Detektirajući "rupe u životopisu" Marija Radića, Dabro demonstrira i rupe u vlastitome sjećanju (foto Patrik Macek/PIXSELL)
Josipu Dabri nije lako: mora podupirati zlikovačku bandu da bi raskrinkao zlikovačku bandu.
"Tko iz policije i DORH-a dostavlja povjerljive informacije Radiću i zašto baš njemu?" pitao je u svom obraćanju novinarima saborski zastupnik Domovinskog pokreta.
Dabro je donedavni korisnik ministarske fotelje u koalicijskoj vladi HDZ-a i DP-a, koju je morao napustiti jer je DORH protiv njega pokrenuo kazneni postupak s optužbom da je maloljetnog sina doveo u opasnost omogućujući mu da puca iz pištolja i automatske puške, kao i da tu automatsku pušku nelegalno posjeduje. Isti DORH, dakle, koji skupa s kadrovima iz policije povjerljivim informacijama opskrbljuje Marija Radića, donedavnog člana DP-a, a sada šefa stranke DOMiNO, te vjerojatnog dostavljača diskreditirajućih snimki zbog kojih je Dabro sletio s funkcije i zaradio optužnicu.
"Manipuliranje detaljima o mom ispitivanju u policiji i dokaznom materijalu koje DORH posjeduje nemoguće je bez uvida u spis koji je tajan", pojasnio je Dabro, sugerirajući čvrstu vezu između organa državnoga progona i Radića, jer je ovaj, kaže, komentirao njegov slučaj pozivajući se na informacije koje "kao građanin" ne bi smio imati.
Otkud Radiću takav povlašteni položaj i "zašto baš njemu" iz tužilaštva i policije dostavljaju tajne podatke? Na osvetničkoj konferenciji za štampu Dabro je tu enigmu nastojao rasvijetliti preko nekoliko markantnih detalja iz biografije dotičnoga.
Naveo je najprije da je Radić prije petnaest godina skrivio prometnu nesreću sa smrtnim ishodom, da bi mu kazna od osam mjeseci zatvora bila preinačena u uvjetnu kaznu od dvije godine. "Ni dana nije proveo u istražnom zatvoru, a za skrivljenu smrt u prometu dobio je kaznu koju običan građanin dobije ako se potuče u kafiću."
Činjenica da javnost u to nije upućena, tvrdi Dabro, nije nimalo slučajna: "Ovo djelo je svjesno i planski zataškavano sve ove godine i to nije jedina informacija koja se zataškavala." Tko je zataškavao? Oni koji Radića danas hrane povjerljivim informacijama, podrazumijeva se, dakle DORH i policija, represivne depadanse hrvatskog režima.
Druga obavijest koju se "zataškavalo trideset godina" glasi da je Radić "krao po srpskim kućama u okolici Našica", što je objavljeno tek lani. A treća da je bio u aktivnoj vojnoj službi u JNA "u činu zrakoplovnog tehničara, vodnika". Dabro je tu pokazao i "dokaz": dokument iz kojeg se navodno vidi da mu je čin vodnika dodijelio zloglasni general Veljko Kadijević. Zlotvor je bio Kadijevićev vodnik u Batajnici dok je već trajala bitka za Vukovar, tvrdi Dabro, i nikad nije objasnio svoju ulogu u agresiji na Hrvatsku. "I ta je informacija više od trideset godina skrivana od javnosti", podvukao je.
Tko je to skrivao? Mračne sile u okviru državnoga represivnog aparata, DORH-a i policije, podrazumijeva se. Dabro odatle izvlači neumoljiv zaključak:
"Ovakve rupe u životopisu nema svatko. Ovako se sustavno ne zataškavaju ključne informacije za bilo koga, osim ako se radi o špijunu. Radi li se u ovom slučaju o agentu s Batajnice koji nije samo obični druker, nego čovjek koji ima namjeru srušiti Vladu Republike Hrvatske, a kojeg bi institucije svake ozbiljne države vrlo temeljito trebale provjeriti i jasno utvrditi koja je njegova zadaća?"
Hrvatska, međutim, nije ozbiljna država, a postat će to, drži Dabro, tek kada je Domovinski pokret, kao agilniji segment vladajuće koalicije, dovede u red. Tada će se mnoge tame razdaniti i mnoge magle raščistiti, jer "kad se jednom sazna čiji je Radić igrač, bit će jasno za čiji se interes stalno razbija hrvatska desnica".
Tko razbija hrvatsku desnicu? Svakako ne hrvatska ljevica koja već dugi niz godina nema ama baš nikakva utjecaja na rad i kadrovski sastav policije i DORH-a.
Sumnja bi prije mogla pasti na tipove poput državnoga tužioca Ivana Turudića, HDZ-ova čovjeka za specijalne operacije, koji nemilosrdno progoni Josipa Dabru, i kojeg opozicija uporno pokušava ukloniti s funkcije, ali bez izgleda za uspjeha, jer ga – eto nezgode – svojim glasovima štite parlamentarni zastupnici Domovinskog pokreta, uključujući Josipa Dabru. A i o samoj će se hrvatskoj desnici zacijelo stvoriti drukčija predodžba kada se pokaže da je jedan od osnivača neoustaškog DP-a – Mario Radić – zapravo srpski špijun.
Istini za volju, detektirajući "rupe u životopisu" srpskog plaćenika, Dabro demonstrira i rupe u vlastitome sjećanju, što dodatno usložnjava problem.
Na primjer: makar bila "zataškavana trideset godina", informacija da je Radić tokom devedesetih "krao po srpskim kućama u okolici Našica" objavljena je u hrvatskim medijima u svibnju prošle godine, kada je nekadašnji lopov još bio potpredsjednik Domovinskog pokreta, štoviše, taman je sudjelovao u pregovorima s HDZ-om oko raspodjele funkcija u budućoj vladi, uključujući ministarsku fotelju Josipa Dabre, pa su ga DP-ovci zubima i noktima branili od "zlonamjernih difamacija", uključujući samoga Josipa Dabru.
Dosta je vjerojatno da slično stoje stvari i s ostalim "zatajenim istinama" – da su, naime, DP-ovci i ranije znali kako je Radić prije petnaest godina zgazio čovjeka i za to dobio zanemarivu kaznu, i kako je u osvit "agresije na Hrvatsku" bio vodnik u JNA – ali ih svejedno Dabro plasira kao zapanjujuća nova otkrića, jer se, objašnjava, "moralo dogoditi da dođemo u poziciju formirati vlast da bi sve isplivalo". A dok u toj poziciji nisu bili, i dok Radić nije napustio stranku, isplivavalo nije ništa.
Djeluje prilično glupo, no ovdje nam nije namjera baviti se ograničenim kapacitetima Dabrina uma. Važnije je konstatirati da čovjek koji kao "76. glas" u Saboru osigurava stabilnost vladajuće većine smatra da policija i tužilaštvo rade za račun notornoga srpskog špijuna, da vladajući aparat već trideset godina štiti jednog ubojicu, lopova i okupatorskog slugu, da ga čak i danas opslužuje povjerljivim informacijama, a ipak on, Dabro, kao "76. glas" u Saboru, tome vladajućem aparatu – oličenom u figuri tužioca Turudića – poslušno udjeljuje podršku i jamči opstanak.
Josip je Dabro, naime, svojim istupom savršeno ilustrirao modus operandi čitavoga Domovinskog pokreta i njegovu ambiciju da se etablira kao vladajuća stranka koja protestira protiv vlasti. Tipski pripadnik je dakle odmetnik u službi sistema, buntovni režimlija, model koji bezbolno spaja kritički neposluh i strogu glasačku disciplinu. Politička filozofija toga manevra je relativno jednostavna: moraš uskočiti u ulogu govna da bi se uspješno obračunao sa septičkom jamom. Jer ako nisi govno, u septičku jamu ne možeš kvalitetno prodrijeti, barem ne u njene najmutnije dubine.
Osim borbe za opće dobro, motivi zbog kojih se prominentni članovi DP-a upuštaju u tu mučeničku rabotu izrazito su brojni – računa se da ih je oko četiri tisuće mjesečno, izraženo u eurima, s tendencijom da ih bude i znatno više. Zato i Dabro samoprijegorno ispunjava zadaću "76. glasa", kada su već okolnosti takve da mu moralna konstitucija ne stoji na putu. Neka istraživanja pokazuju da je prosječni član DP-a za dvostruko manju sumu spreman izdati rođenu mater, a kamoli nešto tako apstraktno kao što su uvjerenja ili lično dostojanstvo.
Pojava koju evidentiramo, prema tome, ima sasvim prozaične uzroke, pa se može činiti izlišnim na nju trošiti riječi, no naprosto je šteta propustiti čarobne momente kada nam vedete hrvatske proustaške desnice stavljaju na uvid svoju šizofrenu dušu, istesanu kroz brigu za vlastito dupe.
Sam Dabro bi, jasna stvar, bitno drugačije opisao svoju političku misiju. Nakon što je razotkrio srpsku špijunsku mrežu unutar vladajućeg aparata koji svesrdno podržava, čekaju ga novi i još teži pothvati. Na konferenciji za štampu je to formulirao ovako: "Svjesni smo dokud seže 'srpski svet'. Dokle seže 'ruski svet' u Hrvatskoj, ja to ne znam."
A da upita Andreja Marionoviča?
