Aleksandar Vučić, naime, redikulozni je diktator – hm, nije se teško sjetiti da smo jednog sličnog imali i mi u Hrvatskoj – koji međutim može hapsiti protivnike svoga režima, između ostaloga i zbog ciničnih birokrata Evropske unije koji takav režim ne samo toleriraju, nego se prva dama te asocijacije, ona Ursula, ljubazno sastaje s Vučićem, iako njegovo ponašanje prijeti destabilizirati čitavu regiju.
Kako to da tu demokratsku EU, na primjer, ne zanima, a kamoli brine činjenica da se šestoro vođa studentskih protesta u Srbiji već duže vrijeme nalazi u Hrvatskoj, u svojevrsnom egzilu i zrakopraznom prostoru, jer im povratak u Srbiju znači i hapšenje, budući da su optuženi, a za što drugo nego za „rušenje ustavnog poretka i terorizam“? Nema veze što je taj ustavni poredak zapravo diktatura jednog čovjeka, ojačana tajnim službama koje su protuzakonito snimale ovu šestoricu studenata, pa objavile taj snimak, na kojemu, usput rečeno, nema ni traga nikakvom terorizmu, niti rušenju svetog sistema, mada pobuna protiv Vučića doista jest pobuna protiv sistema, jer on je sistem sam.
Uglavnom, baš kad su šestero djevojaka i mladića stigli u Dubrovnik kako bi prisustvovali tradicionalnom okupljanju novinara, pisaca, umjetnika s područja bivše Jugoslavije koji u tom gradu jednom godišnje drve protiv svojih i tuđih diktatora i svih nacionalizama i pri tome se dobro zajebavaju, Vučićeve su špije dostavile njihov tajno snimani razgovor u pet režimskih televizija za emitiranje pod zajedničkim naslovom „Razotkriven zločinački plan“, pa se razvila višednevna diskusija novinarskih lešinara, usmjerena na vučji progon tih mladih ljudi. Uspaljeni voditelji TV Pinka, Informera i ostalog tamošnjeg smeća ustanovili su kako putovanje te djece u Dubrovnik dokazuje da „iza planiranja građanskog rata u Srbiji stoje hrvatske tajne službe“, a ogavnim govorom mržnje potkovali su primamljivu teoriju zavjere prema kojoj iza velikih protesta u Srbiji stoje „ustaše“ i „hrvatski novinari i aktivisti“.
Sve to je u situaciji povišenih napetosti u regiji – stalnih optužbi iz Srbije protiv hrvatskih medija i aktivista, uz ozbiljan pokušaj destabilizacije BiH, secesionizmom šefa Republike Srpske, zatim oštru reakciju Srbije na upravo potpisani sporazum o suradnji Hrvatske, Albanije i Kosova, potom provokativno ponašanje srpske ambasadorice u Hrvatskoj koja je svaku priliku koristila za blebetanje o golemoj krivnji Hrvata za zločine nad Srbima, sve tamo do 1941. i konclogora Jasenovac – dovelo do pogoršanja ionako zategnutih odnosa političkog Zagreba i Beograda.
Sada se još šestoro „odmetnika“, studenata protiv kojih je u Srbiji pokrenut krivični postupak, nalazi u Zagrebu u svojevrsnom pravnom vakuumu, a što za hrvatsku vladu otvara neugodnu dilemu: da li tu djecu, kao predvodnike otpora samovolji Vučićevog režima, izručiti Srbiji, a što bi, kao, bila pravna obaveza zbog teških, mada nakaradnih optužbi za navodni pokušaj rušenja ustavnog poretka? Ili se ponašati kao demokratska država čija je moralna i svaka druga obaveza da studente koji su se zatekli u Hrvatskoj zaštiti od represije, političkog progona i konačno trpanja u zatvor zbog montiranih optužbi i nedopustive objave tajno snimanih razgovora? Ili, zašto se ona Ursula fon der…, koja Vučiću ovih dana tepa kao demokratskom vođi koji treba Srbiju čim prije uvesti u EU, ne oglasi povodom prijetnji i represije nad studentima, od kojih su šestorica već u pritvoru, a ostali čame u Zagrebu? Nije ovo stoga test samo za Hrvatsku, nego i za ostale članice Unije koje u Srbiji vide potencijalnog, bogatog partnera – ima tu litija za kopanje koliko god Evropi treba- ali se ne bi htjeli miješati u represiju nad studentima, hapšenja i idiotske optužbe nastale nedopustivim tajnim snimanjima.
Tko će sada preuzeti odgovornost za 23-godišnju Milu Pajić iz Novog sada koja je i dalje u Hrvatskoj, kao jednu od pokretača studentskih protesta, a čiji je grijeh za nacionalistički Vučićev režim još i nadograđen činjenicom da je sa skupinom aktivistkinja lani objavila da podržava UN-ovu rezoluciju o genocidu u Srebrenici, kao povijesno utvrđenu činjenicu. Doživjela je tada val prijetnji i uvreda od takozvanog običnog svijeta, pa stoga ne treba imati krajnju iluziju kako masovni protesti u Srbiji istodobno odražavaju i ono najvažnije – kolektivno ideološko otrežnjenje i prihvaćanje odgovornosti, kako za genocid u Srebrenici, tako i za tolike druge ratne zločine u BiH, Hrvatskoj… Otuda, eto, ponešto cinizma i mala doza skepse na opću euforiju zbog događanja naroda u Srbiji.
