Snježana Kordić je lingvistica i predavačica na fakultetima u Njemačkoj: u Frankfurtu, Bochumu, Münsteru i Berlinu. U Njemačkoj je i habilitirala 2002., a prethodno je završila postdiplomski studij lingvističke kroatistike i doktorirala 1993. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je bila i zaposlena na Odsjeku za kroatistiku od 1991. do 1995. Objavila je nekoliko naučnih knjiga, te 150 lingvističkih radova na raznim jezicima. Javnosti je najpoznatija po knjizi “Jezik i nacionalizam”, koju su akademski lingvistički krugovi uglavnom dočekali na nož. Kordić je učestvovala i u radu grupe intelektualaca koji su u okviru projekta Jezici i nacionalizmi u sve četiri države koje obuhvata zajednički četveroimeni jezik ispitali političku i ideološku zloupotrebu jezika i kroz Deklaraciju o zajedničkom jeziku pozvali na slobodu individualnog i kolektivnog izbora jezičkih sredstava na ovom prostoru. Skoro je godina otkako je Deklaracija predstavljena javnosti. Tim povodom, a uoči njenog gostovanja na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, razgovarali smo sa lingvisticom Kordić o dometima i rezultatima Deklaracije, te polemikama koje do dan-danas ne jenjavaju.
Uskoro će godišnjica od potpisivanja tzv. sarajevske Deklaracije o zajedničkom jeziku. Kako nakon godine prepune osporavanja sa desne i polemika na lijevoj strani političkog spektra gledate na postignute rezultate?
- Deklaracija je srušila i posljednji tabu u ove četiri države, naime da govorimo različitim jezicima. Naišla je na veliku podršku brojnih intelektualaca i istaknutih ličnosti ne samo kod nas nego i u svijetu. Uzrujala je čitav politički establishment u Hrvatskoj, a istovremeno je baš u Hrvatskoj objavljeno više članaka podrške Deklaraciji nego u BiH, Srbiji i Crnoj Gori zajedno.
Navodna apolitičnost
- O njoj su pozitivno pisali i u Velikoj Britaniji, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i Americi. Deklaracija je probila led i sada će svakome biti lakše javno reći da imamo zajednički jezik jer to je na neki način postalo normalno govoriti, a prije je bilo nezamislivo. Pokrenut je jedan proces koji traje i koji ide dalje.
Vaša polemika sa Borisom Budenom privukla je mnogo pažnje. Od mnoštva prigovora na račun Deklaracije koje ovaj autor iznosi, najznačajnijim i najdalekosežnijim mi se učinio onaj da Deklaraciju vidi kao rezultat paradoksa apolitičnosti, koji navodno sadrži, i političkog uzroka njenog pisanja, odnosno otpora dugogodišnjoj praksi razdvajanja učenika u školama koristeći jezik (u okviru nacionalne grupe predmeta) kao izgovor. Kako ste doživjeli njegov, ali i druge napade sa ljevice, odnosno od kolega koji su bili i potpisnici Deklaracije, ali ne i njeni potpuni istomišljenici?
- Svaki konstruktivan doprinos raspravi o Deklaraciji o zajedničkom jeziku je dobrodošao. Ali da bi netko dao takav doprinos, mora prethodno ispuniti dva preduvjeta: biti upućen u temu i znati što u Deklaraciji piše. Što se tiče Borisa Budena, čiji angažman u borbi protiv nacionalizma izuzetno cijenim, odgovorila sam već na njegove primjedbe i pokazala da se Buden služi metodama izmišljanja da u Deklaraciji nešto piše, a to tamo ne piše i da mijenja riječi koje stoje u Deklaraciji vlastitim riječima jer samo tako može izgrađivati prigovor. Nadalje, zamjera zašto u Deklaraciji nešto ne piše premda to tamo piše, falsificira, učitava i umjesto da citira, on neodgovorno u javnost lansira neistine. Tako i o navodnoj apolitičnosti. A nigdje u Deklaraciji ne piše da se ljudi ne trebaju (dodatno) politički angažirati ili priključiti nekoj političkoj stranci niti sam npr. ja to igdje napisala. Naprotiv, čak sam javno pred Budenom i stotinama svjedoka na tribini u Zagrebu rekla da je Deklaracija politički čin i svatko to može provjeriti jer snimak tribine je dostupan na internetu.
Smatrate li da su neslaganja na frontu koji se formirao oko Deklaracije štetna ili pak korisna za njen dalji uticaj i ambicije?
- Svakome tko se imalo razumije u političko djelovanje jasno je odmah da su štetna.
Buden navodi da je Deklaracija, ustvari, “umjesto što podučava javnost objektivnim lingvističkim ‘istinama’ i traži od četveroglavog režima jezičnu slobodu i toleranciju (...), trebala podržati ovaj jezik otpora i otvoreno pozvati ljude na suprotstavljanje represivnom nacionalističkom standardu, (...) otvorenim pozivom na jezični neposluh na svim razinama društva i kulture, u školama i na fakultetima, na sudovima i u parlamentima, u kinima i kazalištima, na ulici i u medijima”. Kako gledate na ovaj prigovor i da li mislite da bi ova vrsta neposluha bila produktivna za ostvarivanje sloboda vezanih uz individualni jezički izraz ili bar za bolje razumijevanje činjeničnog stanja kada je u pitanju jezička situacija u ove četiri države?
- Prigovor koji ste citirali ne stoji. Slobodno koristiti jezik znači suprotstaviti se represivnom nacionalističkom standardu, a baš na to Deklaracija i poziva jer u njoj piše: “Pozivamo na slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti, na slobodu dijalektalne i regionalne upotrebe i, konačno, slobodu ’miješanja’“. Usput rečeno, u Deklaraciji nigdje ne piše da ona nešto traži, nego piše da poziva, i nije upućena režimu, nego svim građanima. A odbojnost koju Buden ispoljava prema objektivnosti, lingvistici i istini, rezultat je njegovog nekritičkog prihvaćanja akademskog postmodernizma.
Odbacivanje znanosti
- Uslijed toga, napisao je tipičan postmodernistički članak sa svim negativnim obilježjima na koja su odavno ukazali kritičari akademskog postmodernizma: odbojnost prema znanosti, činjenicama, dokaznom postupku i empirijskoj provjeri, korištenje relativiziranja i fiksiranost na teorijski formalizam.
Deklaracija je uzbunila nacionalne duhove u sve četiri države čijih se standarda dotiče. Napadi na nju sa nacionalnog fronta odavali su istinsku paniku zbog formiranja kritične mase koja se ne boji javno izaći s istinom da su četiri raznoimena jezika ustvari iluzija. Da li je moguće očekivati da stav izrečen u ovom dokumentu postane temelj za dijalog sa nacionalnim lingvističkim krugovima i možda zajednički rad na reformi apartheidskih kurikuluma?
- Kao što sam već rekla, Deklaracija je otvorila i pokrenula jedan veoma važan proces. A napadi sa nacionalnog fronta posve su očekivani. To se, naravno, odnosi i na nacionalne lingvističke krugove jer oni su odavno odbacili znanost i profesionalnu etiku, a prigrlili nacionalističku ideologiju.
image
Snježana Kordić učestvovala je u projektu Jezici i nacionalizmi
Kritike su izrečene i na formu koju je Deklaracija zauzela. Nju Buden opisuje kao “memorandumski sindrom” i povezuje sa deklaracijama iz zajedničke povijesti koje su označile obnovljene proplamsaje nacionalizma. Zbog čega je Deklaracija uobličena baš na ovaj način i da li će u budućnosti javno izricanje stava pratiti i konkretniji angažman (npr. reforma razdvojenih školskih kurikuluma ili oslobađanje normativnog diktata u medijima i institucijama) i ako da, na koji način?
- Deklaracija nije naručena ni iz jednog ministarstva i nema podršku vladajućeg “državnog ideološkog aparata”, da upotrijebim izraz Louisa Althussera. Tako da vladajuće nacionalističke garniture njoj ne dozvoljavaju pristup u konkretne reforme kurikuluma i u određivanje konkretnih smjernica medija i institucija. Unatoč tome, Deklaracija ipak poziva na “ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama”, na “slobodu individualnog izbora i uvažavanje je
Snježana Kordić je lingvistica i predavačica na fakultetima u Njemačkoj: u Frankfurtu, Bochumu, Münsteru i Berlinu. U Njemačkoj je i habilitirala 2002., a prethodno je završila postdiplomski studij lingvističke kroatistike i doktorirala 1993. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je bila i zaposlena na Odsjeku za kroatistiku od 1991. do 1995. Objavila je nekoliko naučnih knjiga, te 150 lingvističkih radova na raznim jezicima. Javnosti je najpoznatija po knjizi “Jezik i nacionalizam”, koju su akademski lingvistički krugovi uglavnom dočekali na nož. Kordić je učestvovala i u radu grupe intelektualaca koji su u okviru projekta Jezici i nacionalizmi u sve četiri države koje obuhvata zajednički četveroimeni jezik ispitali političku i ideološku zloupotrebu jezika i kroz Deklaraciju o zajedničkom jeziku pozvali na slobodu individualnog i kolektivnog izbora jezičkih sredstava na ovom prostoru. Skoro je godina otkako je Deklaracija predstavljena javnosti. Tim povodom, a uoči njenog gostovanja na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, razgovarali smo sa lingvisticom Kordić o dometima i rezultatima Deklaracije, te polemikama koje do dan-danas ne jenjavaju.
Uskoro će godišnjica od potpisivanja tzv. sarajevske Deklaracije o zajedničkom jeziku. Kako nakon godine prepune osporavanja sa desne i polemika na lijevoj strani političkog spektra gledate na postignute rezultate?
- Deklaracija je srušila i posljednji tabu u ove četiri države, naime da govorimo različitim jezicima. Naišla je na veliku podršku brojnih intelektualaca i istaknutih ličnosti ne samo kod nas nego i u svijetu. Uzrujala je čitav politički establishment u Hrvatskoj, a istovremeno je baš u Hrvatskoj objavljeno više članaka podrške Deklaraciji nego u BiH, Srbiji i Crnoj Gori zajedno.
Navodna apolitičnost
- O njoj su pozitivno pisali i u Velikoj Britaniji, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i Americi. Deklaracija je probila led i sada će svakome biti lakše javno reći da imamo zajednički jezik jer to je na neki način postalo normalno govoriti, a prije je bilo nezamislivo. Pokrenut je jedan proces koji traje i koji ide dalje.
Vaša polemika sa Borisom Budenom privukla je mnogo pažnje. Od mnoštva prigovora na račun Deklaracije koje ovaj autor iznosi, najznačajnijim i najdalekosežnijim mi se učinio onaj da Deklaraciju vidi kao rezultat paradoksa apolitičnosti, koji navodno sadrži, i političkog uzroka njenog pisanja, odnosno otpora dugogodišnjoj praksi razdvajanja učenika u školama koristeći jezik (u okviru nacionalne grupe predmeta) kao izgovor. Kako ste doživjeli njegov, ali i druge napade sa ljevice, odnosno od kolega koji su bili i potpisnici Deklaracije, ali ne i njeni potpuni istomišljenici?
- Svaki konstruktivan doprinos raspravi o Deklaraciji o zajedničkom jeziku je dobrodošao. Ali da bi netko dao takav doprinos, mora prethodno ispuniti dva preduvjeta: biti upućen u temu i znati što u Deklaraciji piše. Što se tiče Borisa Budena, čiji angažman u borbi protiv nacionalizma izuzetno cijenim, odgovorila sam već na njegove primjedbe i pokazala da se Buden služi metodama izmišljanja da u Deklaraciji nešto piše, a to tamo ne piše i da mijenja riječi koje stoje u Deklaraciji vlastitim riječima jer samo tako može izgrađivati prigovor. Nadalje, zamjera zašto u Deklaraciji nešto ne piše premda to tamo piše, falsificira, učitava i umjesto da citira, on neodgovorno u javnost lansira neistine. Tako i o navodnoj apolitičnosti. A nigdje u Deklaraciji ne piše da se ljudi ne trebaju (dodatno) politički angažirati ili priključiti nekoj političkoj stranci niti sam npr. ja to igdje napisala. Naprotiv, čak sam javno pred Budenom i stotinama svjedoka na tribini u Zagrebu rekla da je Deklaracija politički čin i svatko to može provjeriti jer snimak tribine je dostupan na internetu.
Smatrate li da su neslaganja na frontu koji se formirao oko Deklaracije štetna ili pak korisna za njen dalji uticaj i ambicije?
- Svakome tko se imalo razumije u političko djelovanje jasno je odmah da su štetna.
Buden navodi da je Deklaracija, ustvari, “umjesto što podučava javnost objektivnim lingvističkim ‘istinama’ i traži od četveroglavog režima jezičnu slobodu i toleranciju (...), trebala podržati ovaj jezik otpora i otvoreno pozvati ljude na suprotstavljanje represivnom nacionalističkom standardu, (...) otvorenim pozivom na jezični neposluh na svim razinama društva i kulture, u školama i na fakultetima, na sudovima i u parlamentima, u kinima i kazalištima, na ulici i u medijima”. Kako gledate na ovaj prigovor i da li mislite da bi ova vrsta neposluha bila produktivna za ostvarivanje sloboda vezanih uz individualni jezički izraz ili bar za bolje razumijevanje činjeničnog stanja kada je u pitanju jezička situacija u ove četiri države?
- Prigovor koji ste citirali ne stoji. Slobodno koristiti jezik znači suprotstaviti se represivnom nacionalističkom standardu, a baš na to Deklaracija i poziva jer u njoj piše: “Pozivamo na slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti, na slobodu dijalektalne i regionalne upotrebe i, konačno, slobodu ’miješanja’“. Usput rečeno, u Deklaraciji nigdje ne piše da ona nešto traži, nego piše da poziva, i nije upućena režimu, nego svim građanima. A odbojnost koju Buden ispoljava prema objektivnosti, lingvistici i istini, rezultat je njegovog nekritičkog prihvaćanja akademskog postmodernizma.
Odbacivanje znanosti
- Uslijed toga, napisao je tipičan postmodernistički članak sa svim negativnim obilježjima na koja su odavno ukazali kritičari akademskog postmodernizma: odbojnost prema znanosti, činjenicama, dokaznom postupku i empirijskoj provjeri, korištenje relativiziranja i fiksiranost na teorijski formalizam.
Deklaracija je uzbunila nacionalne duhove u sve četiri države čijih se standarda dotiče. Napadi na nju sa nacionalnog fronta odavali su istinsku paniku zbog formiranja kritične mase koja se ne boji javno izaći s istinom da su četiri raznoimena jezika ustvari iluzija. Da li je moguće očekivati da stav izrečen u ovom dokumentu postane temelj za dijalog sa nacionalnim lingvističkim krugovima i možda zajednički rad na reformi apartheidskih kurikuluma?
- Kao što sam već rekla, Deklaracija je otvorila i pokrenula jedan veoma važan proces. A napadi sa nacionalnog fronta posve su očekivani. To se, naravno, odnosi i na nacionalne lingvističke krugove jer oni su odavno odbacili znanost i profesionalnu etiku, a prigrlili nacionalističku ideologiju.
image
Snježana Kordić učestvovala je u projektu Jezici i nacionalizmi
Kritike su izrečene i na formu koju je Deklaracija zauzela. Nju Buden opisuje kao “memorandumski sindrom” i povezuje sa deklaracijama iz zajedničke povijesti koje su označile obnovljene proplamsaje nacionalizma. Zbog čega je Deklaracija uobličena baš na ovaj način i da li će u budućnosti javno izricanje stava pratiti i konkretniji angažman (npr. reforma razdvojenih školskih kurikuluma ili oslobađanje normativnog diktata u medijima i institucijama) i ako da, na koji način?
- Deklaracija nije naručena ni iz jednog ministarstva i nema podršku vladajućeg “državnog ideološkog aparata”, da upotrijebim izraz Louisa Althussera. Tako da vladajuće nacionalističke garniture njoj ne dozvoljavaju pristup u konkretne reforme kurikuluma i u određivanje konkretnih smjernica medija i institucija. Unatoč tome, Deklaracija ipak poziva na “ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama”, na “slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti”, kao i na “jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima”. A određeno izjednačavanje Deklaracije sa zloglasnim Memorandumom SANU baca sjenku sumnje na dobronamjernost kritičara jer poznato je da je Memorandum bio fokusiran samo na Srbe i njihov položaj i prihvaćen je dobrodošlicom od srpskih nacionalista, dok Deklaracija ne preferira nijedan narod i oštro je odbačena od srpskih nacionalista.
U Sarajevu boravite povodom predavanja na Filozofskom fakultetu. O čemu ćete govoriti studentima i šta očekujete od susreta sa njima?
- To predavanje baš i jest zakazano na inicijativu studenata, a razgovarat ćemo o jeziku kao sredstvu ideološke propagande. Otvoreno je kako za studente, tako i za sve druge zainteresirane. Očekujem vrlo zanimljiv i dinamičan dijalog.
zičnih raznovrsnosti”, kao i na “jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima”. A određeno izjednačavanje Deklaracije sa zloglasnim Memorandumom SANU baca sjenku sumnje na dobronamjernost kritičara jer poznato je da je Memorandum bio fokusiran samo na Srbe i njihov položaj i prihvaćen je dobrodošlicom od srpskih nacionalista, dok Deklaracija ne preferira nijedan narod i oštro je odbačena od srpskih nacionalista.
U Sarajevu boravite povodom predavanja na Filozofskom fakultetu. O čemu ćete govoriti studentima i šta očekujete od susreta sa njima?
- To predavanje baš i jest zakazano na inicijativu studenata, a razgovarat ćemo o jeziku kao sredstvu ideološke propagande. Otvoreno je kako za studente, tako i za sve druge zainteresirane. Očekujem vrlo zanimljiv i dinamičan dijalog.
oslobodjenje
Uskoro će godišnjica od potpisivanja tzv. sarajevske Deklaracije o zajedničkom jeziku. Kako nakon godine prepune osporavanja sa desne i polemika na lijevoj strani političkog spektra gledate na postignute rezultate?
- Deklaracija je srušila i posljednji tabu u ove četiri države, naime da govorimo različitim jezicima. Naišla je na veliku podršku brojnih intelektualaca i istaknutih ličnosti ne samo kod nas nego i u svijetu. Uzrujala je čitav politički establishment u Hrvatskoj, a istovremeno je baš u Hrvatskoj objavljeno više članaka podrške Deklaraciji nego u BiH, Srbiji i Crnoj Gori zajedno.
Navodna apolitičnost
- O njoj su pozitivno pisali i u Velikoj Britaniji, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i Americi. Deklaracija je probila led i sada će svakome biti lakše javno reći da imamo zajednički jezik jer to je na neki način postalo normalno govoriti, a prije je bilo nezamislivo. Pokrenut je jedan proces koji traje i koji ide dalje.
Vaša polemika sa Borisom Budenom privukla je mnogo pažnje. Od mnoštva prigovora na račun Deklaracije koje ovaj autor iznosi, najznačajnijim i najdalekosežnijim mi se učinio onaj da Deklaraciju vidi kao rezultat paradoksa apolitičnosti, koji navodno sadrži, i političkog uzroka njenog pisanja, odnosno otpora dugogodišnjoj praksi razdvajanja učenika u školama koristeći jezik (u okviru nacionalne grupe predmeta) kao izgovor. Kako ste doživjeli njegov, ali i druge napade sa ljevice, odnosno od kolega koji su bili i potpisnici Deklaracije, ali ne i njeni potpuni istomišljenici?
- Svaki konstruktivan doprinos raspravi o Deklaraciji o zajedničkom jeziku je dobrodošao. Ali da bi netko dao takav doprinos, mora prethodno ispuniti dva preduvjeta: biti upućen u temu i znati što u Deklaraciji piše. Što se tiče Borisa Budena, čiji angažman u borbi protiv nacionalizma izuzetno cijenim, odgovorila sam već na njegove primjedbe i pokazala da se Buden služi metodama izmišljanja da u Deklaraciji nešto piše, a to tamo ne piše i da mijenja riječi koje stoje u Deklaraciji vlastitim riječima jer samo tako može izgrađivati prigovor. Nadalje, zamjera zašto u Deklaraciji nešto ne piše premda to tamo piše, falsificira, učitava i umjesto da citira, on neodgovorno u javnost lansira neistine. Tako i o navodnoj apolitičnosti. A nigdje u Deklaraciji ne piše da se ljudi ne trebaju (dodatno) politički angažirati ili priključiti nekoj političkoj stranci niti sam npr. ja to igdje napisala. Naprotiv, čak sam javno pred Budenom i stotinama svjedoka na tribini u Zagrebu rekla da je Deklaracija politički čin i svatko to može provjeriti jer snimak tribine je dostupan na internetu.
Smatrate li da su neslaganja na frontu koji se formirao oko Deklaracije štetna ili pak korisna za njen dalji uticaj i ambicije?
- Svakome tko se imalo razumije u političko djelovanje jasno je odmah da su štetna.
Buden navodi da je Deklaracija, ustvari, “umjesto što podučava javnost objektivnim lingvističkim ‘istinama’ i traži od četveroglavog režima jezičnu slobodu i toleranciju (...), trebala podržati ovaj jezik otpora i otvoreno pozvati ljude na suprotstavljanje represivnom nacionalističkom standardu, (...) otvorenim pozivom na jezični neposluh na svim razinama društva i kulture, u školama i na fakultetima, na sudovima i u parlamentima, u kinima i kazalištima, na ulici i u medijima”. Kako gledate na ovaj prigovor i da li mislite da bi ova vrsta neposluha bila produktivna za ostvarivanje sloboda vezanih uz individualni jezički izraz ili bar za bolje razumijevanje činjeničnog stanja kada je u pitanju jezička situacija u ove četiri države?
- Prigovor koji ste citirali ne stoji. Slobodno koristiti jezik znači suprotstaviti se represivnom nacionalističkom standardu, a baš na to Deklaracija i poziva jer u njoj piše: “Pozivamo na slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti, na slobodu dijalektalne i regionalne upotrebe i, konačno, slobodu ’miješanja’“. Usput rečeno, u Deklaraciji nigdje ne piše da ona nešto traži, nego piše da poziva, i nije upućena režimu, nego svim građanima. A odbojnost koju Buden ispoljava prema objektivnosti, lingvistici i istini, rezultat je njegovog nekritičkog prihvaćanja akademskog postmodernizma.
Odbacivanje znanosti
- Uslijed toga, napisao je tipičan postmodernistički članak sa svim negativnim obilježjima na koja su odavno ukazali kritičari akademskog postmodernizma: odbojnost prema znanosti, činjenicama, dokaznom postupku i empirijskoj provjeri, korištenje relativiziranja i fiksiranost na teorijski formalizam.
Deklaracija je uzbunila nacionalne duhove u sve četiri države čijih se standarda dotiče. Napadi na nju sa nacionalnog fronta odavali su istinsku paniku zbog formiranja kritične mase koja se ne boji javno izaći s istinom da su četiri raznoimena jezika ustvari iluzija. Da li je moguće očekivati da stav izrečen u ovom dokumentu postane temelj za dijalog sa nacionalnim lingvističkim krugovima i možda zajednički rad na reformi apartheidskih kurikuluma?
- Kao što sam već rekla, Deklaracija je otvorila i pokrenula jedan veoma važan proces. A napadi sa nacionalnog fronta posve su očekivani. To se, naravno, odnosi i na nacionalne lingvističke krugove jer oni su odavno odbacili znanost i profesionalnu etiku, a prigrlili nacionalističku ideologiju.
image
Snježana Kordić učestvovala je u projektu Jezici i nacionalizmi
Kritike su izrečene i na formu koju je Deklaracija zauzela. Nju Buden opisuje kao “memorandumski sindrom” i povezuje sa deklaracijama iz zajedničke povijesti koje su označile obnovljene proplamsaje nacionalizma. Zbog čega je Deklaracija uobličena baš na ovaj način i da li će u budućnosti javno izricanje stava pratiti i konkretniji angažman (npr. reforma razdvojenih školskih kurikuluma ili oslobađanje normativnog diktata u medijima i institucijama) i ako da, na koji način?
- Deklaracija nije naručena ni iz jednog ministarstva i nema podršku vladajućeg “državnog ideološkog aparata”, da upotrijebim izraz Louisa Althussera. Tako da vladajuće nacionalističke garniture njoj ne dozvoljavaju pristup u konkretne reforme kurikuluma i u određivanje konkretnih smjernica medija i institucija. Unatoč tome, Deklaracija ipak poziva na “ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama”, na “slobodu individualnog izbora i uvažavanje je
Snježana Kordić je lingvistica i predavačica na fakultetima u Njemačkoj: u Frankfurtu, Bochumu, Münsteru i Berlinu. U Njemačkoj je i habilitirala 2002., a prethodno je završila postdiplomski studij lingvističke kroatistike i doktorirala 1993. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je bila i zaposlena na Odsjeku za kroatistiku od 1991. do 1995. Objavila je nekoliko naučnih knjiga, te 150 lingvističkih radova na raznim jezicima. Javnosti je najpoznatija po knjizi “Jezik i nacionalizam”, koju su akademski lingvistički krugovi uglavnom dočekali na nož. Kordić je učestvovala i u radu grupe intelektualaca koji su u okviru projekta Jezici i nacionalizmi u sve četiri države koje obuhvata zajednički četveroimeni jezik ispitali političku i ideološku zloupotrebu jezika i kroz Deklaraciju o zajedničkom jeziku pozvali na slobodu individualnog i kolektivnog izbora jezičkih sredstava na ovom prostoru. Skoro je godina otkako je Deklaracija predstavljena javnosti. Tim povodom, a uoči njenog gostovanja na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, razgovarali smo sa lingvisticom Kordić o dometima i rezultatima Deklaracije, te polemikama koje do dan-danas ne jenjavaju.
Uskoro će godišnjica od potpisivanja tzv. sarajevske Deklaracije o zajedničkom jeziku. Kako nakon godine prepune osporavanja sa desne i polemika na lijevoj strani političkog spektra gledate na postignute rezultate?
- Deklaracija je srušila i posljednji tabu u ove četiri države, naime da govorimo različitim jezicima. Naišla je na veliku podršku brojnih intelektualaca i istaknutih ličnosti ne samo kod nas nego i u svijetu. Uzrujala je čitav politički establishment u Hrvatskoj, a istovremeno je baš u Hrvatskoj objavljeno više članaka podrške Deklaraciji nego u BiH, Srbiji i Crnoj Gori zajedno.
Navodna apolitičnost
- O njoj su pozitivno pisali i u Velikoj Britaniji, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i Americi. Deklaracija je probila led i sada će svakome biti lakše javno reći da imamo zajednički jezik jer to je na neki način postalo normalno govoriti, a prije je bilo nezamislivo. Pokrenut je jedan proces koji traje i koji ide dalje.
Vaša polemika sa Borisom Budenom privukla je mnogo pažnje. Od mnoštva prigovora na račun Deklaracije koje ovaj autor iznosi, najznačajnijim i najdalekosežnijim mi se učinio onaj da Deklaraciju vidi kao rezultat paradoksa apolitičnosti, koji navodno sadrži, i političkog uzroka njenog pisanja, odnosno otpora dugogodišnjoj praksi razdvajanja učenika u školama koristeći jezik (u okviru nacionalne grupe predmeta) kao izgovor. Kako ste doživjeli njegov, ali i druge napade sa ljevice, odnosno od kolega koji su bili i potpisnici Deklaracije, ali ne i njeni potpuni istomišljenici?
- Svaki konstruktivan doprinos raspravi o Deklaraciji o zajedničkom jeziku je dobrodošao. Ali da bi netko dao takav doprinos, mora prethodno ispuniti dva preduvjeta: biti upućen u temu i znati što u Deklaraciji piše. Što se tiče Borisa Budena, čiji angažman u borbi protiv nacionalizma izuzetno cijenim, odgovorila sam već na njegove primjedbe i pokazala da se Buden služi metodama izmišljanja da u Deklaraciji nešto piše, a to tamo ne piše i da mijenja riječi koje stoje u Deklaraciji vlastitim riječima jer samo tako može izgrađivati prigovor. Nadalje, zamjera zašto u Deklaraciji nešto ne piše premda to tamo piše, falsificira, učitava i umjesto da citira, on neodgovorno u javnost lansira neistine. Tako i o navodnoj apolitičnosti. A nigdje u Deklaraciji ne piše da se ljudi ne trebaju (dodatno) politički angažirati ili priključiti nekoj političkoj stranci niti sam npr. ja to igdje napisala. Naprotiv, čak sam javno pred Budenom i stotinama svjedoka na tribini u Zagrebu rekla da je Deklaracija politički čin i svatko to može provjeriti jer snimak tribine je dostupan na internetu.
Smatrate li da su neslaganja na frontu koji se formirao oko Deklaracije štetna ili pak korisna za njen dalji uticaj i ambicije?
- Svakome tko se imalo razumije u političko djelovanje jasno je odmah da su štetna.
Buden navodi da je Deklaracija, ustvari, “umjesto što podučava javnost objektivnim lingvističkim ‘istinama’ i traži od četveroglavog režima jezičnu slobodu i toleranciju (...), trebala podržati ovaj jezik otpora i otvoreno pozvati ljude na suprotstavljanje represivnom nacionalističkom standardu, (...) otvorenim pozivom na jezični neposluh na svim razinama društva i kulture, u školama i na fakultetima, na sudovima i u parlamentima, u kinima i kazalištima, na ulici i u medijima”. Kako gledate na ovaj prigovor i da li mislite da bi ova vrsta neposluha bila produktivna za ostvarivanje sloboda vezanih uz individualni jezički izraz ili bar za bolje razumijevanje činjeničnog stanja kada je u pitanju jezička situacija u ove četiri države?
- Prigovor koji ste citirali ne stoji. Slobodno koristiti jezik znači suprotstaviti se represivnom nacionalističkom standardu, a baš na to Deklaracija i poziva jer u njoj piše: “Pozivamo na slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti, na slobodu dijalektalne i regionalne upotrebe i, konačno, slobodu ’miješanja’“. Usput rečeno, u Deklaraciji nigdje ne piše da ona nešto traži, nego piše da poziva, i nije upućena režimu, nego svim građanima. A odbojnost koju Buden ispoljava prema objektivnosti, lingvistici i istini, rezultat je njegovog nekritičkog prihvaćanja akademskog postmodernizma.
Odbacivanje znanosti
- Uslijed toga, napisao je tipičan postmodernistički članak sa svim negativnim obilježjima na koja su odavno ukazali kritičari akademskog postmodernizma: odbojnost prema znanosti, činjenicama, dokaznom postupku i empirijskoj provjeri, korištenje relativiziranja i fiksiranost na teorijski formalizam.
Deklaracija je uzbunila nacionalne duhove u sve četiri države čijih se standarda dotiče. Napadi na nju sa nacionalnog fronta odavali su istinsku paniku zbog formiranja kritične mase koja se ne boji javno izaći s istinom da su četiri raznoimena jezika ustvari iluzija. Da li je moguće očekivati da stav izrečen u ovom dokumentu postane temelj za dijalog sa nacionalnim lingvističkim krugovima i možda zajednički rad na reformi apartheidskih kurikuluma?
- Kao što sam već rekla, Deklaracija je otvorila i pokrenula jedan veoma važan proces. A napadi sa nacionalnog fronta posve su očekivani. To se, naravno, odnosi i na nacionalne lingvističke krugove jer oni su odavno odbacili znanost i profesionalnu etiku, a prigrlili nacionalističku ideologiju.
image
Snježana Kordić učestvovala je u projektu Jezici i nacionalizmi
Kritike su izrečene i na formu koju je Deklaracija zauzela. Nju Buden opisuje kao “memorandumski sindrom” i povezuje sa deklaracijama iz zajedničke povijesti koje su označile obnovljene proplamsaje nacionalizma. Zbog čega je Deklaracija uobličena baš na ovaj način i da li će u budućnosti javno izricanje stava pratiti i konkretniji angažman (npr. reforma razdvojenih školskih kurikuluma ili oslobađanje normativnog diktata u medijima i institucijama) i ako da, na koji način?
- Deklaracija nije naručena ni iz jednog ministarstva i nema podršku vladajućeg “državnog ideološkog aparata”, da upotrijebim izraz Louisa Althussera. Tako da vladajuće nacionalističke garniture njoj ne dozvoljavaju pristup u konkretne reforme kurikuluma i u određivanje konkretnih smjernica medija i institucija. Unatoč tome, Deklaracija ipak poziva na “ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama”, na “slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti”, kao i na “jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima”. A određeno izjednačavanje Deklaracije sa zloglasnim Memorandumom SANU baca sjenku sumnje na dobronamjernost kritičara jer poznato je da je Memorandum bio fokusiran samo na Srbe i njihov položaj i prihvaćen je dobrodošlicom od srpskih nacionalista, dok Deklaracija ne preferira nijedan narod i oštro je odbačena od srpskih nacionalista.
U Sarajevu boravite povodom predavanja na Filozofskom fakultetu. O čemu ćete govoriti studentima i šta očekujete od susreta sa njima?
- To predavanje baš i jest zakazano na inicijativu studenata, a razgovarat ćemo o jeziku kao sredstvu ideološke propagande. Otvoreno je kako za studente, tako i za sve druge zainteresirane. Očekujem vrlo zanimljiv i dinamičan dijalog.
zičnih raznovrsnosti”, kao i na “jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima”. A određeno izjednačavanje Deklaracije sa zloglasnim Memorandumom SANU baca sjenku sumnje na dobronamjernost kritičara jer poznato je da je Memorandum bio fokusiran samo na Srbe i njihov položaj i prihvaćen je dobrodošlicom od srpskih nacionalista, dok Deklaracija ne preferira nijedan narod i oštro je odbačena od srpskih nacionalista.
U Sarajevu boravite povodom predavanja na Filozofskom fakultetu. O čemu ćete govoriti studentima i šta očekujete od susreta sa njima?
- To predavanje baš i jest zakazano na inicijativu studenata, a razgovarat ćemo o jeziku kao sredstvu ideološke propagande. Otvoreno je kako za studente, tako i za sve druge zainteresirane. Očekujem vrlo zanimljiv i dinamičan dijalog.
oslobodjenje
