Na današnji dan, prije dvaneast godina umro je monsinjor Marko Majstorović, rođen u Nuštru 6. studenog 1928. godine. Stribor Uzelac Schwendeman u knjizi Dogodilo se jednom u Brodu... kratko bilježi: Od 1965. godine župnik je župe Duha svetog u Slavonskom Brodu. Utemeljitelj je župe Svete Obitelji i sv. Dominika Savia, tri crkve i i Marijinog doma u Brodskom Vinogorju. Inicijator je osnivanja Centra za dijete, Centra za obitelj, te tečajeva za brak. Bio je neumoran na karitativnom području djelovanja crkve.
Poznavao sam ga osobno, još od osnovne škole, kada sam kao klinac dolazio na vjeronauk u crkvu u "običnoj" kući u Kumičićevoj ulici, prije nego je izgrađena „prava“ crkva u dvorištu. Ratne 1992-e godine, neposredno nakon egzodusa Posavljaka u Slavoniju i Slavonski Brod, povezali smo se „poslovno“. Svakodnevno sam iz dvorišta gledao ljude koji su morali prijeći rijeku Savu i potražiti novo prebivalište. Velečasni Marko im je pomagao. Radio sam kao tajnik u redakciji „Glasa Sela“, u Kumičićevoj ulici, u Malom Parizu, u Župi „Duha svetoga“, u redakciji novina koje su koegzistirale s Caritasom. U kreativnom kaosu kojeg je pokrenuo i diktirao izdavač, svestrani vlč. Marko Majstorović, legendarni duhovnik, ali i vješti praktičar i poznavatelj potreba jadnog svijeta, funkcionirala je ekipa u kojoj je Ilija Maoduš bio urednik „Glasa sela“, Štefica Starčević grafički urednik, pokojna Ivanka Bubalo novinarka i ja, rekoh – poslovni tajnik. Bio je to doslovce jedini spas, koji je došao s neočekivane strane, u vrijeme havarije čitavog sustava koja nam je slomila i egzistencijalnu sigurnost. U tom utočištu, koje nam je tada, ističem, jedini pružio vlč. Marko, a pored moćnih rođaka i velikih prijatelja, proveo sam skoro godinu dana.
Rado ga se sjetim, a kao novinskom piscu, njegovi uvodnici za svaki broj novina, bili su uzor za kompoziciju i stil. Možda će ih, između ostalog što je napisao, netko od njegovih kolega i onih kojima je stalo do uspomene na njega - i objaviti
Poznavao sam ga osobno, još od osnovne škole, kada sam kao klinac dolazio na vjeronauk u crkvu u "običnoj" kući u Kumičićevoj ulici, prije nego je izgrađena „prava“ crkva u dvorištu. Ratne 1992-e godine, neposredno nakon egzodusa Posavljaka u Slavoniju i Slavonski Brod, povezali smo se „poslovno“. Svakodnevno sam iz dvorišta gledao ljude koji su morali prijeći rijeku Savu i potražiti novo prebivalište. Velečasni Marko im je pomagao. Radio sam kao tajnik u redakciji „Glasa Sela“, u Kumičićevoj ulici, u Malom Parizu, u Župi „Duha svetoga“, u redakciji novina koje su koegzistirale s Caritasom. U kreativnom kaosu kojeg je pokrenuo i diktirao izdavač, svestrani vlč. Marko Majstorović, legendarni duhovnik, ali i vješti praktičar i poznavatelj potreba jadnog svijeta, funkcionirala je ekipa u kojoj je Ilija Maoduš bio urednik „Glasa sela“, Štefica Starčević grafički urednik, pokojna Ivanka Bubalo novinarka i ja, rekoh – poslovni tajnik. Bio je to doslovce jedini spas, koji je došao s neočekivane strane, u vrijeme havarije čitavog sustava koja nam je slomila i egzistencijalnu sigurnost. U tom utočištu, koje nam je tada, ističem, jedini pružio vlč. Marko, a pored moćnih rođaka i velikih prijatelja, proveo sam skoro godinu dana.
Rado ga se sjetim, a kao novinskom piscu, njegovi uvodnici za svaki broj novina, bili su uzor za kompoziciju i stil. Možda će ih, između ostalog što je napisao, netko od njegovih kolega i onih kojima je stalo do uspomene na njega - i objaviti
