Riba s dna oceana
Čekajući njen povratak iz grada,
istežem vrat kao glupi suncokret.
Zavidim ribama s dna oceana
što svoj put osvjetljavaju same.
Moju energiju troši njezin sjaj,
ali ne mirim se lako s time,
navlačim ronilačko odijelo,
s jakim svjetiljkama
i baterijama koje puni
oslobađanje u samoći.
Igra
Apsurdno je igrati igru skrivača
u praznoj sobi
širom otvorenih očiju.
Zato se ja zasljepljujem
agresivnošću i sebičnošću
a ona oči zatvara
taštinom i oprezom.
Igra oduzima puno vremena
ali da je nije
vrijeme ne bi ni postojalo.
U žamoru
U kolodvorskoj pometnji
ugledaš njeno lice –
tvoj zaustavni trak.
Namirišeš benzin i dim cigareta
putnika (stojimo deset minuta!).
Čuješ žamor –
razgovore što putuju bez prednosti.
Grliš ju, uzimaš njenu prtljagu
i kažeš: snimio sam ti doktora Oza.
