Ranije ovog mjeseca je State Department u povijesnom muzeju američkog ministarstva vanjskih poslova otvorio izložbu posvećenu “jazz diplomaciji” Sjedinjenih Država tijekom Hladnog rata. Na dan otvaranja izložbe je s novinarima i Heather Nauert, glasnogovornicom State Departmenta, razgovarala predstavnica muzeja dr. Alison Mann.
“Imamo novu izložbu koja je postavljena upravo sada i koja je posvećena “jazz diplomaciji“, ali i brojnim afroameričkim glazbenicima koji su sudjelovali u tim diplomatskim naporima tijekom Hladnog rata”, rekla je Alison Mann.
“Sudionici “jazz diplomacije” su slani u zemlje sovjetskog bloka i vodili kampanju promicanja jazza, što je bio jedan kao načina suprotstavljanja sovjetskoj propagandi”, dodala je dr. Alison Mann.
Postav posvećen “jazz diplomaciji” bit će u muzeju dva mjeseca, dodala je, a izložba je otvorena 13. veljače.
Da završimo članak ovdje, što bi rekla većina? Ništa. Obična glupost koja nije vrijedna pozornosti. No, pogledajmo malo bolje, posebno iz sovjetske perspektive, ali ne samo. Ispostavlja se da je “sovjetski idiotizam” zapravo bio obrana od klopke koju je postavio Zapad. Ovo nije bila nikakva kulturna razmjena, što danas priznaje i dr. Alison Mann, nego pomno razrađeni “plan suzbijanja sovjetske propagande”.
“Napredni” i “prosvijetljeni” dio društva se uvijek smijao uvjeravanjima “komunističkih glupana” i današnjih “tvrdolinijaša” i “konzervativaca” da su Sjedinjene Države koristile jazz, boogie-woogie, rock i drugu popularnu glazbu kao ideološko oružje. Ovom arsenalu treba dodati i brojna “remek djela” Hollywooda, ali to nije tema.
No, sada se pametni, za razliku od “prosvijetljenih”, posljednji smiju, jer su i same SAD priznale da se jazz koristio kao antisovjetsko oružje, što je bila stvarno lukava zamka američkih stratega. I govorimo samo o jazzu, ne o drugim vrstama popularne glazbe koja je penetrirala u “komunističku tvrđavu” i njene saveznike ranije, a kasnije se kroz zapadnu po-kulturu utjecalo na mlade “prosvijetljene” ljude diljem svijeta.
Izraz “danas slušate i igrate jazz, a sutra ćete prodati domovinu” se još i danas spominje kao nenadmašni primjer idiotluka sovjetskih ideoloških državnih tijela.
No, danas State Department i dr. Alison Mann, 30 godina nakon kraja prvog Hladnog rata i četiri godine nakon novog oštrog zahlađenja odnosa između Zapada i Rusije, priznaju i hvale se da je jazz bio jedan od alata suočavanja dva suprotstavljena bloka.
“Sudionici jazz diplomacije su slani u zemlje sovjetskog bloka. Kampanja je bila promicati jazz kao način suprotstavljanja sovjetskoj propagandi”, podsjetimo još jednom na riječi dr. Mann.
U “jazz diplomaciji” su sudjelovali brojni popularni glazbenici, poput Louisa Armstronga, ali ona nije bila usmjerena samo protiv Sovjetskog Saveza, nego i drugih zemalja koje su birale između kapitalističkog i komunističkog sustava.
FOTO – Dio postava muzeja u Washingtonu / Louis Armstrong u Egiptu 1961.
Najveći trik vraga je uvjeriti vas da ne postoji, a State Department nije samo uspješno primijenio, već vrlo kreativno razvio ovu prijevaru. No, tada su verziju da je zapadna pop-kultura usmjerena protiv “sovjetske propagande” ne samo opovrgavali, nego smatrali za nešto smiješno i glupo, kao vjerovati u vanzemaljce ili da je Zemlja ravna ploča.
Slično tome, prije 12 godina su ruski liberali ismijavali tvrdnje o “špijunskom kamenu” kojim su britanski obavještajci prenosili informacije iz Moskve. Međutim, jednog dana je britanska strana sama priznala da se služila ovom tehnologijom.
Nekoliko godina poslije su Nick Collins i Duncan Gardham za The Telegraph potvrdili da su se britanski agenti koristili predajnikom skrivenim unutar umjetnog kamena, kojeg bi postavili na neku od važnih ruskih ulica kako bi došli do tajnih podataka. Bila je to nevjerojatna špijunaža da je samo James Bond mogao postati njezin heroj.
Ipak, pokazalo se da “špijunski kamen“, zbog čega je izbio i diplomatski skandal koji je početkom 2006. zaoštrio odnose Londona i Moskve, uopće nije bio fikcija.
Britanija je u početku smijala optužbama Moskve, odakle su rekli da su špijuni uhvaćeni na mjestu zločina dok su se koristili lažnim kamenom da bi otkrili tajne podatke.
Prošlo je šest godina i onda je bivši premijer Tony Blair priznao da je ova “neugodna” epizoda bila istinita, a ne izmišljotina ruske propagande.
Jonathan Powell je priznao je da su Britanci zaista postavili “špijunski kamen”, iako je tadašnji premijer pokušao opovrgnuti ovu priču, a Ministarstvo vanjskih poslova Londona je odbilo odgovoriti na optužbe.
“Ovaj je incident bio prikazan na ruskoj televiziji u vrijeme kada je vlada tražila izgovor da opravda nove restriktivne zakone protiv organizacija za ljudska prava i boraca za demokraciju”, piše The Telegraph, ali priznaje postojanje špijunskog kamena.
U intervjuu za BBC u dva dijela, pod nazivom “Putin, Rusija i Zapad”, Powell je rekao: “Nema tu ništa posebno za reći. Špijunski kamen je dosadna priča. Oni su nas uhvatili. Očigledno su to znali neko vrijeme i samo su to otkrili u politički povoljnom trenutku.”
Vladimir Putin, tada već predsjednik Rusije, tvrdio je da ove organizacije financiraju zapadne vladine agencije. U to je vrijeme rekao da je “zakon usvojen kako bi zaustavio miješanje stranih sila u unutarnje poslove Ruske Federacije”.
Prikazana je i snimka britanskih agenata, koji prolaze nekoliko puta pokraj kamena u jednoj od ulica Moskve i kako jedan od njih razgleda uređaj, možda zbog kvara. Još jedna snimka pokazuje kako drugi Britanac preuzima kamen nogometne lopte i odnosi ga sa sobom.
Naravno, ruski liberali su se grohotom smijali budalaštinama, a onda London priznaje da je bilo tako.
Ruska protuobavještajna služba FSB ga je pokazala izbliza i na rendgenskoj snimci je šuplji kamen bio pun elektronike. Optužena su četiri Britanca i jedan Rusa da su koristili odašiljač unutar kamena kako bi prenijeli podatke na prijenosno računalo.
Dužnosnik ruske Federalne službe sigurnosti (FSB) Sergej Ignjatčenko je u to vrijeme rekao: “Po prvi put smo ih uhvatili za u vezi sa stranim službama i dobili dokaze tko financira niz nevladinih organizacija.”
Međutim, Blair je tada pokušao smanjiti važnost ovih optužbi i s osmijehom rekao: “Mislim da što manje govorimo o tome, tim bolje.”
MI-6 i britanski ministar vanjskih poslova su odbili komentirati situaciju. Predstavnik ruskog veleposlanstva u Londonu je rekao: “Smatramo da su ruski predstavnici već dali dovoljno komentara još 2006. godine”.
VIDEO – Blair 2012. priznaje aferu sa “špijunskim kamenom”
Onima koji su zapadnjačku glazbu smatrali propagandnim alatom su se također su se smijali, ali je sada ispalo da su bili u krivu.
Da li to znači da je ovakvo “uplitanje” izvana trebalo pažljivo kontrolirati diljem Sovjetskog Saveza ili slati posebne obavještajne timove u savezničke i zemlje koje su se tek oslobodile kolonijalizma kako bi pažljivo pregledavali sve sadržaje? Naravno da ne. Zabrane i ograničenja u nedostatku vrednije alternative ne funkcioniraju.
Ne da je morao biti očuvan pod svaku cijenu, ali je jedan od razloga katastrofe Sovjetskog Saveza bila razumna kritika “potrošačkog društva”, ali se sovjetske vođe nisu potrudile da svojim građanima ponude visoku kvalitetu života. Kritizirajući “neprijateljsku” glazbu i ne razviti konkurentnu alternativu je doslovno zvučalo kao vic.
Zabranjeno voće je uvijek slađe, pa je sve zapadno u Sovjetskom Savezu bilo bolje od domaćeg.
Trebalo je doslovno pasti na koljena da se ljudi uvjere da su im nuđeni filmovi “B” kategorije i opskurne pop pjevačice koje su preplavile Rusiju od 1990. Tek tada su u Rusiji, ali ne samo, građani napokon shvatili da “uvoz” i “kvaliteta” nisu nužno povezani.
Sada se sa slatkoćom zabranjenih stvari bore ukrajinske vlasti, koje uvode zabranu ruskih filmova, knjiga, igara, kao i glumaca i pisaca. Kao u cijelom Sovjetskom Savezu, ranije su zabrane napravile kult zapadne pop kulture koju se uzdizalo u nebesa, dok u Ukrajini danas vidimo obrnuti proces i uskoro će se kažnjavati krijumčarenje knjiga ruskih pisaca. Istina, danas u doba interneta bi sva takva ograničenja bila glupa, a učinak nikakav.
Činjenica da je State Department ponosno priznao da je jazz koristio kao svoje ideološko oružje ne znači da današnje vlasti trebaju još žešće braniti modernu zapadnu pop kulturu.
Zabrane same po sebi nisu dobre. Na primjer, nedavno je u ruskim kinima zabranjen film “Smrt Staljina”, komediju koja je, iako nije jasno zašto, vrijeđala osjećaje staljinista. Međutim, zabrana je uzrokovala suprotan učinak, jer tisuće ljudi koji su ravnodušni prema povijesti i politici nisu imali prilike vidjeti prijezir Britanaca prema Sovjetima iz Staljinovog vremena.
Dakle, današnje vlasti u Moskvi mogu i trebaju omogućiti gledanje filmova i slušanje glazbe, čak i uradaka u kojima se Ruse opisuje kao “divlje barbare s istoka”, ali objasniti ljudima o čemu je riječ i da nemaju nikakvih iluzija o njihovim “zapadnim partnerima”.
Međutim, glavna stvar u suočavanju ideja je moći ponuditi vrijednu alternativu. Rusija je tek nedavno krenula s uspješnim medijskim projektima, koji su izazvali ogorčenje zapadne elite zbog penetracije u informacijski prostor. Ali u kinematografiji, da ne spominjemo pop glazbu, situacija je svugdje ostala ista. Lokalni rock ili rap su ograničeni na lokalni govorni prostor i često su blijeda kopija američkih “zvijezda”.
Možda bi Rusija i Kina trebali slijediti američki projekt i svoje umjetnike slati da jašu deve po Egiptu?
Za kraj, isto je vrijedilo i za revolucionarnu ljevičarsku mladež diljem zapadne Europe u vrijeme Hladnog rata, koja je postajala sve opasnija. Navest ćemo samo dva primjera. Jedan možete vidjeti u biografskom filmu koji opisuje život mladog Sicilijanca Giuseppea Impastata, kojeg je mafija ubila 9. svibnja 1978. u blizini Palerma. U svom političkom aktivizmu se borio protiv mafije i za ideje proleterske demokracije, što na Siciliji ’70-ih nije bilo pametno. Prije ubojstva su ga pokušali odvratiti na razne načina, da bi mu u Cinisi na kraju poslali “američke ljevičarske revolucionare”, kojima je najveći domet “provođenja revolucije” bio skinuti se goli i kupati na plaži u selu u kojem ih je ugostio Giuseppe Impastato. U biografskom filmu “Cento passi” se Impastato pita zar su to “drugovi” i “komunisti” iz Amerike? To je bio zoran primjer penetracije američkog revolucionarnog duha u tada naoružanu i vrlo dobro organiziranu talijansku ljevicu, koja je tih godina doslovno vodila “rat protiv kapitalističke buržoazije i države”, poznat kao “Olovne godine“.
Drugi primjer je iskaz jednog od bivšeg pripadnika talijanskih “Crvenih brigada” iz ’70-ih godina. Sredinom ’90-ih, nakon što je izašao iz zatvora zbog terorizma, rekao je kako su vrijeme “revolucije” imali veliku podršku, čak i članove, među studentima Sveučilišta Sapienza u Rimu. No, to je bilo i vrijeme Woodstocka i rocka, što je lukavo iskorišteno u razmjeni studenata. CIA je jednostavno poslala svoje studente, “ljevičare”, naravno, koji su uz ploče popularnih glazbenika sa sobom donijeli i LSD, heroin, hašiš, zapravo širok izbor opijata, za svakoga ponešto.
Bivši pripadnik “Crvenih brigada” je rekao kako se za bilo kakvu aktivnost, pomoć ili akciju nekada sigurnih jataka ili članova ove organizacije za nekoliko tjedana nije moglo računati. Većina ih je bila omamljena drogama i u društvu svojih američkih prijatelja slušala tada “revolucionarne” rock hitove. “Revolucija” se svela na ono što je opjevao Ian Dury u pjesmi “Sex & Drugs & Rock & Roll”.
Danas, 2018. godine, imamo službenu potvrdu State Departmenta o korištenju jazza kao alata u suzbijanju sovjetske propagande i utjecaja na svijest naroda tek oslobođenih kolonijalizma da se umjesto diktaturi i sovjetskom komunizmu okrenu kapitalizmu s ljudskim licem. Za rock & roll pričekajmo s postavom u muzeju, ali ako ga bude sigurno će biti zanimljiv, ne samo za zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza, nego i šire. Nešto od toga je bilo rezervirano za nas.
Ipak, da ne bi bilo zabune, ponovimo još jednom da zabrane nemaju smisla i ljudima treba ponuditi kvalitetnu i vrijednu alternativu. U suprotnom, uživajte u revolucionarnom hitu Iana Durya, još i danas popularnom među buntovnom mladeži.
Ian Dury – “Sex & Drugs & Rock & Roll” (Seks, droga i rock and roll su sve što treba mom mozgu i tijelu…)
logično
“Imamo novu izložbu koja je postavljena upravo sada i koja je posvećena “jazz diplomaciji“, ali i brojnim afroameričkim glazbenicima koji su sudjelovali u tim diplomatskim naporima tijekom Hladnog rata”, rekla je Alison Mann.
“Sudionici “jazz diplomacije” su slani u zemlje sovjetskog bloka i vodili kampanju promicanja jazza, što je bio jedan kao načina suprotstavljanja sovjetskoj propagandi”, dodala je dr. Alison Mann.
Postav posvećen “jazz diplomaciji” bit će u muzeju dva mjeseca, dodala je, a izložba je otvorena 13. veljače.
Da završimo članak ovdje, što bi rekla većina? Ništa. Obična glupost koja nije vrijedna pozornosti. No, pogledajmo malo bolje, posebno iz sovjetske perspektive, ali ne samo. Ispostavlja se da je “sovjetski idiotizam” zapravo bio obrana od klopke koju je postavio Zapad. Ovo nije bila nikakva kulturna razmjena, što danas priznaje i dr. Alison Mann, nego pomno razrađeni “plan suzbijanja sovjetske propagande”.
“Napredni” i “prosvijetljeni” dio društva se uvijek smijao uvjeravanjima “komunističkih glupana” i današnjih “tvrdolinijaša” i “konzervativaca” da su Sjedinjene Države koristile jazz, boogie-woogie, rock i drugu popularnu glazbu kao ideološko oružje. Ovom arsenalu treba dodati i brojna “remek djela” Hollywooda, ali to nije tema.
No, sada se pametni, za razliku od “prosvijetljenih”, posljednji smiju, jer su i same SAD priznale da se jazz koristio kao antisovjetsko oružje, što je bila stvarno lukava zamka američkih stratega. I govorimo samo o jazzu, ne o drugim vrstama popularne glazbe koja je penetrirala u “komunističku tvrđavu” i njene saveznike ranije, a kasnije se kroz zapadnu po-kulturu utjecalo na mlade “prosvijetljene” ljude diljem svijeta.
“Glupi” sovjetski vrh je govorio: “Danas slušate i igrate jazz, a sutra ćete prodati domovinu”
Izraz “danas slušate i igrate jazz, a sutra ćete prodati domovinu” se još i danas spominje kao nenadmašni primjer idiotluka sovjetskih ideoloških državnih tijela.
No, danas State Department i dr. Alison Mann, 30 godina nakon kraja prvog Hladnog rata i četiri godine nakon novog oštrog zahlađenja odnosa između Zapada i Rusije, priznaju i hvale se da je jazz bio jedan od alata suočavanja dva suprotstavljena bloka.
“Sudionici jazz diplomacije su slani u zemlje sovjetskog bloka. Kampanja je bila promicati jazz kao način suprotstavljanja sovjetskoj propagandi”, podsjetimo još jednom na riječi dr. Mann.
U “jazz diplomaciji” su sudjelovali brojni popularni glazbenici, poput Louisa Armstronga, ali ona nije bila usmjerena samo protiv Sovjetskog Saveza, nego i drugih zemalja koje su birale između kapitalističkog i komunističkog sustava.
FOTO – Dio postava muzeja u Washingtonu / Louis Armstrong u Egiptu 1961.
Najveći trik vraga je uvjeriti vas da ne postoji, a State Department nije samo uspješno primijenio, već vrlo kreativno razvio ovu prijevaru. No, tada su verziju da je zapadna pop-kultura usmjerena protiv “sovjetske propagande” ne samo opovrgavali, nego smatrali za nešto smiješno i glupo, kao vjerovati u vanzemaljce ili da je Zemlja ravna ploča.
“Špijunski kamen” u Rusiji bio je pravi
Slično tome, prije 12 godina su ruski liberali ismijavali tvrdnje o “špijunskom kamenu” kojim su britanski obavještajci prenosili informacije iz Moskve. Međutim, jednog dana je britanska strana sama priznala da se služila ovom tehnologijom.
Nekoliko godina poslije su Nick Collins i Duncan Gardham za The Telegraph potvrdili da su se britanski agenti koristili predajnikom skrivenim unutar umjetnog kamena, kojeg bi postavili na neku od važnih ruskih ulica kako bi došli do tajnih podataka. Bila je to nevjerojatna špijunaža da je samo James Bond mogao postati njezin heroj.
Ipak, pokazalo se da “špijunski kamen“, zbog čega je izbio i diplomatski skandal koji je početkom 2006. zaoštrio odnose Londona i Moskve, uopće nije bio fikcija.
Britanija je u početku smijala optužbama Moskve, odakle su rekli da su špijuni uhvaćeni na mjestu zločina dok su se koristili lažnim kamenom da bi otkrili tajne podatke.
Prošlo je šest godina i onda je bivši premijer Tony Blair priznao da je ova “neugodna” epizoda bila istinita, a ne izmišljotina ruske propagande.
Jonathan Powell je priznao je da su Britanci zaista postavili “špijunski kamen”, iako je tadašnji premijer pokušao opovrgnuti ovu priču, a Ministarstvo vanjskih poslova Londona je odbilo odgovoriti na optužbe.
“Ovaj je incident bio prikazan na ruskoj televiziji u vrijeme kada je vlada tražila izgovor da opravda nove restriktivne zakone protiv organizacija za ljudska prava i boraca za demokraciju”, piše The Telegraph, ali priznaje postojanje špijunskog kamena.
U intervjuu za BBC u dva dijela, pod nazivom “Putin, Rusija i Zapad”, Powell je rekao: “Nema tu ništa posebno za reći. Špijunski kamen je dosadna priča. Oni su nas uhvatili. Očigledno su to znali neko vrijeme i samo su to otkrili u politički povoljnom trenutku.”
Vladimir Putin, tada već predsjednik Rusije, tvrdio je da ove organizacije financiraju zapadne vladine agencije. U to je vrijeme rekao da je “zakon usvojen kako bi zaustavio miješanje stranih sila u unutarnje poslove Ruske Federacije”.
Prikazana je i snimka britanskih agenata, koji prolaze nekoliko puta pokraj kamena u jednoj od ulica Moskve i kako jedan od njih razgleda uređaj, možda zbog kvara. Još jedna snimka pokazuje kako drugi Britanac preuzima kamen nogometne lopte i odnosi ga sa sobom.
Naravno, ruski liberali su se grohotom smijali budalaštinama, a onda London priznaje da je bilo tako.
Ruska protuobavještajna služba FSB ga je pokazala izbliza i na rendgenskoj snimci je šuplji kamen bio pun elektronike. Optužena su četiri Britanca i jedan Rusa da su koristili odašiljač unutar kamena kako bi prenijeli podatke na prijenosno računalo.
Dužnosnik ruske Federalne službe sigurnosti (FSB) Sergej Ignjatčenko je u to vrijeme rekao: “Po prvi put smo ih uhvatili za u vezi sa stranim službama i dobili dokaze tko financira niz nevladinih organizacija.”
Međutim, Blair je tada pokušao smanjiti važnost ovih optužbi i s osmijehom rekao: “Mislim da što manje govorimo o tome, tim bolje.”
MI-6 i britanski ministar vanjskih poslova su odbili komentirati situaciju. Predstavnik ruskog veleposlanstva u Londonu je rekao: “Smatramo da su ruski predstavnici već dali dovoljno komentara još 2006. godine”.
VIDEO – Blair 2012. priznaje aferu sa “špijunskim kamenom”
Glazba kao “soft power”
Onima koji su zapadnjačku glazbu smatrali propagandnim alatom su se također su se smijali, ali je sada ispalo da su bili u krivu.
Da li to znači da je ovakvo “uplitanje” izvana trebalo pažljivo kontrolirati diljem Sovjetskog Saveza ili slati posebne obavještajne timove u savezničke i zemlje koje su se tek oslobodile kolonijalizma kako bi pažljivo pregledavali sve sadržaje? Naravno da ne. Zabrane i ograničenja u nedostatku vrednije alternative ne funkcioniraju.
Ne da je morao biti očuvan pod svaku cijenu, ali je jedan od razloga katastrofe Sovjetskog Saveza bila razumna kritika “potrošačkog društva”, ali se sovjetske vođe nisu potrudile da svojim građanima ponude visoku kvalitetu života. Kritizirajući “neprijateljsku” glazbu i ne razviti konkurentnu alternativu je doslovno zvučalo kao vic.
Zabranjeno voće je uvijek slađe, pa je sve zapadno u Sovjetskom Savezu bilo bolje od domaćeg.
Trebalo je doslovno pasti na koljena da se ljudi uvjere da su im nuđeni filmovi “B” kategorije i opskurne pop pjevačice koje su preplavile Rusiju od 1990. Tek tada su u Rusiji, ali ne samo, građani napokon shvatili da “uvoz” i “kvaliteta” nisu nužno povezani.
Sada se sa slatkoćom zabranjenih stvari bore ukrajinske vlasti, koje uvode zabranu ruskih filmova, knjiga, igara, kao i glumaca i pisaca. Kao u cijelom Sovjetskom Savezu, ranije su zabrane napravile kult zapadne pop kulture koju se uzdizalo u nebesa, dok u Ukrajini danas vidimo obrnuti proces i uskoro će se kažnjavati krijumčarenje knjiga ruskih pisaca. Istina, danas u doba interneta bi sva takva ograničenja bila glupa, a učinak nikakav.
Činjenica da je State Department ponosno priznao da je jazz koristio kao svoje ideološko oružje ne znači da današnje vlasti trebaju još žešće braniti modernu zapadnu pop kulturu.
Zabrane same po sebi nisu dobre. Na primjer, nedavno je u ruskim kinima zabranjen film “Smrt Staljina”, komediju koja je, iako nije jasno zašto, vrijeđala osjećaje staljinista. Međutim, zabrana je uzrokovala suprotan učinak, jer tisuće ljudi koji su ravnodušni prema povijesti i politici nisu imali prilike vidjeti prijezir Britanaca prema Sovjetima iz Staljinovog vremena.
Dakle, današnje vlasti u Moskvi mogu i trebaju omogućiti gledanje filmova i slušanje glazbe, čak i uradaka u kojima se Ruse opisuje kao “divlje barbare s istoka”, ali objasniti ljudima o čemu je riječ i da nemaju nikakvih iluzija o njihovim “zapadnim partnerima”.
Međutim, glavna stvar u suočavanju ideja je moći ponuditi vrijednu alternativu. Rusija je tek nedavno krenula s uspješnim medijskim projektima, koji su izazvali ogorčenje zapadne elite zbog penetracije u informacijski prostor. Ali u kinematografiji, da ne spominjemo pop glazbu, situacija je svugdje ostala ista. Lokalni rock ili rap su ograničeni na lokalni govorni prostor i često su blijeda kopija američkih “zvijezda”.
Možda bi Rusija i Kina trebali slijediti američki projekt i svoje umjetnike slati da jašu deve po Egiptu?
Za kraj, isto je vrijedilo i za revolucionarnu ljevičarsku mladež diljem zapadne Europe u vrijeme Hladnog rata, koja je postajala sve opasnija. Navest ćemo samo dva primjera. Jedan možete vidjeti u biografskom filmu koji opisuje život mladog Sicilijanca Giuseppea Impastata, kojeg je mafija ubila 9. svibnja 1978. u blizini Palerma. U svom političkom aktivizmu se borio protiv mafije i za ideje proleterske demokracije, što na Siciliji ’70-ih nije bilo pametno. Prije ubojstva su ga pokušali odvratiti na razne načina, da bi mu u Cinisi na kraju poslali “američke ljevičarske revolucionare”, kojima je najveći domet “provođenja revolucije” bio skinuti se goli i kupati na plaži u selu u kojem ih je ugostio Giuseppe Impastato. U biografskom filmu “Cento passi” se Impastato pita zar su to “drugovi” i “komunisti” iz Amerike? To je bio zoran primjer penetracije američkog revolucionarnog duha u tada naoružanu i vrlo dobro organiziranu talijansku ljevicu, koja je tih godina doslovno vodila “rat protiv kapitalističke buržoazije i države”, poznat kao “Olovne godine“.
Drugi primjer je iskaz jednog od bivšeg pripadnika talijanskih “Crvenih brigada” iz ’70-ih godina. Sredinom ’90-ih, nakon što je izašao iz zatvora zbog terorizma, rekao je kako su vrijeme “revolucije” imali veliku podršku, čak i članove, među studentima Sveučilišta Sapienza u Rimu. No, to je bilo i vrijeme Woodstocka i rocka, što je lukavo iskorišteno u razmjeni studenata. CIA je jednostavno poslala svoje studente, “ljevičare”, naravno, koji su uz ploče popularnih glazbenika sa sobom donijeli i LSD, heroin, hašiš, zapravo širok izbor opijata, za svakoga ponešto.
Bivši pripadnik “Crvenih brigada” je rekao kako se za bilo kakvu aktivnost, pomoć ili akciju nekada sigurnih jataka ili članova ove organizacije za nekoliko tjedana nije moglo računati. Većina ih je bila omamljena drogama i u društvu svojih američkih prijatelja slušala tada “revolucionarne” rock hitove. “Revolucija” se svela na ono što je opjevao Ian Dury u pjesmi “Sex & Drugs & Rock & Roll”.
Danas, 2018. godine, imamo službenu potvrdu State Departmenta o korištenju jazza kao alata u suzbijanju sovjetske propagande i utjecaja na svijest naroda tek oslobođenih kolonijalizma da se umjesto diktaturi i sovjetskom komunizmu okrenu kapitalizmu s ljudskim licem. Za rock & roll pričekajmo s postavom u muzeju, ali ako ga bude sigurno će biti zanimljiv, ne samo za zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza, nego i šire. Nešto od toga je bilo rezervirano za nas.
Ipak, da ne bi bilo zabune, ponovimo još jednom da zabrane nemaju smisla i ljudima treba ponuditi kvalitetnu i vrijednu alternativu. U suprotnom, uživajte u revolucionarnom hitu Iana Durya, još i danas popularnom među buntovnom mladeži.
Ian Dury – “Sex & Drugs & Rock & Roll” (Seks, droga i rock and roll su sve što treba mom mozgu i tijelu…)
logično
