Među zacijelo najbizarnije vijesti s kraja godine spada i ona da se u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu priprema uprizorenje Krležinih “Zastava”. Tako će Iva Hraste Sočo, nesuđena HDZ-ova dogradonačelnica Zagreba, prekomandovana na mjesto intendantice središnjega Plenkošenkova teatra, producirati nečuven i neviđen spektakl, s kojeg lako već možemo zamisliti fotogalerije premijernih uzvanica. Redatelj I. Planinić i glumci u toj će stvari biti tek usputni, premda i neizbježni statisti, donekle, pretpostavljam, nesvjesni u čemu zapravo sudjeluju. Pozornica HNK bit će te večeri osunčani hrvatski proplanak, na kojemu gvozdenim kliještima, čekićem i batom neće škopiti mladoga junca, nego već odavno pokojnog, u Hrvatskoj temeljito mrtvog, Miroslava Krležu. Tako obezmuđen i nepročitan, dekomuniziran, dejugoslaviziran, u odori boje pijeska, s dvadeset i sedmim, velikim slovom hrvatske abecede na dvorogoj kapi, poigravat će Krleža na sceni HNK! Bit će to, nesumnjivo, grdan uspjeh, o kojemu će novinarka Turalija izvještavati u izravnom prijenosu za Vijesti iz kulture, a na obveznom after-partiju Iva Hraste Sočo na uvce pjevušit će arije petračima, berošima i jelavićima, i inoj kulturnoj i društveno-političkoj eliti Hrvatske, koja će upravo biti na svojim postkrležijanskim vrhuncima.
I jedno će tu još biti sigurno: među tim dražesnim svijetom na sceni i ispred nje neće biti nikog tko je pročitao svih pet knjiga romana “Zastave”, i tko je pritom razumio o čemu to, i o kome naš uškopljenik piše. Jer kad bi takav postojao, jer kad bi takve bilo, vrisnula bi, zagrmio bi gnjevnim glasom, pa bi skandal napravila usred ove priredbe uvredljivog sadržaja, te bi, ne obazirući se na toalete, istrčao iz zgrade HNK. Iz duboko nečasnih razloga, naime, Krležu su doveli tamo gdje Krleži nije mjesto, da nad njegovim odavno već neprepoznatljivim strvom ponove domoljubni ritual škopljenja, koji se, evo, periodično izvodi već skoro trideset i pet godina.
Postoji li mogućnost da nije tako, i da se u Ivi Hraste Sočo javio moralni refleks, tako snažan da je od tog refleksa doživjela trzajnu povredu kralježnice, ili da je cjelokupnu hrvatsku kulturu pred kraj 2024. spopao napad čestitosti, i da će ovo biti stvarni Krleža, i da će ovo biti prave “Zastave”, one čija premijera održana je u petak, 11. siječnja 1991, u kojoj je Kamila Emeričkog odigrao Rene Medvešek, a Stevču, doktora Stevana Mihailovića Gruića, šul-kolegu starog Emeričkog, igrao je, prirodno kako i voda teče, Ljuba Tadić? Ne postoji. A zašto ne postoji?
Evo zašto: da bi se u toj zgradi, pa još pod upravom HDZ-ove dogradonačelnice, čija karijera operne pjevačice wagnerijanskog dara, nad čijom je zlosretnom neostvarenošću uzdahnuo sav građanski Zagreb, pomalo i podsjeća na Krležu i njegove opsesije, igrao Miroslav Krleža s njegovim političkim, nacionalnim, hrvatskim i jugoslavenskim, zagrebačkim i beogradskim obuzetostima, koje, pak, nemaju veze ni s Glembajevima ni s propalim glumicama, barunicama i pjevačicama, moralo bi se najprije odigrati ono što Krleži danas, 2024. u HNK prethodi, a bez čega političkog Krleže u HNK naprosto ne može biti. Da bi se u HNK, dakle, igrale “Zastave”, prethodno u toj kući boje pijeska trebao bi odigran biti “Hrvatski Faust” Slobodana Šnajdera, krležijanca, koji čudnom igrom povijesti i osobnih sudbina prethodi Krleži, premda je od njega pola stoljeća mlađi. Prethodi mu, jer je živ, pa ga se još uvijek ne može u hrvatskim teatarskim i književnim ceremonijalima javno škopiti. Vrištat će, naime! On je, taj Šnajder, Krležin glas u živoj hrvatskoj književnosti. On je, taj Šnajder, neprisutni, iz hrvatskih kazališta protjerani, živi Miroslav Krleža.
Onima koji zapravo nemaju pojma o čemu govore “Zastave”, premda će ih postavljati na scenu kazališta kojim upravljaju, vjerojatno bi trebalo objašnjavati o čemu govori i “Hrvatski Faust”. Predugo bi to bilo, pa ćemo reći samo ovo: “Hrvatski Faust” govori o zbivanjima iz vremena kada Miroslav Krleža, kao ni danas, nije imao pristupa u Hrvatsko narodno kazalište, koje se tada zvalo Hrvatsko državno kazalište? (Doista, zašto HDZ-ova wagnerijanka ne pokrene inicijativu da se kazalištu vrati naziv iz dana čije svietle tradicije baštini?) S tom činjenicom hrvatska je kultura imala ozbiljnih problema još početkom osamdesetih, pa je “Hrvatski Faust”, čija se radnja metaforički i stvarno odigrava na pozornici zagrebačkog HNK, mogao biti uprizoren samo u Splitu, Varaždinu i Beogradu. Kasnije, tekst je stekao europsku slavu, kao nijedan drugi hrvatski, pa ni Krležin dramski tekst, ali je u Hrvatskoj i u Zagrebu ostao pod zabranom, ali mnogo čvršćom i ozbiljnijom, budući da su negativci iz “Hrvatskog Fausta” u međuvremenu proglašeni nacionalnim zaslužnicima (vidi: Dušan Žanko, prethodnik gospođin na mjestu intendanta). Prema njima se, tim negativcima, zagrebački HNK danas orijentira kao prema svjetionicima. Škopljenje Krleže u tom je smislu estetska i životna nužda, jer bi se uz živog Krležu gubila glava. Da je drukčije, ne samo da bi se u Zagrebu igrao “Hrvatski Faust”, nego bi se nakon toga odigrao i njegov drugi dio, što ga je Šnajder prije nekoliko godina pisao za pozornicu beogradskog Jugoslavenskog dramskog pozorišta, ali je stvar propala jer se u Beogradu netko sasvim razložno zapitao kakvog bi, zapravo, danas bilo smisla u katarzičnom hrvatskom komadu na sceni jednoga srpskog pozorišta? Bila bi to psihoanaliza na daljinu.
Slobodan Šnajder (1948.) posljednjih je godina istaknuti hrvatski romanopisac. To mu se može dopustiti, jer ne traži našu suradnju i ostaje trajno zatočeno između korica knjiga, koje mi ionako nećemo čitati. S “Dobom mjedi” doživio je više hrvatskih i srpskih izdanja, nekoliko pametnih i dobro napisanih kritika, i ozbiljan niz vrlo zapaženih europskih prijevoda. Roman “Anđeo nestajanja” posvetio je Zagrebu, gradu u kojem je rođen i kojem je, fatalno lakomisleno, predao skoro sav svoj život. Ta lijepa i čudovišna knjiga, koja u čitateljevoj glavi na trenutke igra kao kazališna predstava, ili kao niz kazališnih predstava o Zagrebu, vjerojatno je, uz Marinkovićevog “Kiklopa”, estetski najcjelovitiji i najostvareniji portret ovoga grada u njegovoj velikim i važnim književnim pripovijestima ne baš prebogatoj povijesti. Premda je objavljena 2023, ovom je Šnajderovom čitatelju, koji je i sam pisac, uz prijevod Littellovih “Dobrostivih”, obilježila proteklu 2024. godinu. Grad u kojem živim, premda u njemu nisam mnogo više od urednoga poreznog obveznika, sa Šnajderovim je romanom zadobio fizionomiju u mojim očima. Temeljito je obnovljen i oživljen, nakon što sam ga predugo poznavao isključivo po previše puta čitanom “Kiklopu”, po Maurovićevom stripu “Grička vještica” i po romanima Ivana Kušana. “Anđeo nestajanja” stjecajem je okolnosti stigao u isto vrijeme kad i roman Ivana Lovrenovića “U sjeni fantoma”, koji Zagreb portretira sa zemljopisne distance i iz najbliskije, zastrašujuće intimne blizine, tako da ta dva romana, svaki iz svoje perspektive, čine današnju književnu sliku Zagreba. Grad postoji samo u pripovijesti o gradu. Sve drugo je iluzija, fiskalni račun, parkirna zona. Sve drugo je laž, sve drugo je ubrzana izgradnja stadiona.
“Anđeo nestajanja” je, kao i Lovrenovićev roman, prilično neprimijećeno 2024. minuo mutnim nebom iznad Zagreba. Zašto mu se to dogodilo? Iz razloga različitih, a opet istih, zbog kojih “Hrvatski Faust” ne može, barem dok je autor živ, igrati u zagrebačkom HNK, i zbog kojih se i 2025. na pozornici tog teatra mora ponoviti nacionalni ritual škopljenja Miroslava Krleže i žvakanja stucanih staračkih bijelih bubrega nakon svečane premijere “Zastava” 2025, uz zalijevanje plešivičkim i istarskim pjenušcima. Roman se može prešutjeti, i usput se potiho olajati, te na taj način pogubiti. “Hrvatski Faust” ne može se u HNK Zagreb uprizoriti, iz dva razloga: izbile bi domoljubne demonstracije po travnjacima i cvijetnjacima oko zgrade, a uzvanicima bi bio upropašten izlazak s večeri premijere. Stoga čitajmo Slobodana Šnajdera, a “Hrvatskog Fausta” igrajmo na vlastitoj pozornici, onoj iza čeone kosti. Tako spašavamo zdrav razum, dobar ukus i Miroslava Krležu.
