponašanju, života izvrnutog naglavce – kod Sergeja važan je i način na koji u ovakvom svijetu kakav je opisan u autobusnoj sceni iz “Bureta baruta”, stvara njegova građanska osoba. No, dok karakterna pomaknuća samo doprinose tom strašnom i divnom talentu, ono što građanin Trifunović čini glumcu Trifunoviću obično je veoma štetno po glumca. Možda sam dosadan, ali opet kao i kod građanina i glumca Marlona Branda. Pritom, ne šteti građanin glumcu, jer je građanin loš – upravo suprotno, i Sergej i Marlon su, svaki u svojoj epohi, duboko ispravni ljudi – nego on šteti glumcu jer je zajednica pokvarena i odvratna.

Sergej je, znam ga dugo i relativno dobro, drag i nježan čovjek. Možda i nepodnošljiv, ali o tome bi mogli, svaki sa svojim iskustvom, svjedočiti redatelji i producenti. Poput je one hiperaktivne djece koja se dvadeset i četiri sata dnevno ne zaustavljaju, divljaju naokolo i razbijaju, bivaju zabavni i nepodnošljivi. Pritom je veoma brbljav, živoga duha. Tako da ćete za njega lako naći citate kojim ćete ga uzdići u pravednika i sveca u svakoj vjeri, kao i citate kojima ćete ga jednako lako zavaljati u blato. Mogao bi vas najstrašnije uvrijediti. I ako ga poznajete, i ako ga uopće ne poznajete. A sve dobro što se o njemu može reći, Sergej je pod određenim uvjetima i u određenim situacijama spreman demantirati. Osim jedne stvari: da je glumac kakvoga nema!

Ako biste ikad u životu došli u hipotetsku situaciju, koja je u stvarnosti teško zamisliva, ali u romanesknoj ili dramskoj fikciji baš i nije, pa da vam život visi o niti i da vas, riskirajući vlastiti život, spasiti može samo netko tko vas uopće ne poznaje, savjetujem vam da tipujete na Sergeja. Možda bi samo on mogao iz čista mira za vas poginuti. Naprosto takav čovjek. Takvo dijete od čovjeka.

Nepismenjaci i šovinisti pišu da je Sergej Trifunović “srbijanski” glumac. Misaoni je to intervent preuzet iz jezičnog i govornog iskustva Nezavisne Države Hrvatske, kada ništa nije ni smjelo ni moglo biti – srpsko. Ali nije on, iz hrvatske perspektive, baš sasvim ni – srpski glumac. Sergej je, možda najbolje tako, beogradski glumac, koji ima i ozbiljan opus u hrvatskoj kinematografiji. Ali od tog opusa važnije je što on kao glumac predstavlja budući potencijal hrvatske kinematografije, kao i hrvatskog teatra. Kultura koja misli o sebi, ili koja se usuđuje misliti o sebi, do ovakvih činjenica drži.

Splitska policija se, skupa s anonimnom građankom, pobrinula da Sergeja Trifunovića oglobi za 1500 eura te da mu, u skladu s činjenicom da je Hrvatska članica Europske Unije, zabrani na godinu dana ulazak u zemlje Unije. Razlog je taj što je Sergej Trifunović po Splitu šetao psa bez povoca i brnjice, i što se kupao s njime na nekakvoj splitskoj plaži, kao i što se splitskoj policiji rugao po društvenim mrežama, ili, da citiramo: “muškarac je ponovno ostvario obilježja prekršaja iz čl. 30. Sljedećeg dana 09. rujna 2023. na društvenoj mreži remetio javni red i mir, objavom i isticanjem teksta neprimjerenog sadržaja.” Ako bismo u prvom dijelu ove otužne pripovijesti još i mogli pomisliti da je u gradu koji je čuven po tome da vlasnici pasa svoje ljubimce vode s brnjicama i na povocima, i da tu ne laje ništa krupnije od čivave, netko bio iziritiran ili uplašen Sergejevim psom Milom, po nacionalnosti njemačkim ovčarom, u dijelu pripovijesti s remećenjem javnog reda i mira na društvenoj mreži biva više nego jasan i bjelodan policijski cinizam. I biva jasno da nije problem nacionalnost psa Mile, nego da je problem nacionalnost čovjeka koji se našao u Milinoj pratnji. Ali je žalosnije što glumac Sergej Trifunović unutar žive hrvatske kulture očito ima manje prijatelja od psa Mile. Je li u Splitu pas bio na kupanju sa Srbinom, ili je Srbin bio na kupanju sa psom? I kako to da su splitski policajci uvrijeđeni Sergejevim Jurom Francetićem, a ne vrijeđa ih kad im crne kolone marširaju pred nosom, zazivajući Francetića i suborca mu Bobana? Je li to isti Francetić, ili možda neki drugi?   

Postupanje hrvatske policije i države prema Sergeju Trifunoviću naišlo je na očekivanu reakciju u Srbiji, kod srpskih vlasti i kod tamošnjih patriota. Da je kojim slučajem hrvatska država i policija pokazala gestu dobre volje prema Srbiji, i da su hadezeovci uputili poruku mira srpskim naprednjacima, tom svome stranačkom društvu iz Europske pučke stranke, pa da su upitali Aleksandra Vučića i sve redom srpske nacionaliste, što da rade sa Sergejem Trifunovićem, teško da bi se i oni sjetili ičega što je efektnije od ovoga.

“Konačno, svatko od nas može slobodno birati mjesto i zemlju koji će posjetiti, ali svatko od nas je i u obvezi poštivati zakone te zemlje”, poučava nas splitska policija na kraju priopćenja, likujući nad Trifunovićevim protjerivanjem, kao nad porazom Novaka Đokovića. Oni su, kao, na kapijama Europe, pa određuju s koje je strane kome mjestu. Europa je, međutim, na onoj strani na kojoj su veliki europski glumci, pisci, umjetnici, a ne na onoj strani na kojoj su policajci. Čak i kada glumci krše redarstveno pravilo, pa se kupaju tamo gdje to psima nije dopušteno. Nikakav cinizam vam neće pomoći da preokrenete strane.

jergovic