MALI KUHAR
Ugledali smo se na stepeništu gimnazije za vrijeme velikog odmora. Ja sam se kao i uvijek klizala niz uglačane stepenice od prvog kata do prizemlja, dok si se ti sa grupom prijatelja probijao prema prvom katu. Svi smo nosili obvezne papuče, najčešće gimnastičke, crne, koje su po uglačanom betonu klizile kao po ledu. Poseban užitak je bilo otklizati niz stepenice preko čitavog poda u prizemlju sve do par stepenica na samom ulazu u zgradu. Na nama je bila obvezna školska odjeća (kuta), tada šivana od pamučnog glota. Mladići su nosili jakne, djevojke haljine dugih rukava na kopčanje. To je bilo vrijeme kada su mladić počeli nositi duže kose, vrijeme rock muzike i hippy pokreta. Imao si kovrčavu kosu čiji su čuperci visili preko čitavog čela. Prvi susret, samo kratki pogled koji je u oboma pokrenuo neku čudnu struju.Poslije nastave bih te pogledom tražila u masi mladih ljudi koja se šetala po korzu. Zapazila sam da uvijek sa grupom prijatelja stojiš s lijeve strane kolnika kad bismo se kretali prema Savi. Kad bi se vraćali u suprotnom smjeru znala sam da ću proći pored tebe . Ti bi se u tom trenutku kao slučajno okrenuo da bismo se mogli duže gledati. Nisam nikog pitala od stida u kojem si razredu i odakle si. Za vrijeme malog odmora sam te zapazila na vratima učionice na prvom katu zgrade čiji su prozori gledali na magnoliju. Moja učionica je bila u prizemlju točno ispod tvoje, gdje je stablo magnolije sprječavalo dovoljan ulazak svjetla u učionicu. Kad sam te primijetila ispred učionice, moj razred je čekao sat stranog jezika ispred kabineta. Iz učionice se nije smjelo izlaziti za vrijeme malog odmora, mada se nitko toga nije pridržavao. Koristili smo tih pet minuta kako bismo u grupi samo otišle do ženskog WC-a u kojem je uvijek bila gužva. Neke djevojke su stajale ispred prozora i dijelile dim zapaljene cigarete. Mladići su imali svoje mjesto za pušače u prizemlju, ispred stražnjeg ulaza u zgradu. Uvijek je bila gužva, jer smo se skupljali na istom mjestu samo da bismo izašli iz učionice. Bio si dvije generacije mlađi od mene, bilo je nepojmljivo da se mlađi mladić i starija djevojka zabavljaju. Vrijeme velikog odmora smo svi provodili na korzu. Napravili bismo u društvu krug ili dva, često jedući sendviče ili voće koje bismo u školskoj torbi nosili od kuće. Slučajno sam saznala tvoje prezime, i od tada, s obzirom da si bio mlađi, zvala sam te mali Kuhar. Na jednom Danu škole su učenički likovni radovi visili po zidovima škole. Jedan crtež olovkom je prikazivao portret djevojke. Jedna od mojih prijateljica mi je prilikom gledanja portreta, onako slučajno primijetila da portret djevojke podsjeća na mene, čemu sam se nasmijala. Pogledali smo tko je autor portreta, pisalo je tvoje ime i razred. Nikome nisam od prijateljica spomenula da mi se sviđaš. Gledali smo se svakodnevno, stidljivo i da nas nitko ne primijeti. Nisi vikendom dolazio u Partizan na ples, viđali smo se samo u školi. Slučajno sam saznala da živiš na Koloniji, naselju daleko od centra grada. Završila sam gimnaziju, upisala fakultet. Jednog ljeta kad smo se svi ponovno našli u Brodu, netko u razgovoru je spomenuo tvoje ime, znalo se da lijepo crtaš. Nisi uspio upisati Likovnu akademiju, vrlo brzo si se oženio i razbolio. Samo sam čula da si umro od teške bolesti. Nikad nismo prozborili ni riječ, ostao si mi u sjećanju po razbarušenoj crnoj kovrčavoj kosi i našim skrivenim pogledima.
KONCERT KOD HAJDUČKE ČESME
Nisam odoljela, morala sam pogledati zadnju scenu filma Bohemiam Rhapsody. Voljela sam neke pjesme grupe Queen, ali Freddie Mercury je imao posebnu karizmu na pozornici. Valjda to buđenje osjećaja dolazi sa godinama, svaki put kad gledam tu zadnju scenu zaplačem.To je takav naljev emocija u čitavom organizmu što se jednostavni ne može opisati.Nikad u životu nisam osjetila toliko emocija, kao u publici na oproštajnom Masa mladih ljudi, obučenih u najrazličitijim odjevnim kombinacijama, slijevala se na ogroman prostor ispred pozornice koja se dovršavala. Brojni štandovi gdje su se prodavali suveniri, T-shirt majice, hrana i piće, bedževi. Što se početak koncerta približavao, gužva je postajala sve veća, euforija raspoloženja se osjetila u zraku. Prvi zvukovi klavijatura i gitara su obilježili početak koncerta, zrake svih boja iz reflektora su obasjale pozornicu, dok je publika glasanjem i zvižducima bukvalno parala zrak.Tisuće ljudi su stajali i zajedno pjevali sa svim članovima grupe i pratećim vokalima. Neopisivo raspoloženje, osjećaj zajedništva. U tim trenucima ni na što se ne misli, imate osjećaj kao da ste u transu. Iz svih dijelova bivše države smo se našli na istom mjestu, djeca sa roditeljima, mladi ljudi, naša generacija i stariji. Svi smo bili jedno uho, glas, svi smo imali iste misli. Došli smo da slušamo pjesme koje smo svi pjevali. Kad je koncert završio, većina ljudi je na tom prostoru ostala do ranih jutarnjih sati. Sjedili smo ili ležali na travi, dijelili ostatke hrane, vodu,cigarete, prepričavali iste doživljaje sa tek završenog koncerta. Čekali smo da javnim gradskim prijevozom dođemo do autobusnog kolodvora. Na autobusnom kolodvoru više nije bilo karata za dva prva autobusa koja su vozila prema Zagrebu. Otišli smo na željeznički kolodvor i ukrcali se na vlak koji je oko 18 sati krenuo prema zapadu. U Brod smo stigli u kasnim noćnim satima još uvijek pod dojmom koncerta, raspoloženi i ne osjećajući umor unatoč dvije neprospavane noći. Umjesto da idemo prema kući, otišli smo na stadion Klasije, sjedili na rukometnom igralištu i skupljali dojmove sa koncerta. Bio je kolovoz mjesec, većina nas je tada bila na godišnjem odmoru, koncertom smo se vratili u dane mladosti. Nekoliko mjeseci kasnije izašao je dupli CD snimljen na koncertu kod Hajdučke česme. Iste godine u jesen se na TV-u prenosila snimka cijelog koncerta. Gledajući snimku koncerta ponovno sam osjetila nalet adrenalina i pjevajući neke pjesme nesvjesno plakala.
https://www.youtube.com/watch?v=1OXlCuPnRI0
GRAVITACIJA
Za neke događaje, momente, osobe, susrete, imaš pjesmu koja će te kad je ponovno čuješ podsjetiti u kojoj prilici i kada si je slušao. Na školi u Lošinju imala sam kolegu koji je predavao tjelesni odgoj i zdravstvenu kulturu. Fizički ništa posebno, čak bi i rekao osoba koju ni po čemu ne možeš primijeti. Bio je samac, nije bio oženjen. Volio je cigarete, vino i muziku. Vrlo često je dolazio u zbornicu i prilazio ogromnoj staklenoj stijeni kroz koju je pogled na Malološinjski zaljev bio nenadmašan. To je (kad nije bilo njega) mjesto na kojem sam stalno visila svaki mali ili veliki odmor. Dok su druge kolege međusobno razgovarali ( ženski kolektiv u kojem je prevladavala zavist, podlost, ogovaranje), ja bih okretala leđa njima i kao omađijana gledala kroz staklo. Kad je bilo sunčano, taj zaljev i starogradska jezgra su izgledali kao razglednica koju si znao slati prijateljima, rodbini, sa godišnjeg odmora. U vrijeme juga i oblačnog vremena zastrašujuća slika mora i neba. Stojim i gledam diveći se toj prekrasnoj slici ispred sebe, ne primjećujući da je on pored mene. Iz zamišljenosti me prene njegov glas „ i ti voliš taj pogled na zaljev”. Ni ne pogledavši ga, samo kažem prekrasan je. Vrlo rijetko smo se viđali, ali kad bi se našli u zbornici zajedno, naše mjesto je bilo pored staklene stijene. Jednom prilikom mi je onako u razgovoru rekao, „tebi se ne da prići”. Čudno sam ga pogledala, bolje rečeno začuđeno. „Da, osoba si koja ne primjećuje da joj se netko udvara”. Na što sam odgovorila kroz smijeh „oprosti, nisam primijetila”. Prolazile su godine, znalo se, naše je mjesto pored stakla gdje bismo uvijek razmijenili današnje utiske o prirodnoj perspektivi. Jednog dana čujem od kolega da je Goranu (tako se zvao) dijagnosticiran karcinom pluća. Slijedeće godine ja odlazim na zračenje u Zagreb nakon operacije karcinoma dojke. U strašnoj gužvi na Klinici za tumore, ja primijetim njega. Kad se dvoje kolega nađu na istom mjestu u nevolji, nema običnog pozdrava, broje se samo zagrljaji. Tako smo nas dvoje ugledavši se, prišli jedan drugome bez riječi i zagrlili se. Vidno je oslabio i loše izgledao. Onako kroz priču, kad smo izašli sa klinike mi je rekao „ja znam, odbrojani su mi dani”. Sjeli smo u njegov auto odlučivši otići u neki restoran. Odmah je upalio radio. Vozimo se kroz gužvu Zagrebačkih ulica, vani počinje kiša, nas dvoje šutimo dok sa radija dopiru zvuci pjesme Gravity, John Mayer. Kažem mu „nikad nisam zapazila da je to prekrasan blues”. On pojača radio, pogleda me „nisam tu pjesmu do danas ni primijetio”. Sjeli smo u neki restoran i čitavo vrijeme pričali o utjecaju muzike na osjećaje. Kako je proces zračenja dugotrajan, tako su i naša druženja najčešće završavala sa slušalicama u ušima dok smo ne You Tubeu puštali istu pjesmu, ili kod mene u garsonjeri uz bocu vina koju je obvezno donosio. Jedna pjesma nas je povezala, Gravity, mogli smo je slušati neprekidno. Vratila sam se u školu nakon liječenja, Goran je završio u bolnici. Samo sam čula od kolega umro je. Ostala sam nijema, prišla sam onoj staklenoj stijeni dok su mi suze klizile niz lice.
