Važno i nevažno – kako uništiti javno

Lemuri su simpatične životinje. Žive u grupama. Vrlo su socijalni. Skviče, dahću, pucketaju, urliču, često u grupi dok se međusobno timare. A kada glasno komuniciraju, lemuri na sebe prizivaju nevolju. Ptice grabljivice otkriju ih po glasanju. Simpatični lemuri su, da pojednostavim, blesavi. Jedni druge impresioniraju ludim zvukovima. Možda si mnogo toga kažu. No od tog razgovora slaba vajda. Dapače, za ponekog i deblji kraj. Batine.

Hrvatice i Hrvati, rekao bi prvi hrvatski predsjednik, naravno, nisu lemuri. Nisu, dakle, polumajmuni. Mada s njima određene sličnosti dijele. Posljednjih tjedana Trump je tema. Bavimo se Grenlandom, svi su stručnjaci za uvođenje carina u međunarodnu trgovinu. Nema tko ne zna kako riješiti problem u Ukrajini. Mnogi se s veseljem osjećaju oslobođeni od trećeg spola i svih onih trans-, cis-, bi- i ne znam kojih sve spolnih i seksualnih odrednica. Konferencija za tisak Zdravka Mamića izaziva veću pozornost od toga da smo po stopi inflacije na čelu Unije. Mesijanske objave poziva na bojkot Konzuma, kikirikija, slanih štangica i TV kalendara, popraćenije su od rasprave o tome jesu li dale rezultate. I kakve. Ukratko, i mi smo vrlo socijalne životinje. Rado i bučno skvičimo, dahćemo, pucketamo, urličemo. Posebno ako je i Thompson negdje u blizini.

Zanimljivo, kada je riječ o onome što bi ljudima trebalo biti važno, za život bitno, to nas mnogo manje zanima. Ne zanima nas znanje koje se (ne) stječe u školama i fakultetima. Ne zanima nas niti kako nam školstvo uopće izgleda. Samo diplome. Nisu nam interesantni rad i poslovi, tema su samo plaće. Konačno, u ovoj državi ni na misu se ne ide jer se vjeruje ili zato što propovijed obogaćuje duhovni život. Ne, bitno je dokopati se prvih klupa. I biti viđen. Takav je to svijet.

Mogli smo čitati i slušati o pobuni liječnika u bolnici u Čakovcu. I o tome kako se u Sloveniji zabranjuje, odnosno u bitnome onemogućava, rad liječnika ujutro u javnoj bolnici, a popodne kod privatnika. Jeste li čuli reakciju, je li se raspravljalo o tome? Bilo „Otvoreno“ o tome? O tome je govorila Katarina Peović, napisano je nekoliko dobrih tekstova. I to je to. Za Hrvatsku to nije vijest. Nije bitno. Jer, a što drugo, hrvatski lemuri ne pobolijevaju. A ako se i razbole, imaju para za liječenje kod privatnika. Ili imaju barem utjecajnog susjeda ili bogatog ujaka koji će im pregled i pretragu riješiti „preko veze“.

Normalno i nenormalno. Važno i nevažno. Baviti se Ukrajinom, a ne osobnim pravom da u vlastitoj državi ostvarujete zdravstvenu zaštitu. Pristojnu zdravstvenu zaštitu. Ili svi sve znadu o rješenju svakog, do jednog, globalnog problema. No o pristojnom javnom obrazovanju za vlastite mlade sugrađanke i sugrađane – ništa. Ili nas za to nije briga. Lemuri.

Pitanje normalnog predstavlja paradoks. Očito. Normalno je nemoćno pred nenormalnim. Važno pred nevažnim. Čim luđe i neočekivanije, nama je bolje. Zanimljivije. Očito su naši ljudi, njihove prosudbe, proizvod onoga što vide i žive svaki dan. Ludila. Ako smo okruženi brutalnošću, malo okrutnosti neće nam smetati. Samo u istinski slobodnom društvu i najmanje zadiranje u slobodu izaziva reakciju. A u državi u kojoj su svuda uokolo temeljito nakaradne prosudbe o moralnim, političkim, pravnim okolnostima, tko bi se, zaboga, bavio pravima i slobodama. Pa i najelementarnijim. Na zdravlje.

Prošla su desetljeća od vremena u kojem su polit-birokrati donosili odluke, govorili nam što i kako da činimo. Devedesetih smo dovoljno osnažili da preuzmemo kontrolu nad vlastitim životima i aktivnosti onih koje smo birali da nas vode. Narativ je bio o dobrom upravljanju, demokratizaciji odlučivanja, devoluciji, slobodi izražavanja. Transparentnost je „riječ“. I što smo dobili? Kvalitetnije obrazovanje? Bolje zdravstvo? Izdašnije mirovine? Produktivnije gospodarstvo? Efikasniju vlast? Ne! Javno smo, sasvim sami, pri punoj svijesti i uz priličan trud posve erodirali. Uprli smo se da uništimo supstancu vlastitog društva. Socijalnu državu. Jer nam nije stalo. Kao do uspjeha Trumpa, nogometaša, rukometaša, Thompsona, vaksera i antivaksera, ovih i onih.

Društvo vlastitih odluka u koje smo se zaputili iz socijalističkog etatizma, pretvorili smo u eru tržišne vladavine „trajnih kriza“. Takvih u kojima državu blagostanja, onu koja i ne funkcionira, reformiramo tako da postaje još manje učinkovita i smislena. Sve manje država, a nipošto blagostanja. U našoj socijalnoj državi nećete ni pokušavati doći na red u javnoj bolnici. Otići ćete istom liječniku privatno. Zašto terorizirati djecu? Ili ganjati nastavnike? Nije li lakše sve riješiti ako upišete dijete u privatnu školu. Ili privatni fakultet. Nećete imati brige s luđakom poput mene. Kriteriji će biti blaži, ispiti će se polagati brže. Ponekad i više u istom danu. A ako skoknete do Travnika ili Bijeljine, diploma može biti i na Međunarodnom sveučilištu. Ili Internacionalnom univerzitetu. Kako kome paše.

Ima li o tome ozbiljne rasprave? Nema. Ne razmišlja se o prednostima i nedostacima miješanja privatnog i javnog. Ni riječi o tome jesmo li time dobili bolju zdravstvenu skrb. A nismo. Ne brine nas je li nam sustav sada financijski održiviji. A nije. Je li obrazovanje vrsnije? Nastavnici motiviraniji? Djeca zainteresiranija? Nisu. Sustav obrazovanja u propalom socijalizmu nije bio osobit. No prema sadašnjem, uzoran je i primjeran. Na druge socijalne sustave ne treba ni trošiti riječi. Doživjet ćete ih u punom sjaju kada odete u mirovinu. Ili ako vam zatreba dom za umirovljenike. Samo, za raspravu o sukobu interesa – onom u kojem je privatni interes uvijek nadmoćan – ili o odljevu resursa iz javnog sustava prema privatnom, tad će biti kasno! Ako i sada nije.

Nije se u našem društvu povela rasprava o javnom i privatnom. Nitko nije zaključio kako treba ograničiti rad liječnika iz javnog sustava u privatnom. Svi će reći da to nije moguće. Jer živimo u kapitalizmu. Tržišno je gospodarstvo. Sustav ljudskih prava. A, zanimljivo, rad nedjeljom može se ograničiti u hipu. Samo da Crkva trepne. Ili političarima to zatreba pred izbore. Jesmo li preispitali koliko su obrazovanost i znanje pali otkad imamo privatne škole i školice, fakultete i fakultetiće? Ne, ali zato svako malo ide „plaćeni oglas“ o inovativnom studiju poslovne ekonomije, sestrinstva i fizioterapije. I vrhunskim predavačima. A jedino što je vrhunsko jest papir na kojem se diploma tiska.

Jeste li čuli za raspravu o nejednakostima ili etičkim dilemama koje proizlaze iz toga što sve manje živimo u socijalnoj, a sve više državi gramzivih zvijeri u ljudskom tijelu? Niste. Jer se to, naravno, ne događa. Niti će se dogoditi. Ne uz lemure koji tu žive. Jest, oni zanimljivo i glasno skviče, dahću, pucketaju, urliču. No samo dok ih neki grabežljivac ne smaže. Kao Panta pitu. A tako je, ne biste vjerovali, čak i kada se radi o pitanju života i smrti, kada govorimo o zdravstvu. Ili o pitanju samouništenja društva i naroda – ako je riječ o obrazovanju. Ima li što važnije?

Živimo u doba kada se demokraciju koristi samo da bi se pokazala kao problem. A kada je se dovoljno delegitimira, posežemo za mobilizacijom novih oblika „učinkovitosti“. Privatnih. Interesnih. Ta „mržnja“ prema zajedničkom, javnom, već se dugo priprema. Zato da bi se demokratsko načelo ravnopravnosti zamijenilo odlučivanjem struktura utemeljenih na selektivnosti i isključivosti. Pojedinačnim koristima. Ne i društvenom interesu. Treba uništiti socijalno i javno. Ne valja. Nećemo ni pokušati nešto poduzeti, popraviti. Podržati demokratske institucije zaštite dosegnutih ljudskih prava.

Lemuri su simpatične životinje. Glasne. I bezopasne. Skviče, dahću, pucketaju, urliču. Dok ih netko ne pojede. Smaže za ručak. A nema besplatnog ručka. Plaćaju ih lemuri. Glavom. Sada je na nama izabrati hoćemo li biti lemuri. I spavati ljetni san. Na Madagaskaru. Možda neka druga životinja. Noj. Ili prestrašeni zeko. Samo, dok ne odlučimo biti sove ili lavovi, živjet ćemo kao majmuni. Polumajmuni, pardon.

nacional