Gospodin kandidat i njegov mladi tjelobranitelj (foto Prigorski.hr)
Izgleda komplicirano, ali zapravo je vrlo jednostavno. Najprije odvojite tu vrpcu uhvaćenu čičkom. Da, samo je odvojite. Neće se ništa dogoditi, ona samo oslobađa žice i platno. Ne, neće, slobodno. Tako. Eto, odlično. Sada palcem desne ruke, pretpostavljam da ste dešnjak – da, gospodine, naravno, desničar – sada dakle palcem desne ruke pritisnete taj mali otponac iznad drške, tu dolje. Da, taj. Ne, ne, samo ga pritisnite. Prema dolje, da. Ne ide? U redu je, dopustite, ja ću. Evo. Kako vidite, pritisnuvši taj otponac otpustili smo žice koje će kasnije nategnuti ovaj polietilenski omotač. Kako? Mnogo lakše nego što izgleda. Dok lijevom rukom držite dršku, desnom rukom, istom onom kojom ste otpustili otponac, podignete sada cijeli mehanizam prema gore. Ne, ne, samo ga povucite. Neće vas ubosti žice, ne bojte se, dignut će se zajedno s cijelom konstrukcijom. Ne, neće vas ubosti. Sigurno. Dobro, pokazat ću vam.
Evo ovako, samo polako vučete prema gore. Vidite kako se već formira ovaj okrugli štit? Sad dobro pazite, jer pri kraju će žice pružiti mali otpor, pa valja povući malo jače da ih nategnemo. Ne, ne, slobodno možete samo jednom rukom, to može i malo dijete, ovako, da, sve dok ne čujete "klik". Da, da, gore. Ne, ne! Ne tako! Moramo paziti da nam žice ne iskopaju oko, ne želimo ići po gradu iskopanih očiju, zar ne? Dobro, nema veze, ja ću sada umjesto vas, pa ćete vi poslije ponoviti. Evo, ovako, polako, sve uz štap, i sada, pažljivo slušajte... jeste li čuli? Da, taj "klik" znači da je onaj otponac iz utora u donjem dijelu štapa sada upao u gornji utor, koji će žice i cijeli štit držati napet. Da, čudesno, zar nije? Vidite kako sada cijela kupola stoji napeta?
Sada pazite, slijedi najvažniji dio, pa vas molim da se koncentrirate: desnom rukom držite štap za ovaj zakrivljeni dio, ovaj ovdje, dolje, i pazite – ne mogu dovoljno naglasiti koliko je ovo važno – pazite dakle da štap držite okomito prema gore, na način da vam nategnuti štit pokriva glavu i ramena. Gledajte, ovako. Ne, ne, nego gore, iznad glave, pazite, ups, u redu je, to ionako nije bila kineska vaza, nego kopija, ne obazirite se, još samo malo, tako. Ne trebate s obje ruke, možete samo desnom. Eto. To je bilo to! Da, gotovo.
Naravno da možete, sad ste spremni, možete slobodno vani. Slobodno, samo naprijed, nećete se smočiti, gospodine, to i jest svrha ove čudesne naprave. Nećete sigurno. Ne, nećete, to je nepromočivi polietilen. Dobro, dopustite da vam pokažem. Evo, vidite. Ni kapi. Čudesno, zar ne? Molim? Rekao sam vam već, kišobran. Lako je zapamtiti: kiša, obrana, obrana od kiše, kišo-obrana. Kišobran. Kao domobran, samo nije dom, nego kiša, jer nismo doma, nego vani, na kiši. Slažem se, baš zgodno.
Tako nekako, kako sam ja to zamislio, izgledao bi seminar iz zaštite na radu za HDZ-ovce, i obuka iz najtežeg predmeta: kišobran. Sklapanje i rasklapanje kišobrana, uz praktičnu upotrebu u uvjetima vodenih oborina.
Sada to, naime, više nije zajebancija. Ne nakon što je u korištenju nosača kišobrana, vidjeli ste to u videu koji je obišao Hrvatsku, uhvaćen i predsjednički kandidat HDZ-a Dragan Primorac: u sklopu predizborne kampanje gospodin kandidat posjetio je tako Koprivničko-križevačku županiju, pa šeta Koprivnicom po dosadnoj jesenskoj kiši, omotan šalom i ruku zabijenih u džepove elegantnog crnog kaputa, dok pored njega stupa junoša iz Mladeži HDZ-a i koncentrirano – ne spuštajući pogled s Primorčeve glave, sve pazeći da na nju ne padne koja od kapi smrtonosnog divodikovog monoksida – drži nad gospodinom kandidatom kišobran. Veliki plavi kišobran cijeli je iznad osobe gospodina kandidata i njegov mladi tjelobranitelj sav je pokisao, ali HDZ-ov omladinac ne haje za sebe, mala je to žrtva za stranku i domovinu.
S rukama u džepovima stupa tako Dragan Primorac, dok ga vrhunski obučen specijalac iz protuoborinske obrane čuva od sitnih, podmuklih vodenih projektila, i sada to, rekoh, više nije zajebancija, nego pitanje od najvišeg državnog interesa: zna li itko u HDZ-u samostalno koristiti kišobran?
Fenomen je zabilježen prije nekoliko godina, kad je najprije u emisiji "Hrvatska uživo" na HTV-u prikazan prilog o dočeku neke delegacije na Zagrebačkom sveučilištu, u kojemu se lijepo vidjelo kako kišobran nad glavom rektora Damira Borasa nosi profesorica Sandra Kramar, stručna savjetnica za protokol i organizaciju javnih događanja iz Ureda za odnose s javnošću, a istog dana objavljena je i fotografija s predavanja kandidacijskih lista za lokalne izbore u Sisku, na kojoj nepoznata gospođa suradnica nosi kišobran samom HDZ-ovom ministru državne imovine Goranu Mariću.
Sve otada, hadezeovski muževi vremensku prognozu gledaju kao horore Stephena Kinga. Prošle godine, recimo, s nosačem kišobrana pred novinarima se pojavio i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, a prije točno dvije godine, na obilježavanju godišnjice ustrojavanja 71. bojne Vojne policije u Splitu, nosača kišobrana imao je i ministar obrane Mario Banožić. Mada je daleko poznatiji slučaj kad je par mjeseci ranije, na koncertu povodom Dana državnosti, od automobila do ulaza u zagrebački HNK kišobran Banožiću pridržavala mlada neka službenica Ministarstva.
Pitanje je sada već legitimno: zna li itko od HDZ-ovaca samostalno koristiti kišobran? Zvuči, ne kažem, kao sitničavo cjepidlačenje, ali nije stvar u kišobranu. Ministri, rektori i predsjednički kandidati nisu tu da sklapaju i rasklapaju kišobrane, već da upravljaju složenim Vladinim resorima, najvišom obrazovnom institucijom u državi ili državom samom. Od mogućnosti da a) ne znaju upravljati jednostavnim ručnim kišobranom, gora je stoga samo ona jedina preostala, da upravljati kišobranom jednostavno b) ne žele i neće.
Jer šta? Ako se danas od njih očekuje da sami po kiši nose službeni kišobran, već sutra očekivat će se od njih i da sami vežu kravatu, a onda i da sami otvaraju vrata lifta ili automobila, ili da ih čak sami voze, pa na koncu da sami rade i sve ono što inače svakodnevno rade ostali samostalni nosači kišobrana, takozvani obični građani: da sami idu u dućan, da sami skuhaju ručak, da sami plate račune, da sami tri godine čekaju specijalistički pregled, da sami u oglasima traže podstanarski stan, da sami u zahodu skidaju gaće i sami ga... no dobro, ovo je bilo posve nepotrebno, razumjeli ste i bez toga.
Iz tog kuta, kišobran u rukama ovlaštenog službenog nosača jasna je poruka gospodina kandidata: ja nisam čovjek poput ostalih, ja sam više biće, ja se ne bavim tim pizdarijama, ne kandidiram se ja za predsjednika Republike da bih po kiši sam nosio kišobran. Njegove ruke, shvatili ste, nisu za nošenje kišobrana, njima je mjesto u džepovima. Po potrebi čak i svojim.
Ukoliko pak nije to – ukoliko gospoda rektori, ministri i predsjednički kandidati ne odbijaju nositi kišobrane zato što im je to ispod Suda časti HDZ-a – evo i sljedećeg predavanja iz mog seminara za HDZ-ovce: kravata.
Da, ono što dođe oko vrata. Tako je. Izgleda komplicirano, ali zapravo je vrlo jednostavno. Lijevom rukom uzmete jedan kraj, taj gore, tako je, a drugom pažljivo prebacite kravatu preko glave. Ne tako, preko glave. Da, glave. Da, to. Tako je, samo prebacite preko glave. Sada onom lijevom rukom – lijevom, ovo tu je lijeva, odlično – sada dakle lijevom rukom pridržite iza šije čvor kravate, a desnom uhvatite gore kravatu i dobro je zategnite, ali ne prejako. Ne, ne tako, kažem "ne previše", samo onoliko koliko treba da vam kravata lijepo legne oko vrata. Još malo. Eto, odlično. Ne, ne treba više, to je jako dobro.
Sada pustite kravatu i polako ispružite desnu nogu. Da, nogu. To je lijeva, rekao sam desnu. Ne, ne, to je lijeva, dobro, zapravo je svejedno, sada polako ispružite lijevu nogu – to je ta, bravo – i kad kažem "tri", jednim snažnim udarcem nogom izbijte ovaj stolac dolje. Samo udarite, jako. Ne taj tamo, nego ovaj stolac tu, pod vašim nogama. Da, taj.
Jeste li spremni?
Idemo, jedan, dva, tri, odlično.
