Vjernici u Međugorju (foto Zoran Grizelj/PIXSELL)
Vatikan je djelomično priznao Međugorje, "Notom o duhovnom iskustvu vezanom za Međugorje". Da bi se objasnilo što je točno priznao, a što je ostalo po strani, i koji su motivi ovako oblikovane poruke vidljivi iz vatikanskih dokumenata, moramo se pozabaviti kontekstom u kojem se odluka donosi – vatikanskim i našim lokalnim. Kažemo da je Međugorje "djelomično priznato" jer Vatikan nije odgovorio na pitanje je li se Gospa ukazala u Međugorju ili ne. Nema odgovora na to jesu li događaji u Međugorju nadnaravni, odnosno mogu li ih vjernici koristiti kao dokaz Boga, ili su samo društveni fenomeni.
Vatikan je svakako kazao kako ne postoji nikakva prepreka (nihil obstat) da se nastavi hodočastiti u Međugorje, ali po vlastitom, privatnom izboru, a zbog toga što postoje brojni vjerski plodovi takvog hodočašća. Ovo po vlastitom, privatnom izboru stoji u dihotomiji s javnim naputkom Vatikana koji bi potvrdio Međugorje kao mjesto nadnaravnog događaja kao što su na primjer Lourdes ili Fatima. Time je Vatikan odgovor na pitanje o Međugorju maknuo iz javne sfere i stavio je u privatnu, onu vlastite vjere u Gospu u Međugorju, ili nevjere. Međugorje stoga nije ravno Fatimi i Lourdesu.
Argumenata ima, kako je rečeno na tiskovnoj konferenciji Vatikana, na obje strane vage. Plus za Međugorje su brojna zdravstvena poboljšanja, ozdravljenja, vraćanje vjeri. Minusi su brojne društvene afere s lokalnim klericima raznih katoličkih redova, sporno ponašanje vidjelaca, zgrtanje profita, duševni problemi, ovisnosti, seksualna zlostavljanja i druge ljudske mane, te nesavršene Gospine poruke. Da bismo razumjeli odluku Vatikana i došli do ultimativnog odgovora "da" ili "ne", moramo ju promatrati iz više perspektiva. Imamo vjersko-svjetovni kontekst, vatikansko-balkanski i historijat Dikasterij-međugorska ukazanja.
Mediji na hrvatskom jeziku nisu prenijeli informacije iznesene na vatikanskoj tiskovnoj konferenciji, a koje su u pisanim dokumentima ostale slabo vidljive ili nespomenute. Usput izneseni argumenti ticali su se socioekonomske funkcije Međugorja kao svetišta. Njih je iznio prefekt Dikasterija za nauk vjere kardinal Victor Manuel Fernandez čitajući "Notu o Međugorju". Objašnjavajući plodove vjere, spomenuo je tri milijuna hodočasnika godišnje od kojih su većina Poljaci i Talijani. Međugorje je važno za tri najkatoličkije zemlje u Europi (Italiju, Poljsku i Hrvatsku) te za Bosnu i Hercegovinu kao najislamskiju europsku zemlju (po očuvanosti i dominaciji kulture). Primijećeno je da razvoj svetišta u Međugorju znatno doprinosi ekonomskom razvoju kraja. Socioekonomski uvjeti sugeriraju da bi bilo izrazito mudro i pragmatično proglasiti Međugorje svetištem ravnim Lourdesu ili Fatimi. No, za takvo nešto prepreka su teološki sadržaji i moralna disciplina koje smo već spomenuli, ali i neka šira pitanja.
Razvoj tehnologije i sve bolje razumijevanje svijesti imaju paradoksalne ishode. S jedne strane, šire se neformalne izvaninstitucionalne spiritualističke praske povezane s psihologijskim pristupima samoliječenju, a s druge se sužava prostor koji je Crkva spremna priznati kao nadnaravno
U ljudske mane koje smo gore nabrojili nije se ulazilo, već ih se svrstalo u osobno i privatno, u ljudsku nesavršenost. To je dosljedno s katoličkim doktrinama ekumene i ljudske grešnosti pa se njihovo neproblematiziranje, teorijski gledano, može svrstati u kategoriju katoličkog oprosta. Ono gdje vatikanska sankcija takvog ponašanja izlazi na vidjelo jest neproglašavanje Međugorja mjestom nadnaravnog događaja. Izravno svrstavanje nečega u privatno znači odvajanje od javnog, u ovom kontekstu – od službenog odnosno vatikanskog. Možemo li stoga zaključiti da je Vatikan priznao Međugorje kao privatno svetište milijuna katolika, ali ne kao službeno mjesto hodočašća? Možda, ali je isto tako Dikasterij za nauk vjere ostavio prostor papi da po vlastitom nahođenju prizna "Kraljicu Mira" kao dokazano mjesto nadnaravnog.
Argumenti prešućeni na tiskovnoj konferenciji ticali su se nedavno izmijenjenih "Normi za postupanje u razlučivanju navodnih nadnaravnih fenomena" i historijata Dikasterija. Ovdje samo želimo ukazati na to da čitatelji ne moraju razumjeti kontekst i reformu Dikasterija, ali je ona usprkos tome važna za razumijevanje odluke o Međugorju. Većina medija na hrvatskom jeziku bavila se osnovnom porukom nihil obstat. No, tu je normu teško razumjeti bez historijata tijela koje ju je donijelo. Dikasterij za nauk vjere je ime tijela koje se do 2022. godine zvalo Kongregacija za nauk vjere. Ime je možda mlado, ali samo tijelo staro je skoro 500 godina. Prvo ime koje je ikada nosilo bilo je rimska inkvizicija, a osnovano je 1542. godine. Iako su spalili Giordana Bruna zbog kršenja nekoliko doktrinarnih dogmi, tu inkviziciju ne treba brkati sa zloglasnom španjolskom, koja se "otela kontroli". Djelatna i realna snaga nekadašnje inkvizicije danas se čuva u značenju riječi "dikasterij". To je riječ grčkog podrijetla, a znači sudstvo, najbliže današnje značenje bilo bi sudsko vijeće. Dikasterij je tijelo s mandatom da u jedno povijesno doba može spaliti čovjeka, a u drugo, današnje, odlučiti o tome kad je nešto nadnaravno, a kad nije. Atipično za inkvizicije, u reformi koja traje u mandatu pape Franje Dikasterij za nauk vjere smanjio si je ovlasti u jednom od najvažnijih djelokruga – da odlučuje kad je nešto nadnaravno.
Obrazloženje zašto su to učinili ponovno je vidljivo, jedva vidljivo i nespomenuto u "Normama za postupanje u razlučivanju navodnih nadnaravnih fenomena". Paradoksalno, dokument koji u svom nazivu nosi "nadnaravno" proglašava se nenadležnim za odlučivanje o tome te se mandat vraća papi koji po novome jedini može odlučiti kad je nešto nadnaravno. To je način rješavanja problema nalik onome kojim je Aleksandar Makedonski razmrsio gordijski čvor. Na pragmatičnoj razini, jednim birokratskim potezom riješeno je naporno višedecenijsko vijećanje o tome što je čudo. U ingerenciji Dikasterija za nauk vjere nalaze se doktrinarna i disciplinarna pitanja. Ovo sudsko vijeće u današnje se vrijeme radije bavi disciplinarnim pitanjem seksualnih zlostavljanja u Crkvi nego doktrinarnom kategorijom nadnaravnog. Ovo nije vrijednosni stav, već zamjedba koja navodi pažnju na ono s čega se ona zapravo želi skrenuti – a to je da se Dikasterij za nauk vjere, čini se, ne želi više baviti nadnaravnim pitanjima, barem ne prejavno.
Za razumijevanje statusa Međugorja od ključne važnosti postaje pitanje nadležnosti za tumačenje nadnaravnog. Ako je ingerencija samo na papi, onda i konačni javni sud o ispravnosti neke odluke leži samo na jednoj povijesnoj osobi, a ne na tijelu s historijatom višestoljetnog kontinuiteta. Drugim riječima, od note o međugorskoj "Kraljici Mira" važnije su "Norme za postupanje u razlučivanju navodnih nadnaravnih fenomena". Predstavljene u Rimu 17. maja ove godine, one se čitaju kao tekst vjerskog sadržaja, znanstvene metode s djelatnim posljedicama. S jedne strane, dokument je prepun teoloških pojmova velike konceptualne dubine i širine, s naznakama teksta koji se ograđuje sam od sebe i nastoji ostaviti dojam znanstvenog, gotovo tehničkog, teološkog jezika. Na primjer, dosljedno se u cijelom tekstu navodi "navodno nadnaravno". Ako raspakiramo koncepte u današnja suvremena značenja, primjećujemo da se radi o idejama koje su prisutne i u brojnim nju-ejđ, pozitivno mišljenje i manifestacija metodama. O prikrivenoj prisutnosti religijskih koncepata u suvremenim neformalnim duhovnim praksama već su pisale Dora Levačić i Aleksandra Savanović na Biltenu. Ovdje bismo samo dodali da dok Crkva uvodi redukcije nadnaravnog ograničenjem pojmova i prilogom "navodno", neformalizirane, izvaninstitucionalne suvremene duhovne prakse šire uzuse pojma nadnaravnog, a sve veći broj znanstvenika koketira s dokazivanjem brojnih nadnaravnih fenomena – poput statističkih anomalija u istraživanjima (ne)vezanosti slobodne svijesti za vrijeme, ali i drugih neuroloških eksperimenata. Razvoj tehnologije i sve bolje razumijevanje svijesti imaju paradoksalne ishode. S jedne strane, šire se neformalne izvaninstitucionalne spiritualističke praske, povezane s psihologijskim pristupima samoliječenju, pri čemu se placebo-efekt često uzima kao dokaz utjecaja uma na tijelo. S druge strane, sužava se prostor koji je Crkva spremna priznati kao nadnaravno.
Kardinal Victor Manuel Fernandez (Foto: Alessia Giuliani/IPA/PIXSELL)
Nadnaravno je u dokumentu prisutno u pozitivno intoniranim pojmovima esencijalnima za sve religije. No, dokument se ne bavi sadržajem tih pojmova, već oblikuje svoj novi društveni i vjerski mandat oko okolnosti i uvjeta u kojima se nešto ima tumačiti kao nadnaravno, a uzevši u obzir inherentnu nesavršenost jezika, ljudsku grešnost, negativne utjecaje i crkveno stajalište da čovjek nikad ne može spoznati Boga, odnosno da je Bog nespoznatljiv. U sužavanju svoga mandata Dikasterij za nauk vjere argumente pronalazi u apostolskoj pobudnici "Gaudete et exsultate" pape Franje, koji kaže da je "jedini način da znamo dolazi li nešto od Duha Svetoga razlučivanje, koje treba tražiti i njegovati u molitvi". Norme su stoga naputci za razlučivanje, ali odluka o nadnaravnom na privatnoj razini prepuštena je "pastirima" odnosno biskupima da razvijaju "pučku pobožnost" (čija hodočašća prati rast ekonomije). Također je na papi da objavi službeno i javno priznanje nadnaravnog.
Propitujući sužavanje mandata za tumačenje nadnaravnog koje si Crkva sama nameće zbog svjetovnih i praktičnih razloga, ali i zbog toga što je vatikanski kler natprosječno obrazovana skupina ljudi s dubokim znanstvenim uvidima, nameće se pitanje smanjuje li si Crkva sama hegemoniju nad ljudskom duhovnošću. Ako da, Crkva to čini odbijanjem odgovaranja na teološka, metafizička, ontološka, ali i svakodnevna pitanja koja današnji ljudi imaju. Otvara li to prostor za rast izvaninstitucionalnih duhovnih praksi? Budući da danas postoje brojni eksperimenti koji se znanstvenom metodom bave razlučivanjem stvarnog nadnaravnog i prirodnih, ali slabih i tacitnih inherentnih sposobnosti ljudi (placebo i nocebo, nedosljednosti randomiziranih generatora brojeva itd.), umjesto Crkve odgovore na ontološka i ina pitanja sada daju znanstvenici. Stoga metafizička i ontološka pitanja polako prelaze iz domene društveno-humanističkih znanosti u prirodne i tehničke, koje daju kvantitativne podatke, ali ih ne interpretiraju, ne daju im značenje, zbog čega su takva kvantitativna istraživanja popularna u narodu i otvorena za najširi spektar osobnih i privatnih interpretacija bez ujedinjenog službenog odgovora. Nije li upravo to proces koji je Dikasterij odradio u vezi Međugorja kad je kazao da ta lokacija spada u privatni odabir ljudi? A on ima počivati na sposobnosti razlučivanja utemeljenog u molitvi.
Razlučivanje navodnih nadnaravnih pojava može dovesti do sljedećih zaključaka, navodi se u "Normama": najbolja i najviša ocjena je ona koju je dobilo Međugorje, nihil obstat, koja kaže da iako nema autentičnih dokaza o nadnaravnosti, prisutni su mnogi znakovi djelovanja Duha Svetoga. Do trenutka davanja te ocjene nisu otkriveni "kritični ili rizični aspekti". Biskupa se potiče da cijeni pastoralnu vrijednost i da promiče širenje tog duhovnog prijedloga i hodočašća. Nešto niža ocjena je prae oculis habeatur, koja prepoznaje važne pozitivne znakove, uz koje postoje i neki elementi zabune ili mogućih rizika. Biskupu se predlaže da bude posebno pažljiv u razlučivanju. Porukama s ovih mjesta može trebati doktrinarno pojašnjenje. U kontekstu međugorskih poruka, nota o Međugorju i kardinal Fernandez objasnili su da su pojedine poruke Kraljice Mira možda čudne, ali su u ukupnom broju poruka minorne. Drugim riječima, uzete su kao statistička greška i pripisane nesavršenosti jezika, ljudskoj grešnosti i božjoj nespoznatljivosti. I to zato što je ukupna poruka međugorske Gospe puna ljubavi i ekumene. Ona naglašava jednakost ljudi, ali ne i religija, što je u skladu s vatikanskom dogmom. Štoviše, te je poruke poslala u vrijeme kad se Jugoslavija počela raspadati, i u trenutcima prije konflikta Gospa je pozivala na mir i ljubav. Njezinim je porukama u međugorskoj noti dato jako puno pozornosti, a na presici je bilo vidljivo da su ih teolozi dekadama detaljno analizirali.
Iduća ocjena u "Normama" je curatur – što je već loše pa se nalaže pažljivo nadgledanje fenomena i biskupa se savjetuje da preusmjeri pažnju s fenomena. Potom dolazi još niža ocjena, sub mandato, prema kojoj su utvrđeni kritični problemi povezani s osobom koja je svjedok fenomena, ali sam fenomen ima puno pozitivnih elemenata. Takvi kritični problemi mogu biti korištenje duhovnoga za pribavljanje neprimjerene ekonomske koristi, nemoralna djela itd. U tom slučaju određuje se osoba koja će pokušati smiriti stvar i razriješiti problem – o svetištu nema ni govora. Dvije najniže ocjene su možda najzanimljivije. Prohibetur et obstruatur nalaže javnu objavu odricanja od fenomena i preusmjeravanje naroda od toga. Najniža ocjena je declaratio de non supernaturalitate, kojom se objava dokazuje kao nenadnaravna. Odluka mora biti utemeljena na konkretnim dokazima i činjenicama, a radi se o falsifikatu, zavaravanju, mitomaniji itd. Na kraju se kaže da ni biskupi ni Dikasterij neće izjaviti da su fenomeni nadnaravnog podrijetla, "čak ni u slučaju kada se udijeli Nihil obstat". Također se podrazumijeva se da "Sveti Otac može odobriti poduzimanje postupka povezanoga s time". Znači, Dikasterij može reći kad je nešto prevara i da definitivno nije nadnaravno, ali ne može reći da nešto jest nadnaravno.
Konačna interpretacija ovog slučaja iz svega napisanoga glasila bi da je ovakav oblik priznanja Međugorja politička, a ne duhovna odluka. Ona nije kompromis, jer je prema novim pravilima dobila najviši status. Samoizuzimanje Dikasterija iz potvrđivanja nadnaravnosti fenomena treba tražiti u prodoru znanosti u Crkvu, općenitom napretku znanosti i posljedičnom samosužavanju mandata i hegemonije Crkve za nadnaravno, što može biti posljedica institucionaliziranosti. Paradoksalno, dok samopouzdanje u nadnaravne fenomene raste u neformaliziranim svakodnevnim praksama ateista, crkveno, čini se, pada.
