Staro nenormalno

O, kako je bilo divno živjeti s koronom. Dobro, ne baš divno, ima tu opravdana straha za zdravlje vlastito i zdravlje najbližih, ako ne i za zdravlje nacije, ali bilo je, štono bi se reklo, časno živjeti prosvijetljen kako znanje kadikad izbije u prvi plan i kako je važno slušati struku, a ne šarlatane koji bi radije na Goli otok nego da ih se cijepi. Izuzmemo li Švedsku koja nam se uvijek činila previše daleko i bogato da bi nam uistinu bila uzor i ideal, s ponosom smo gledali kako su nam brojke zaraženih relativno male i kako se relativno postojano držimo svih zadanih pravila. Činilo se da imamo državu koja funkcionira najbolje kad je najteže, ne samo da nam se činilo nego i jest poprilično blizu istini da smo u nevolji nekako funkcionalniji.

Nije da pritom nije bilo jasno da nas čekaju teška neka i neizvjesna vremena, ali u tom svekolikom zanosu da se i ovom nevidljivom suparniku može stati na kraj izlazili smo na balkone, pomagali starijima, držali koncerte od doma, družili se preko Zooma, recitirali, bodrili, žonglirali, šalili se, družili, igrali društvenih igara, otkrivali jedni druge i sebe same. I da, velika većina je vjerovala da iz ovoga možemo izaći samo bolji. Samo, šta nema onaj neki film koji kaže ‘zaruke su dugo trajale’!? Nema virus na umu ni kontekst ni cjelinu, taj gađa redom gdje stigne i koliko god dugo mu to paše. U ovom konkretnom našem slučaju jednostavno se odužilo previše da bi gradili novo normalno, ako uopće može biti normalno išta što se novo normalno silom zove. Lakše je bilo i lakše nama jest vratit se na staro i nenormalno. Tu je teren na kojem vazda isti igrači igraju vazda istu igru jer samo njoj znaju i pravila, a publika, makar je sve manje ima, uredno sve to guta onako kako kanjac guta ješku.

Jednoga dana analitika neka pozabavit će se garant ovim četvrtkom zadnjim što ostade iza nas, a da nije korone već sada bi se tinta nemilice na sudbonosni dan trošila. Čudesa su počela od ranog jutra, recimo od trena kad je premijer Plenković ranom zorom osjetio potrebu grubo se našaliti sa zagrebačkim oporbenjacima jer su sjeli u njegovo dvorište, na sred Markova trga pratit virtualnu sjednicu Gradske skupštine. Ima tu elementa malomišćanskih koliko vam drago, te drčnosti u onog koji ne podnosi da mu itko pod ‘njegovim’ prozorom stoluje, potrebe da se bude humoran i kad ne ide, uvrijeđenosti što te prozivaju oni za koje ne dvojiš da su slabiji. Samo, makar je notorni gradonačelnik Zagreba odmah prihvatio igru pa promptno na oporbu poslao cisternu da baš tad opere kamen Markova trga, nije to jutro još dalo posve naslutiti kakav će dan biti. Igra se s trga ispred Sabora tad seli u Sabor. I bome nadrealna je.

Nadrealno je kad za govornicu dođu dični HDZ-ovci pa u silnoj želji da skinu s grbače svakog tko ne vjeruje da je samo virus kriv što je u Domu umirovljenik u Splitu umrlo toliko korisnika, a ne makar malo i njihov čovjeka i ravnatelja Šakričić, kreću u kontraofenzivu. Oko za oko, zub za zub, čovjek za čovjeka, to je ideja. Pa kad već Ranko Ostojić traži opoziv potpredsjednika Sabora Ante Sanadera zbog velikog broja umrlih u domu od Covida 19, jer Sanader je hijerarhijski onaj koji o dalmatinskim škaričićima sudi, e onda će oni tražit opoziv Ranka Ostojića s mjesta predsjednika Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost jer u objavi na Facebooku veliča Jugoslaviju i Tita. Moj Covide 19, ubi se! Samouništi se, jer što god radio ikome god radio i u koja god doba harao naokolo, sve može nestati al’ nestati nikad neće te potrebe hrvatskih političara da potegnu pitanje Jugoslavije i Tita kad ne znaju što bi. I kad nas neke čudan letjelice odvedu na Mars jer je ugodniji za život i tamo će se naći junačina da izbore na Marsu rješava preko Tita i partije, ustaša i partizana, crvenih i crnih. Zamorno je, ali dok mahanje otrcanom krpom još uvijek zna razjariti kakvog bika, radit će se.

Ali ajde, i to smo već vidjeli. Na žalost, već smo vidjeli i nesreće aviona hrvatskog vojnog zrakoplovstva. Školski avion je pao kraj Zemunika. Dva mlada života su ugasla. Ministar Damir Krstičević dao je ostavku praktički u izravnom prijenosu. Nije mu prvi put, no ovaj put moglo bi, trebalo bi, uistinu tako i biti. Tako to u uljuđenim zemljama i jest, kad ti sektor o kojem skrbiš ima ovakvih probleme, daješ ostavku. Dok se piše ovaj tekst još se ne zna je li premijer ostavku prihvatio ili nije. Zna se zato da što god napravio bit će to s mukom. Jer kako reći da je ostavka ministrova moralan čin dok s druge strane Titom ganjaš one koji smatraju da je ostavka ravnatelja Doma umirovljenika najmanje što se mora napraviti kad ti toliko korisnika podlegne virusu. Kako jednom tuć u kope, drugi put u špade, a sve od slučaja do slučaja. Kako i do kad braniti činjenicu da može i ovako i onako, jer sustava nema, a moral je rastezljiv poput žvakalice.

Šećer za kraj tog dana za pamćenje bio je Facebook oproštaj Tomislava Tolušića od politike, njegov, kako reče odlazak u samoizolaciju političku. Pri tom nas je podučio i da je politika show koji će dalje bez njega. Rekla bi star narodna, ona što sugerira iznenađenje, »nečija će kuja crknut«. Hoće li ovu odluku zapečatit kakvim roštiljanjem na tratini one kuće kojoj su se kvadrati utvrđivali danima, nije ni važno. Važno je zato makar naslutiti kako nervoza raste dok se izbori bliže. I važno je notirati da je idili došao kraju, svim savjetima stožera usprkos. Nosit će se maske, ali će se bome i lakše skidati.

Bilo kako bilo, kratko je trajala. Ne treba biti, vele, pametan pa da se shvati kako je potraga za novim normalnim tek potraga za pravilima po kojima će ubuduće plesati frizeri, ili konobari dok se i mi i oni dovijamo kako naručiti i piti kavu u kafićima, da turističke radnike koje muka tek čeka i ne spominjemo. Ne čeka nas novo normalno, već povratak na staro nenormalno, ako smo se uopće igdje micali da bi se trebali natrag vraćati. Nema desetak dana da u selu Biljanje Gornje netko uništio 44 mlada stabla bajama Miri Gagić. Njoj je skoro pa 70, bajamik joj je bio jedino bogatstvo, i sad ga više nema jer se netko drznuo zaliti mlade bajame otrovnom tekućinom. Kome mogu smetati stabla badema, kome može smetati žena od svojih 69 godina, kome može smetati da se na kršu uzgaja išta, kome može smetati susjed i zašto!?

O kakvom boljem svijetu i kakvoj slobodi se da uopće pričati ako se ne razumije da sloboda prestaje tamo gdje se drugi ugrožava. Vrijedi li ta tema išta da se o njoj govori, ili nam je ignorantski napeći kokica i okrenuti glavu put reprize istog filma kojem je ovog famoznog četvrtka samo prikazan ‘novi’ foršpan. To što se film zaziva novim samo je marketinški trik. Stari je, za snimanje novog i boljeg, normalnijeg, pa da je po bilo koju cijenu, nema tu, narodski rečeno, muda.

novilist