Novi izričaj hrvatskog nacionalizma koji se gradi na trumpizmu kao da ne razumije kako ‘Amerika prva’ američke interese pretpostavlja svim drugima
„Village idiot, he’s complicated
Village idiot, simple mind
Village idiot, he does know something
But he’s just not saying“
„Seoski idiot, on je kompliciran
Seoski idiot, slabe pameti
Seoski idiot, nešto on i zna
Samo to ne pokazuje“
George Ivan Morrison
Često se u zadnje vrijeme pitam je li Hrvatska glupa. Ili gluha. Zapravo, dulje vrijeme. Narod smo koji voli budalaštine. Rado ih činimo. Uzbuđeno ponavljamo. Poput djeteta, pubertetlije kad se prvi put zaista zaljubi. Tako kod nas isplivaju infantilni ushiti. Neću ići u povijest, nabrajati koliko smo puta ispali naivni. (Pardon, idioti. Korisni. Nekad i beskorisni. Ponajprije sebi.) Politika ispada pravo bojno polje na kojem glupost pobjeđuje. Blesavo, opasno, lažno posebno nas tu privlači. Je li to nagon, naopaki usud, ne znam, no drske besmislice, bahaćenja, gluparije svud su oko nas. Nesmiljeno se šire. Nevjerojatna je dominacija stupidnosti, čudo kako je pamet rijetka.
Uzmimo pretjerivanja. To obožavamo. Krenimo od nas samih. Najplavije more. Najljepša zemlja. Pih, kakvo je američko obrazovanje u usporedbi s našim. A naši liječnici – najbolji na svijetu. Ili tu negdje. Nogomet, sport, trebam li nabrajati dalje? Općenito smo pametni, radišni, mudri, uspješni, lijepi. Samo što, naravno, nismo. Pojedinci jesu, to su sve individualne karakteristike, ali ne bismo mi bili mi da si ih en gros ne pripišemo.
U posljednje vrijeme javila se nova opsesija. U našem društvu rizika i ekonomiji lutrije novi faktor je Trump. Prorok „antiglobalizma“. Svim našim „suverenistima“ puna su usta tog junaka našeg doba. Vrijeme Plenkovića, kazuju oni, prošlo je. Ne zbog silnog kriminala, pronevjera, lopovluka, korupcije. Ne. Plenković mora otići jer odlaze njegovi globalistički europski pokrovitelji. Europska unija osuđena je na propast. Sa svim povjerenicima i institucijama. (To što nam društvo živi od europske pomoći – nikom ništa. Niti se ne trudimo pojasniti nebranjivu tezu da želimo „ubiti“ one od čijeg političkog novca živimo.) Svako naše „državotvorno“ blebetalo dometne još da je gotovo s wokeizmom, Sorosu je vrijeme isteklo. Ćao masonima, iluminatima, trilateralama… O homoseksualcima i svim slovima u LGBTIQ+ da i ne govorim. Dojučerašnji putinofili u pejorativnom smislu danas su putinofili u realpolitičkom smislu. Vrli geostratezi i politički analitičari. Zoran Milanović, odjednom, sa stavovima o ratu u Ukrajini ispada vizionar, prorok, jedan od zakašnjelih Tarabića. Vjesnik novog proljeća. Iako se njegov stav zasniva isključivo na tome da je suprotstavljen Plenkovićevom. A potonji je svoju eurofilsku poziciju prvi izjavio.
Plaši me olako vjerovanje u Trumpovu retoriku, naivna ničim utemeljena vjera da će to nama nekako koristiti. Straši i ostrašćena navijačka skupina koja uz novodobne narative gura i ono mračno što je ista grupacija gurala početkom devedesetih. A nema svijeta koji bi spriječio svu tu društvenu prtljagu koja je posljednjih dvadeset i više godina čučala u prikrajku političke margine. Tu razum ne prolazi. Sektaška argumentacija zasnovana na emocijama ne može se racionalno obarati. A ne trpi ni protivljenje. Da, činjenica jest da su institucije Europske unije birokratizirane, obilježene negativnom selekcijom. Jest, vode ih karijerni patuljci, jedni rubno etični poput predsjednice Komisije, drugi radikalizirani jastrebovi iz poviješću opčinjenih frustriranih država koji zagovaraju ratove pod krinkom sigurnosnih jamstava i mirovnih trupa. Treći, posve bezlični preplaćeni ćate. Točno, procedure su ceremonijalne, sadržaj simboličan, učinci mistificirani. No sve to ne opravdava silu ludosti koju se sada, u borbi protiv Unije, izgovara. I zagovara. Problemi Europe postoje. No ne znače da je smisleno i mudro rušiti. Sve. Po receptu i uzdajući se u mesijanstvo à la Trump i Musk.
Shizofreničan je taj aktualni „suverenizam“. Istodobno zagovara vojni rok i naoružavanje, no ne bi da baš mi ratujemo. Povlačenje paralela agresije Rusije na Ukrajinu sa Srbijom i Domovinskim ratom ne znači da isti ti nisu ushićeni putinovštinom. Novi izričaj hrvatskog nacionalizma koji se gradi na trumpizmu, kao da ne razumije kako „Amerika prva“ upravo američke interese pretpostavlja svim drugima. Dakle, nedvosmisleno obesmišljuje svaki suverenizam izuzev američkog. Takva politika velike moći ne trpi nacionalne interese drugih država. Europski „suverenisti“, i naši među njima, kao da ne žele shvatiti da razbijanjem Europe unutarnjim nesuglasicama i raskolima, potkopavaju upravo vlastitu suverenost. Na korist drugih. Da su korisni idioti razbijanja Europe. Ali i vlastitih država. A da, nakon što se pokore, njihova populistička platforma neće voditi suverenosti. Možda tek pripomoći da imaju malkice bolju prođu u Washingtonu. I dobiju mrvice. S tuđeg stola. Baš „suverenistički“.
Suverenizam koji nam se nudi, skupo ćemo platiti. Ponajprije oni koji mu najviše plješću – birači bez perspektive: učinkovito pogonsko gorivo mržnje najviše košta sirotinju. Ali i svih nas ostalih to se itekako tiče. Opstanak i funkcionalnost Europske unije važnija je za nas no za mnoge druge. To ne zbog europskog političkog novca, već iz bitno važnijih razloga. Možda i egzistencijalnih. Ne samo ekonomski. Recimo, mađarski i talijanski suverenizam rado bi se osladio na nama. Pa hajde, dragi suverenistički populisti, osobito zdesna, objasnite mi čime se to hranite. Dok možete, dok ne dođe veliki gazda i pokaže tko je suveren.
U „nedovršenoj“ našoj državi, politički opterećenoj povijesnim odnosima ljevice i desnice, „slučajnoj“ državi uništenog gospodarstva, zapuštenih socijalnih davanja i javnih usluga, dok naši političari snimaju videa kako dijele ruže i karanfile za 8. mart, promjene su temeljite. Evo, u tišini i olako već smo prihvatili da su nam novi prioriteti avioni, tenkovi i haubice. „Suverenistička“ nevidljiva, ali opipljiva, „okupacija“ od Trumpa i Putina, time već sad žrtvuje budućnost društva. Jer politička odluka o povećanju izdvajanja za obranu prema pet posto BDP-a, u biti je odluka o odustajanju od socijalne države. Preciznije, odluka o društvenom „samouništenju“! Jer uz zdravstvo, obrazovanje, mirovine kakvi jesu, jasno je da će naoružavanje platiti socijala. Kao što General Stumm u Musilovom „Čovjeku bez osobina“ kaže „Mi vrlo ozbiljno shvaćamo pacifizam! Ali moramo povećati ulaganja u artiljeriju“, tako i mi ozbiljno shvaćamo socijalnu državu. Pa ćemo je zato i uništiti. Egzistencijom stiješnjeni između racionalnog i iracionalnog, mi radosno podržavamo suvereniste-populiste, onu vrstu političara koji obećaju da će nam, za par sto eura ili malo više, govoriti istinu.
Još je nešto cinično. Europski „veliki“ prema europskim „malima“ ponašaju se upravo kao SAD prema njima. A zbog potonjeg negoduju, protive se. Naravno, trebaju im budale za njihov geopolitički račun. Geopolitičke ideje naše, ljudski benzin vaš, rekao bi Ostap Bender. U budućnosti takve će neprincipijelnost i nesolidarnost samo još radikalizirati odnose u malim državama koje nitko ništa ne pita. Koje ako se ičemu usprotive, veliki im oduzmu bakšiš kojim ih misle kupiti. Može li to voditi uspjehu Europe? Sigurno ne. Samo daljnjem rastakanju.
I sve se to događa dok posljednje tri godine kupujemo bitno skuplji plin i naftu, a sada ćemo ulagati u vojsku. Troškovi rastu. Europa postaje gospodarski nekonkurentnija, ne ulaže se u razvoj novih tehnologija. Standard pada. No nikome ništa. Nitko se ne pita dokle to ludilo može ići. Demokratski i intelektualni pad Europe omogućio je da se fundamentalna rasprava o temeljima budućnosti, debata o ključnim pitanjima ekonomske i vojne sigurnosti, nadomjesti gotovo staljinističkom propagandom u kvazi-liberalnom ruhu. Tko se usudi propitivati odluke, postane neprijatelj. Nema pogleda izvan dopuštenog okvira. Je li obilježje slobode u Europi da se o njoj ne može slobodno raspravljati, da parafraziram pradavnog Ivančića.
Suverenizam, kao i državotvorstvo, velika je laž i manipulacija. Svaki pojedinac, ne država, ne nacija, nositelj je suvereniteta. I prenosi ga na bilo kojeg vladara. Rousseau je to davno riješio. No ne čitaju birači. Ne čita sirotinja. Nema suverenističkih stranaka. Ni državotvornih. Ali neuk narod to „kupuje“. Već ohoho godina. Sada kao suverenizam, suverenističku glupost.
U državi s posebnim potrebama i uz narod koji je prisiljen povinovati se milostinji, populizam i demagogija koja cilja na najslabije i oportunizam u koji se oni uzdaju, vode društvu bez znanja, državi bez cilja. Bez perspektive. Ideja je snaga kada ovlada masama. Ovladala je. Ostaje nam samo sjećati se vremena „prije“ suverenizma. Kako je ono bilo: „Drumovi će poželjeti Turaka. Ali Turaka biti neće.“
