Izbor u drugom krugu između manje i totalne katastrofe – Milanović i Primorac (foto HINA/POOL/Damir Senčar/PIXSELL)
U nedjelju, 12. siječnja, kao i svaki odgovoran građanin uputit ću se ka biralištu. Bit će možda sunčano zimsko jutro, bura će raščistiti nebo, zrak će biti suh i ugodan, povoljan za udisanje, ili neće, svejedno, u svakom je slučaju tih par stotina metara do glasačkoga mjesta bolje prevaliti zaobilaznim putem. Priuštiti si staračku šetnju i kratko promišljanje prije svečanoga demokratskog čina. Razgaziti cipele i razbistriti glavu. Mislim, dakle, postolom.
Izbor se ovoga puta čini omamljujuće jednostavnim. Dragan Primorac je totalna katastrofa. Zoran Milanović je ipak manja katastrofa. Čak i znatno manja katastrofa, koliko god nas profesor Puhovski, sa stalnim boravištem u TV-ekranu, uvjeravao u suprotno. Odgovoran čovjek tad se opredjeljuje se za onu katastrofu koja će polučiti manju štetu. Doduše, u ovim me godinama više zaokuplja šteta uzrokovana radom tjelesnih organa, nego organa vlasti, ali treba povesti računa i o široj zajednici, o nacionalnim interesima, društvenim perspektivama i slično.
S druge strane, priznajem da mi je sve više zlo od biranja manjeg zla. Tko što radi, Hrvati nagađaju tko je zdraviji od više političkih bolesnika u ponudi, u pravilu tipujući na pogrešne. Ne pristajati na takvu ucjenu, bojkotirati izbore, čini se jedino moralno ispravnim. Znam da je ona fraza koja kaže da, birajući manje zlo, u konačnici ipak biramo zlo, već postala prilično otrcana, no – što fali otrcanosti? Zar se kao otrcani primjerak ljudske vrste koji zaobilaznim putem šeta do glasačkoga mjesta, s idejom da zaobiđe i njega, ne bih idealno uklopio u nedjeljni pejzaž zgužvanoga splitskog kvarta?
S treće strane, apstinencijom od izbora posredno pomažem Primorcu da se dokopa predsjedničke funkcije, jer bih oduzeo Milanoviću jedan glas, onaj moj. Stanokradica na čelu države, čovjek koji slaže čim se osmjehne, to nipošto ne sliči na povoljan demokratski rasplet. Dolaskom marionete Andreja Plenkovića na Pantovčak bio bi instaliran zadnji krak kriminalne hobotnice HDZ-a. Sistem bi se usavršio. U okolnostima kad je Milanović glasniji od cjelokupne opozicije, to je zajamčena regresija. Blagu jezu izaziva već to što je Primorac ušao u drugi krug – razmišljat ću dok šetam – još sedam krugova, dakle, i eto Hrvatske kakvu su zamišljali njeni utemeljitelji.
S četvrte strane, izvjesno je da će Milanović smlaviti protukandidata i bez moje pomoći. Zamalo ga je zbrisao već u prvome krugu. Glasam li za njega, posve je sigurno da će iznevjeriti moja očekivanja, jer od osobe kojoj dajem svoj glas očekujem, kao minimum minimuma, da ne glorificira Franju Tuđmana, da ne dodjeljuje odlikovanja ratnim zločincima i polusvijetu što je uhodio novinare, da ga ne tresu šovinističke strasti kada govori o Bosni... a aktualni predsjednik tome ne može odoljeti. Prema tome, razumno gledajući, sabotiranjem izbora, po cijenu da time radim u korist grozomornog Primorca, lišavam se neizbježnog razočarenja i pokazujem brigu o svome emocionalnom i mentalnom zdravlju.
S pete strane, ustreptali liberali i vjernici parlamentarizma s pravom bi me optužili da izbjegavam "građansku dužnost", iskrcavajući težak teret na moju savjest. Kako ću sutra u novinama kenjati protiv loše i pokvarene vlasti ako sam, apstinirajući od izbora, pridonio njenom ustoličenju? Gdje mi je obraz? Što bi ostalo od demokracije kada bi svi, poput mene, zanemarivali svoje demokratske obaveze? Dok zaobilaznim putem budem napredovao ka biralištu, razmišljajući da usput negdje popijem kavu i malko odgodim svečani čin, utvarat ću da i jato galebova koje uz tešku skriku doručkuje u obližnjem kontejneru osuđuje moje neodgovorno držanje: "građanska dužnost", "građanska dužnost", bježiš od "građanske dužnosti"...
Sa šeste strane, u hodu ću osjetiti da me za takve prigovore boli đon. Nije mi milo kada me podmazuju poput zupčanika u glasačkome stroju kako bih se uspješno priključio smotri demokratskog folklora. Galeblji agitprop namjerno polazi od pogrešne pretpostavke da se građani koji ne pristupaju izborima, zbog indolencije ili neobjašnjive potrebe za destrukcijom, odbijaju politički izjasniti, premda se oni izjašnjavaju savršeno jasno: protiv svih predloženih kandidata. Zašto bih apatiju zamijenio pseudoangažmanom, pitat ću se, ako se kao subjekt demokratskog odlučivanja ostvarujem na svega par minuta u četiri godine, a k tome sam čin glasanja podrazumijeva kompromis s vlastitim uvjerenjima?
Sa sedme strane, duboko sam uvjeren da bi eventualni izbor Primorca za predsjednika vodio u tragediju. Točnije, u završni čin tragedije. HDZ bi preko njega preuzeo zadnju instituciju koju ne drži pod kontrolom i dovršio okupaciju države. Kontrolirajući vojsku, Milanović barem sprječava da nas Plenkovićevo sluganstvo prema "zapadnim saveznicima" ne odvede u nepotrebna krvoprolića. Osim toga, čista je podvala kada se premijer i njegov džepni kandidat verbalno distanciraju od ekstremističke desnice, te se – iako vlast dijele s proustaškim DP-om – izdaju za reprezentante političkog centra. Imajući u vidu njihovu nestašnu dob, slučaj ću u hodu definirati kao krizu srednjih govana.
S osme strane, tužni paradoks demokratskih izbora u tome je što nekome dajete svoj glas, a on vam ga istovremeno otima, jer nema nikakvu obavezu da poštuje razloge zbog kojih je glas dobio, pa to, naravno, neće ni činiti. Drugim riječima, vaša je današnja "izborna volja" u službi nečije buduće samovolje, iako među njima ne mora postojati ni jedna dodirna točka izuzev čina ritualnog legitimiranja, tj. izbora. Namjera je, dakako, da vas se prinudi na preuzimanje odgovornosti za odluke u čijem donošenju pouzdano nećete sudjelovati. Zašto bi se čovjek koji drži do sebe dao uvlačiti u tu demokratsku paralažu?
S devete strane, netko bi mi s dosta prava mogao reći da se prenemažem i konfabuliram znajući da Milanović ne može izgubiti izbore, protukandidata je, naposljetku, umalo slistio već u prvome krugu. Anarhiziram na sigurnu kartu. Oštrim radikalne misli u toplini busije. Da je gusto, da su odnosi snaga drugačiji, da je situacija iole neizvjesna, ne bih se poput krepaline klatario zaobilaznim putem do biračkoga mjesta i izvodio bijesne gliste, nego bih pojurio koliko me noge nose, zaokružio na listiću svog favorita i još mu podvukao ime kao znak položenih nada. Primjedbe su možda točne. Ali možda i nisu. Procjene nečijeg talenta za nepraktičnost znaju biti manje pouzdane od predizbornih anketa.
S desete strane, što ako Milanovićeva pobjeda nije tako sigurna? Što ako su hadezeovski banditi u pravu kada tule da je drugi izborni krug "sasvim nova utakmica"? Što ako mafija ipak ima šanse zaposjesti i Pantovčak? Ne bi li onda trebalo prestati s kenjkanjem? Ne bi li trebalo sklopiti onaj kompromis sa samim sobom i pošteno priznati: kandidat Z. M. je kakva-takva brana od nasilja HDZ-ove strahovlade, mada je nedavno dodijelio državno odlikovanje čovjeku koji mi je, kao nasilnik HDZ-ove strahovlade, osam godina prisluškivao telefon. Treba mu dati glas i prestati tražiti opravdanja za pasivnost!
Razumije se da će mi upravo tada zazvoniti mobilni telefon, taman dok se uzbrdicom iza hotela Park budem približavao biralištu, jer će me zvati drugarica. "Samo sam te htjela obavijestiti da ti je umrla baba", kazat će. "Baba? " zgranut ću se. "Ali baba mi je umrla prije više od pedeset godina. A ona druga, koju nisam ni upoznao, prije više od sedamdeset." "Pa to ti i kažem", reći će moja drugarica i prekinuti vezu.
Stvarno, jebote! – sijevnut će mi kroz glavu. I to toliko snažno da se kao odgovoran građanin okrenem na peti i uputim u suprotnome smjeru. Ne mogu danas glasati. Umrla mi je baba.
