Umro je Igor Mandić. Bio je Lupigin suradnik. Bio je Šibenčanin, bio je Splićanin, bio je Zagrepčanin, bio je namćor, čovjek koji se nabusito hvalio da nema prijatelja, iako ih je imao. Bio je veliki hrvatski novinar, bio je dobar muž i otac.
Umro je veliki žrec hrvatske književne kritike, umro je pisac, umro je vispreni polemičar. Ugasila se velika zvijezda Gutenbergove galaksije.
Umro je Igor Mandić. Ostali smo bez neponovljivog tipa.
Smrti se nije bojao. To pouzdano znamo. Kad je objavio „Predsmrtni dnevnik“, dogovorili smo da nam pošalje i posthumni. Obećao je. Čekat ćemo. S Igorom Mandićem nikad ne znaš.
Njegovoj Slavici upućujemo sućut, a sućut je potrebno uputiti i hrvatskoj kulturi. Još jednog takvog kakav je bio Igor Mandić hrvatska kultura više neće imati. To bi i Bogu bilo nemoguće ponoviti.
Bio je i književnik i književni kritičar i urednik i esejist i kolumnist i polemičar britkog jezika. Rođen je u Šibeniku 20. studenog 1939. godine, gdje je njegova obitelj imala knjižaru i papirnicu. Nakon Drugog svjetskog rata knjižara je nacionalizirana, a Mandićeva obitelj preseljava u Split. Tamo završava osnovnu školu i klasičnu gimnaziju, a često se rado prisjećao tih splitskih dana, uvijek prepun „fakinskih“ anegdota.
Nakon završene gimnazije odlazi u Zagreb na studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, koji završava 1963. godine. Nedugo nakon toga javnost ga primjećuje u dnevnim novinama, gdje isprva piše književne kritike. Vjesnik, tada vodeće novine u Hrvatskoj, zapošljavaju ga, a tamo počinje pisati i kolumne, u slavnom i visokotiražnom Vjesniku u srijedu. Pisao je i u Slobodnoj Dalmaciji i Jutarnjem listu, a u Vjesnik se nakratko vraća 2000. godine, kao glavni urednik.
Jedan je onih koji su uvijek bili kontra i uvijek s argumentima. Kada je ostao bez mjesta gdje bi mogao objavljivati svoje tekstove, 2014. godine, Lupiga mu je ponudila suradnju, te je u narednim godinama na ovim stranicama objavio pedesetak kolumni pod egidom “Non serviam“. Većina njih kasnije je tiskana u njegovom „Predsmrtnom dnevniku“.
Za svoj rad 2005. godine dobio je nagradu Hrvatskog novinarskog društva za životno djelo. Iza sebe je ostavio bogat kritičarski i kolumnistički opus i niz vrlo zapaženih djela, među kojima „Gola masa“, „101 kratka kritika“, zbirka polemičkih tekstova „U sjeni ocvale glazbe“, „Od Bacha do Cagea“, „Policajci duha“, monografija „Arsen“, „Zbogom dragi Krleža“, zbirka feltjona sa suprugom Slavicom Mandić „Bračna kuhinja“, „Ekstaze i mamurluci“, zbirka kolumni „Između dv(ij)e vatre“, „Sloboda lajanja i Zauzeto, Hrvat“, „Sebi pod kožu. Nehotična autobiografija“ i „Predsmrtni dnevnik“.
Do zadnjeg dana s prezirom je odbijao koristiti prednosti moderne tehnologije. Pisao je na staroj pisaćoj mašini, nije imao e-mail, ni mobitel. Svoje tekstove predavao nam je na papiru, u lokalnom kafiću u zagrebačkoj Ilici. Uvijek je to bila prilika za čašicu ili dvije, dok ga, kako je znao govoriti, ne prati budno Slavičino oko
lupiga
