Tihomir Orešković po svemu sudeći osjeća intimnu odbojnost prema stvarima poput skandiranja ustaških parola na nogometnom stadionu u Osijeku, ali radije ne bi o tome govorio, neka se time bave "profesionalni" antifašisti, njemu je to ispod razine. Ovo je ključno mjesto za razumijevanje hrvatskog novoustaštva.
Nakon skandiranja ustaških parola na osiječkom nogometnom stadionu dio medija oštro je kritizirao premijera Tihomira Oreškovića jer nije napustio utakmicu, što je razumljivo. Ako ništa drugo, time bi uzeo u zaštitu izraelsku ambasadorku koja je također bila tamo. Ali, treba razumjeti i čovjeka. I pored toga što je kratko u Hrvatskoj, premijer je očito brzo naučio raditi procjenu rizika i došao je do nedvosmislenog zaključka da je ovo kako je napravio manje rizično.
Da je demonstrativno ustao i napustio stadion, to bi sasvim sigurno izazvalo još žešća reagiranja, istinabog nešto drukčije vrste. Nitko ga ne bi otvoreno prozvao, osim nema sumnje sve nabrušenijih desnih portala i novina. Ali bi ga zato u HDZ-u, njegovim koalicijskim partnerima, u Katoličkoj crkvi i na tako tim adresama dočekala ledena šutnja koju ne bi trebalo titlovati da se vidi što znači. Znači, naravno, da bi bio prekrižen, najprije nevidljivom tintom, a u prvoj prilici koja se pruži i pravom.
Jasno, Orešković ne smije pokazati da se boji ovoga, kao ni samog ustašovanja u Osijeku, i zato je sutradan dao otipkati vladino saopćenje u kojem se ograđuje od najnovijeg skandala. Ali, to je učinjeno dozlaboga nemuštim jezikom, čak se ne spominje ni događaj na koji se to odnosi, još manje krivce za nj, ili, ne daj bože, one koji su dubinski odgovorni za novoustaštvo u Hrvatskoj. Ukratko, tu se progovara metajezikom u kojem ima svega i ničega, svakoga i nikoga, što je vrsta komunikacije koja je omiljena među liberalnim srednjestrujašima, a to Orešković bez sumnje jeste.
Da je premijer Orešković demonstrativno ustao i napustio stadion, to bi sasvim sigurno izazvalo još žešća reagiranja, istinabog nešto drukčije vrste. (Foto: Damir Senčar, Hina)
On po svemu sudeći osjeća intimnu odbojnost prema stvarima kakve su se dogodile u Osijeku, ali radije ne bi o tome govorio, neka se time bave "profesionalni" antifašisti, njemu je to ispod razine. Ovo je ključno mjesto za razumijevanje hrvatskog novoustaštva. Iako izgleda da su za njega odgovorni samo grlati urlatori na ulicama i stadionima, koji glasno izgovaraju što njihovi politički sponzori misle, nema ništa krivlje od toga. Tek kada su srednjestrujaši pristali da se na to ne osvrću, tek kada se ta šutnja mogla shvatiti kao prešutna podrška, stvar je eskalirala i dovela do toga da su devedesete postale godine koje se stalno iznova vraćaju.
Ali, ni to nije sve. Spomenuti metajezik razvodnio je, oboćatio ne samo pojam ustaškog fašizma, razvodnio je i pojam antifašizma. I tu je po srijedi veliko jezičnopretvaranje jasnih pojmova u nejasne, jednoznačnih u dvoznačne, smislenih u besmislene. Tako i antifašizam postaje nešto bezlično, bez prepoznatljivog subjekta, a ako ga i ima njega se raznim palamuđenjima obezvrijeđuje i gura na marginu. Nedavno me je jedna sustanarka na ovom portalu podbola, ne imenujući me, što sam napisao da su Srbi danas najvitalnije jezgro antifašizma u Hrvatskoj, jer je to, biva, uplitanje genetike u ovo ozbiljno političko pitanje.
Kakva vražja genetika, kakvi bakrači?! Srbi danas prednjače u antifašizmu u Hrvatskoj naprosto zato što su se prvi našli na udaru neoustaške rekonkviste, pa je logično da su se, kao i u Drugom svjetskom ratu, prvi i oduprli. Ne znam što je tu sustanarki nejasno. Ako misli da udara na Srbe nema, pa im to oduzima pravo da se brane, neka to otvoreno kaže. Ali, ne, u srednjestrujaškom metajeziku to se tako ne radi, uvijek postoji neko "ali" koje ih smješta u blizinu zadanih službenih istina, ali ne baš toliko blizu da bi ih se s njima identificiralo. Srećom, postoje u ovoj zemlji i Hrvati antifašisti koji potvrđuju ovo što govorim, a ispod glasa priznat će i da Srbi prisustvuju svim antifašističkim obljetnicama, a oni će ponekad, najčešće pred parlamentarne i predsjedničke izbore, proračunato izostati. Eto, izem ti genetiku.
Ovih dana puno se priča i o uskršnjim propovijedima u Katoličkoj crkvi, a i tu srećemo premijera Oreškovića. Mediji registriraju da je prisustvovao uskršnjoj misi ne u zagrebačkoj prvostolnoj crkvi nego u riječkoj katedrali, što prema nekim objašnjenjima nije, ne može biti slučajno. Time je izbjegao zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića, koji je u propovijedi grmio o sudbinskoj borbi katoličkog Dobra i antikršćanskog Zla. I svoje vjerničko povjerenje poklonio riječkom nadbiskupu Ivanu Devčiću, koji je o Uskrsu staloženo zazivao zajedništvo. Tko zna je li baš tako, ali zbilja ima logike da se Orešković priklonio Devčiću, umjerenjaku kakav je i sam, i time poslao poruku kakvu Hrvatsku priželjkuje.
Foto: Miljenko Klepac, Hina
Ali, kada pogledaš što je Devčić dosad napravio dođeš do onoga što vrijedi i za Oreškovića, a to je da se oni suprotstavljaju usijanom radikalizmu samo tako što se s njim ne identificiraju. Aktivnog otpora tu nema. Nije zato čudo da od te borbe nema nekakvog kruha, za što imamo i primjer dubrovačkog biskupa Mate Uzinića, još jednog srednjestrujaša kojem je dalek katolički fundamentalizam, još više nekršćanski nacionalizam. Ali, gle, Uzinić ovih dana dade izjavu da ulično i stadionsko izvikivanje ustaških parola nije zazivanje NDH, te da se značaj toga preuveličava. Naravno da Uzinić jako griješi, jer zazivanje NDH danas evidentno postoji, štoviše nikada ga nije bilo više, i to s mnogo viših i važnijih državnih adresa od ulice.
Ali, uzmimo da Uziniću ide na dušu samo ono što se tiče Crkve, no i ovdje dolazimo do toga da on ovim otvara prostor onom najgorem u njoj. Kao što je Bozanićevo uskršnje prozivanje medija da dijaboliziraju kršćane i kršćanske vrijednosti, iako je nemoguće zamisliti išta nekršćanskije nego kada glavna katolička novina Glas Koncila serijalizira tekstove kojima se "dokazuje" da jasenovačkog logora smrti zapravo nije bilo. Upravo je čudački da se Bozanić uz ovo žesti i na način kako necrkveni mediji prate kanonizaciju Alojzija Stepinca, jer baš je Stepinac nazvao Jasenovac "ljagom" na hrvatskoj savjesti. Što će reći da njega zapravo više blate crkveni nego necrkveni mediji.
Naravno da ovim ne niječem da su za ovo što danas gledamo krivi ovi pogubljeni nacionalistički radikali u Crkvi i izvan. O da, svakako jesu, ali ipak prije tipujem na srednjestrujaške mlitavce na objema stranama.
h-alter
