Strogo pazi na etički ispravno korištenje terminologije – Gordan Grlić Radman (foto Luka Stanzl/PIXSELL)
Prije dvadesetak godina u Hrvatskoj je preveden i objavljen roman "Snijeg" turskoga pisca Orhana Pamuka. Na mjestu gdje se u knjizi prvi put pojavljuje riječ oficir, prevoditeljica je umetnula fusnotu, smatrajući kako odluku da upotrijebi taj termin čitateljima mora pojasniti. Učinila je to ovako: "Ulogu i značaj koji vojska ima u Republici Turskoj teško je prispodobiti ulozi vojske u poslijeratnoj samostalnoj Hrvatskoj. Stoga sam se prevodeći vojne termine priklonila njihovim značenjskim ekvivalentima iz vremena Jugoslavije."
Prevoditeljica je dakle smatrala nepriličnim vojna lica u Turskoj nazvati časnicima, kako se to običava u "poslijeratnoj samostalnoj Hrvatskoj", makar time odstupila od hrvatskoga jezičnog standarda, nego se opredijelila za oficire, naziv za pripadnike vojske "iz vremena Jugoslavije". Sam termin časnik, bit će, sadrži moralnu komponentu koja je turskoj i jugoslavenskoj vojsci nesvojstvena, dok je za vojnike u "poslijeratnoj samostalnoj Hrvatskoj" podrazumijevajuća. Bilo bi neumjesno da u romanu časnici defiliraju kao negativni likovi, smatrala je prevoditeljica, kada već imamo oficire, čije bahatosti i zlodjela pamtimo "iz vremena Jugoslavije". Tako je, sitnim otklonom od leksičkoga standarda, ugođaj romana približen općem stanju duha u "poslijeratnoj samostalnoj Hrvatskoj". Što se oficira i časnika tiče – reklo bi se – sam jezik nedvosmisleno daje do znanja tko je agresor, a tko žrtva.
Iz naizgled suprotnog rakursa, vojnom terminologijom ovih su se dana bavili i leksički redari s portala Narod.hr. Oni su ustvrdili da je u HRT-ovom kvizu Superpotjera stravična nepravda učinjena natjecatelju Kristi Kristiću iz Dubrovnika, čiji točan odgovor nije priznat jer se televizijski producenti služe jezičnom praksom "iz vremena Jugoslavije". Na pitanje "koji je najviši čin u nekim manjim vojskama, pa tako i u Švicarskoj gardi", Kristić je odgovorio: brigadir. Ispravan odgovor, međutim, glasio je: pukovnik. Ekspertno ljudstvo Narod.hr-a na to je načisto popizdilo, držeći da se brigadir i pukovnik razlikuju samo po tome što je prvi izložen na ispravnome materinjem, a drugi na ogavnom tuđinskom jeziku: "Za HRT je brigadir netočan odgovor, a pukovnik točan, baš kao da smo u Jugoslaviji!"
Isprva se može pomisliti kako bi zajapureni lektori s desničarskog portala – da je ovaj u to vrijeme postojao – udijelili lijepu porciju batina prevoditeljici Pamukova romana. No, paradoks leži u tome što su njezini motivi (bili) sasvim slični njihovima. Osim toga, u bilješci je precizno dala do znanja da upotreba terminologije "iz vremena Jugoslavije" uključuje negativne moralne konotacije – čime se, valjda, naglašavaju etičke predispozicije jezika – pa je upravo zbog toga za njom i posegnula. Bila bi, dakle, vjerojatno pošteđena, oficiri i pukovnici prolaze ako to implicira odlike agresora i čuvara strahovlade, a nama ostaje samo nagađati kako bi se jezični stručnjaci Narod.hr-a postavili da je, umjesto o činovima u Švicarskoj gardi, zlosretni Kristo Kristić bio priupitan o činovima u vojsci Republike Turske ili – sačuvaj bože – Jugoslavenske narodne armije.
Na etički ispravno korištenje terminologije strogo pazi i hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman. "Prvo, ne postoji i nikada nije postojao nikakav 'logor Lora'" – rekao je u intervjuu za podgoričke Vijesti. A drugo, "to o čemu govorite" – da je, naime, postojao nekakav logor Lora – "to je narativ koji cilja na izjednačavanje agresora i žrtve". Grlić Radman je upitan namjerava li hrvatska vlast nešto učiniti da se rasvijetli slučaj logora Lora u Splitu, u kojem je stradalo 14 pripadnika bivše JNA iz tzv. nikšićko-šavničke grupe. Kompletan odgovor glasi ovako:
"Prvo, ne postoji i nikad nije postojao nikakav 'logor Lora'. Drugo, to o čemu govorite nije otvoreno pitanje. To je narativ koji cilja na izjednačavanje agresora i žrtve. Sve oko događanja u zatvoru u Lori je procesuirano i presuđeno, te je u domeni pravosudnog postupanja, što niti je moguće, niti potrebno komentirati. Smatram kako treba razjasniti da je to pokušaj izjednačavanja i, najblaže rečeno, provokacija i nije blagotvorno za bitnije iskorake u našim odnosima."
Na izjavu šefa hrvatske diplomacije reagiralo je nekoliko organizacija za zaštitu ljudskih prava iz Hrvatske i Crne Gore, konstatirajući da ovaj ne govori istinu, jer "sve oko događanja" u Lori nipošto nije "procesuirano i presuđeno", a pogotovo ne slučaj stradavanja zarobljenih vojnih rezervista iz Crne Gore, koji Državno odvjetništvo RH navodno istražuje još od 2007. godine, bez rezultata. No, ovdje nas ne zanimaju suri fakti oko kojih Grlić Radman regularno laže, skupa s ostatkom bratije koja vlada Hrvatskom, već njegova prijeka reakcija na blasfemičnu upotrebu termina "logor", sažeta u tvrdnji da "ne postoji i nikad nije postojao nikakav 'logor Lora'".
Crnogorski mediji izvijestili su da je hrvatski ministar odgovore na pitanja u intervjuu napisao i poslao elektronskom poštom, nakon čega je novinar Vijesti uputio nekoliko potpitanja. U jednom od njih traženo je da pojasni što je Lora ako nije logor, te zašto je pitanje o rasvjetljavanju stradanja ratnih zarobljenika "narativ koji cilja na izjednačavanje agresora i žrtve". Iz kabineta šefa hrvatske diplomacije odgovoreno je da ministar, s obzirom na obaveze, "nema vremena za dodatne upite".
Zaista – što je Lora ako nije logor? Kako na pravilnome hrvatskom jeziku nazivamo mjesta gdje su, protivno međunarodnome humanitarnom pravu i važećim konvencijama, zatvarani civili i ratni zarobljenici, da bi tamo bili zlostavljani i mučeni, a neki od njih i ubijeni?
Da nije bio spriječen brojnim obavezama, Grlić Radman bi možda razjasnio da je Lora bila zdravstveno-rehabilitacijski centar, specijaliziran za elektroterapiju. Znate ono: priključiš pacijentu žice na jezik, mošnje ili ušne resice, pa zavrtiš induktorski telefon i izazoveš stimulaciju nervnih vlakana, ne bi li korisnika terapije lišio boli. Slično možda misli i Tanja Belobrajdić, koju preživjeli pacijenti neosnovano i zlonamjerno optužuju za nasilno ponašanje, barem ako je suditi po njenom svjedočenju na suđenju 2002. godine: sve je u Lori bilo normalno i uzorno, red i higijena na najvišem nivou, brinuli smo o zdravlju korisnika naših usluga, Crveni križ nije imao primjedbi...
I ona je, istini za volju, pretrpana obavezama, jer o trošku poreznih obveznika dovršava scenarij za dokumentarac o hrvatskim braniteljima srpskoga podrijetla, a paralelno u Hrvatskom tjedniku proklinje HAVC zbog financiranja antihrvatskog filma Nebojše Slijepčevića koji je u Cannesu dobio Zlatnu palmu – antihrvatskog zbog toga što jednog običnog oficira prikazuje kao časnika – no u svakom će trenutku, po uzoru na Grlića Radmana, ili na Jakova Sedlara, ili na još milijunčić Hrvata, posvjedočiti da je nazivanje Lore logorom nedopustiva skarednost.
Kao što naši časnici ne mogu biti oficiri, jer su u odnosu na njih moralno superiorni, tako ni naše Lore ne mogu biti logori, poput Manjače, Keraterma ili Stajićeva. Logor je srbizam posebne vrste: riječ koja u hrvatskome jeziku nema etičku licencu ako se tiče hrvatskog ozemlja. U Stajićevu su ljude zatvarali, mučili i ubijali, a Lora je bila poprište "događanja".
Međutim, šifrirani jezik poricanja, koliko god se koristio za pletenje guste mreže obmana, zapravo ne negira gole fakte, niti ima takvu namjenu. Hrvatski ministar savršeno dobro zna kakva su se "događanja" organizirala u Lori, ali to znanje za njega naprosto nema uobičajeno značenje, a sigurno ne takvo koje je inače u stanju vezati uz one koji nisu pripadnici njegova naroda. Znam dakle da se ovdje godinama zatvaralo, mučilo i ubijalo ljude, ali to ne znači da je ovo bio logor, poručuje ministar, a s njim i mnogi drugi. Drugačija veza između znanja i značenja ne bi bila "blagotvorna", vodila bi u pogubno izjednačavanje agresora i žrtve.
Isti je refleks, uostalom, rezultirao činjenicom da pred ulazom u Loru nije postavljena spomen-ploča u znak sjećanja na one koji su tamo stradali, nego je podignut spomenik onima koji su stradanje izazvali. Usklađeni nastup simbolike i retorike upozorava na to da riječima Gordana Grlića Radmana ne pridajemo manju težinu nego što zavrjeđuju, niti da ih svodimo na puku rutinu laganja: on ne prosvjeduje zbog toga što nam nedobronamjerni ljudi podmeću zločine, nego zato što nam podmeću njihovu neopravdanost.
