Zadovoljni "majčin muž" – Ivan Šipić (foto Patrik Macek/PIXSELL)
U svakoj drugoj prilici – ja zapravo ne znam baš nijednu osim ove – to bi pitanje bi bilo neprimjereno, neetično i prostačko, a moguće i sudski utuživo. U ovoj, međutim, prilici – jedina je, rekoh, pa je šteta propustiti – pitanje je ne samo legitimno i legalno, već i, kako ćemo vidjeti, vrlo legalističko: je li ministar Ivan Šipić otac svoje djece?
Znam, sve znam, rekao sam vam odmah da će zvučati neetički i prostački, moguće i sudski utuživo, ali u slučaju ministra demografije ja drugih pitanja nemam. Da se pritom razumijemo, moje pitanje, i ne mogu tu stvar dovoljno naglasiti, ne cilja na čast i poštenje gospođe ministarke, već – zvučat će možda mrvu proturječno, ali objasnit ću kasnije – na poštenje njenog gospodina muža. Je li on, dakle, zaista otac svoje djece?
Ili, preciznije: jeste li sigurni?
Ima li, naime – to mene zanima – Ivan Šipić ikakav dokaz da su djeca njegova? Ne mislim na birokratski izvod iz matične knjige rođenih ili imovinske kartice, to – ne, ne, molim vas –još uvijek ne znači da djeca nose njegov DNK. Ima li gospodin Šapić izvod iz medicinskog vještačenja i DNK-analize ovlaštenog laboratorija, kojim bi sa zakonski prihvatljivom biostatističkom vjerojatnošću od devedeset devet zarez devedeset osam posto potvrdio da je baš on otac djece koje je rodila njegova supruga?
I ako nema, zašto nema?
Ako pak ima, zašto potvrdu o medicinskom vještačenju i utvrđivanju očinstva ministar Šipić nije pokazao kad se u Saboru raspravljalo o prijedlogu Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama: zašto ih nije pokazao kad su odbijena tri Mostova amandmana o ravnopravnosti posvojene djece i njihovih roditelja, i kad je na emotivnu reakciju zastupnika Ante Kujundžića odgovorio, citiram: "Svatko od nas osjetljiv je na djecu i naravno da mi je poznat slučaj mog kolege Ante, mogu reći i prijatelja. Ja konkretno ne bih ulazio u cijeli slučaj, jer se možemo zaplesti u priču jesu li nam jedna djeca više ili manje vrijedna. Ne bih volio da današnji takav lijep dan pokvari jedan detalj kojeg izrazito poštujem, ali ja sam biološki roditelj, a kolega je roditelj posvojitelj."
E sad.
Pretpostavimo za potrebe ovog ogleda da je ta stvar u redu, to naime da zastupnik Ante po novom Zakonu nije jednako otac kao i njegov kolega i prijatelj Ivan. Oko svog djeteta, ja se ispričavam ako sam previše izravan, Ante se nije namučio i polomio kao naš katolički mužjak Ivan. Ako je, međutim, zaista tako, ako je biološki roditelj jedini kršćanski, pravi i ispravni roditelj po Bogu i Zakonu, onda bismo ipak morali biti sigurni da je taj roditelj stvarno kršćanski pravi i ispravan, dakle biološki, dakle po Bogu i po Zakonu.
Molim lijepo, to ne kažem ja, to proizlazi – tri puta sam provjerio – iz tumačenja Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama, i "onog jednog detalja" koji ministar "izrazito poštuje". Ministar Šipić, međutim, kao dokaz svog biološkog očinstva ima samo svoje ime upisano u rubriku "majčin muž": nitko nikad nije provjerio je li on stvarni biološki otac, gospođa je dijete mogla dobiti i s Bradom Pittom – ne, ne, molim vas, ova je opaska ilustrativne prirode – i svejedno bi dovoljno bilo samo da odgovori na formalno, rutinsko pitanje općinske administracije. Koje pritom čak i nije "tko je otac ovog djeteta", nego "tko je muž njegove majke"!
Da, gospodo: što se Države i Zakona tiče, "djetetovim ocem smatra se majčin muž ako je dijete rođeno za vrijeme trajanja braka ili u razdoblju do tristo dana od prestanka braka": točno tako piše u Obiteljskom zakonu Republike Hrvatske. Primijetili ste, nigdje ne piše, nemam pojma, "djetetovim ocem smatra se njegov biološki muški roditelj", nego samo – "majčin muž"! Najvažnija biološka činjenica katoličke Hrvatske, očinstvo, pravno je tako ovjerena tek potpisom mrtvog pijanog vjenčanog kuma Joze! I Brad Pitt može mirno spavati, otac njegovog malog je majčin muž, slučaj zaključen.
Od tog trenutka – ponavljam, samo na temelju kemijskom olovkom nažvrljanog imena u rubrici "mladoženja" – majčin muž dobiva sva prava biološkog oca koja otac posvojitelj nema, a nema ih samo zato što je njegovo ime nažvrljano u rubriku "ime posvojitelja", umjesto u rubriku "ime mladoženje". Po čemu je, ja se ispričavam ako ću povrijediti nečije vjerske osjećaje, čak i nesretni nazaretski marangun Josip biološki otac Isusa Krista.
Kako, međutim, to mene zanima, možemo biti zakonski sigurni da je "majčin muž" zaista i biološki otac? Kako znamo da je Ivan Šipić, kako ono, "biološki roditelj"? Ja pritom, da bismo izbjegli sve moguće nesporazume pravne naravi – a znamo da je gospodin ministar osjetljiv na slobode novinarskih propitivanja – čak duboko vjerujem, i pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću javno tvrdim da je ministar demografije Ivan Šipić pravi, biološki otac svoje djece, i da nemam u to baš nikakve sumnje ni razloga za nju.
Mali je, međutim, ovolicni problem što Država i Zakon ne vjeruju na lijepu riječ. A naročito ne vjeruju meni. Ne pitajte zašto, ali ne vjeruju.
Osim, jasno, ukoliko se nešto promijenilo otkako sam posljednji put imao posla s Državom i Zakonom, i ukoliko se po novome vjeruje na lijepu riječ. U kojem slučaju se još jednom ispričavam i koristim ovu priliku da pred Poreznom upravom, Državnim zavodom za intelektualno vlasništvo i Zemljišno-knjižnim odjelom Županijskog suda u Splitu svečano izjavim da sam jedini i stopostotni katastarski vlasnik otoka Palagruže i nositelj autorskih prava na cjelokupni opus Ante Tomića. Osim kolumne o savjetnicima ministra Šipića iz listopada 2024.
I da – da ne zaboravim – da sam biološki otac djece ministra Ivana Šipića.
Prilažem i puni tekst izjave, kako slijedi: "Svatko od nas osjetljiv je na djecu i naravno da mi je poznat slučaj gospodina Ivana. Ja konkretno ne bih ulazio u cijeli slučaj, jer se možemo zaplesti u priču jesu li jedna djeca više ili manje moja ili njegova. Ne bih volio da današnji ovakav lijep dan pokvari jedan detalj kojeg izrazito poštujem, samo ja sam biološki roditelj, a kolega je samo majčin muž. Bilježim se s osobitim štovanjem tog detalja i Zakona o roditeljskim potporama u cijelosti, u potpisu Boris Dežulović."
Kako sam sad ja odjednom otac ministrove djece? reći ćete vi, ne pitajte, duga je priča, a nije ni važno: ja, evo, tvrdim da sam otac djece gospodina Ivana Šipića, i od ovog trenutka nadalje imam potpuno ista prava kao i on. Čekaj, stani malo, na to će Država, jesi li ti budala, ne ide to tako. Kako ne ide, draga Državo? na to ću ja. Tako lijepo, treba nekakav dokaz. Kakav dokaz? Na primjer onaj iz članka 83. točka 1. Obiteljskog zakona, po kojemu "muškarac koji sebe smatra ocem djeteta može tužbom osporavati očinstvo osobi koja je to dijete priznala za svoje, ako istovremeno traži da se utvrdi njegovo očinstvo".
Ukratko, treba mi potvrda o medicinskom vještačenju ovlaštenog laboratorija za utvrđivanje očinstva? Ukratko, točno. Dakle, ne vjerujete mi na riječ? Uz dužno poštovanje, nasmijala se Država, ne. Zašto onda, trijumfalno ću na to ja, dokaz ne treba ministru Ivanu Šipiću, zašto se gospodinu Šipiću tek tako vjeruje na riječ kad u Saboru javno kaže kako je on "biološki roditelj, a kolega Ante roditelj posvojitelj"? Ministar, podsjećam, nije rekao "ja sam majčin muž", što je lako dokazivo, već je rekao – "ja sam biološki roditelj". Što lako dokazivo baš i nije.
Beskrajno je neozbiljno to što pišem i govorim, upravo djetinje glupo, čak se mogu složiti s vama, ali to ne mijenja na stvari: ako već prave tako jasnu i strogu razliku između biološkog ćaće Ivana i roditelja posvojitelja Ante, Država i Zakon ipak bi kao dokaz od gospodina ćaće trebali nešto više od njegova žovijalnog "detalja" u Saboru. Za usvajanje djece ista ta Država i njen Zakon traže tako dva šlepera papira, a za dokazivanje svetinje biološkog očinstva dovoljno je samo ime u rubrici "mladoženja", nažvrljano kemijskom olovkom, vrlo vjerojatno i pod utjecajem alkohola.
Pitate li mene, to je neozbiljno.
I sve dok se to ne promijeni, svatko u ovoj državi ima pravo javno pitati: je li ministar Ivan Šipić zaista biološki roditelj svoje djece?
Nemam više pitanja, hvala.
