Constantin von Hoffmeister , politički i kulturni komentator iz Njemačke, autor nove knjige 'MULTIPOLARNOST!' , i glavni urednik Arktos Publishinga
Sukob u Ukrajini nije o Ukrajini. To je posljednji delirijski pokušaj Zapada da uspostavi kontrolu nad svijetom kojemu to više nije potrebno. Zapad, izgubljen u labirintu vlastite tehnokratske noćne more, mlatara poput umiruće zvijeri, mehanizirano i slijepo. Njemački povijesni filozof Oswald Spengler (1880.-1936.), u 'Čovjeku i tehnici' (1931.), pisao je o konačnom padu faustovske civilizacije, gdje tehnologija, nekoć produžetak organske kulture, postaje željezni kavez, zarobljavajući svoje kreatore u svijetu koji više ne razumiju. Zapadni odgovor Ukrajini je upravo ovaj: dronovi, sankcije, medijski narativi proizvedeni u stvarnom vremenu, iluzija svemoći koju održavaju algoritmi i umjetna inteligencija. Ali stvarnost izmiče kroz pukotine. Što više Zapad mehanizira, to više gubi svoju sposobnost opažanja živih kultura koje dišu i koje želi kontrolirati.
Prekid vatre? Pregovor? Zapad ih predlaže poput birokrata koji nudi novi porezni zakon, kao da je rat proračunska tablica koja se može prilagoditi tromjesečnim projekcijama. Izaslanici američkog predsjednika Donalda Trumpa sastaju se s ruskim dužnosnicima, ne zato što vjeruju u mir, već zato što je stara Amerika – njegova Amerika – osjetila promjenu. Svjetski poredak sirove moći zamjenjuje san Zapada o digitalnoj hegemoniji, a protiv njega stoji Rusija, Kina i tisućljetna povijest. Spengler je vidio da dolazi: strojevi će preuzeti dušu, a Zapad će postati nesposoban za organsko mišljenje. Zbog toga ne mogu razumjeti Rusiju – ne zato što im nedostaje inteligencije, već zato što je njihova inteligencija svedena na algoritamski proces, lišen kulturne dubine. Zapad razmišlja na način na koji razmišlja stroj, a Rusija, još uvijek kreatura povijesti, razmišlja kao imperij.
Ruski predsjednik Vladimir Putin odbacuje ponudu o prekidu vatre jer zna da je to fatamorgana. On govori o temeljnim uzrocima, o povijesti, o svijetu koji se ne može svesti na transakcije i diplomatske manevre. Zapad užasnuto uzmiče. To je temeljna razlika: Rusija još uvijek razumije što rat znači, dok Zapad vidi samo beskonačan tok podataka o žrtvama, isporukama oružja i strateškim ciljevima. Spengler je to nazvao tragičnim obratom faustovske civilizacije – kada čovjek, nakon što je stvorio svoje strojeve, njima više ne upravlja. Zapad ne ratuje za moć ili teritorij, već za održavanje fasade da još uvijek ima kontrolu. Rat kao proces. Rat kao algoritam. Krajnji cilj nikada nije pobjeda, samo trajno upravljanje krizama.
U međuvremenu, financijski tehnokrati G7 prizivaju 50 milijardi dolara iz zraka, koristeći kamate od ruske zamrznute imovine, lukavstvo koje bi Spengler prepoznao kao posljednju fazu propadanja Zapada – ekonomska manipulacija zamjenjuje istinsku proizvodnju, umjetno bogatstvo zamjenjuje pravu kulturnu snagu. Zapad više ne gradi. Ona samo izvlači, redistribuira i sankcionira, nadajući se da mašinerija globalnih financija može zamijeniti prirodni zamah civilizacije u usponu. Rusija se, nasuprot tome, vraća na staro: industrija, vojna snaga, samopouzdanje. Razlika je velika. Jedna civilizacija postaje sve više zapetljana u vlastite mehaničke trikove sa šeširima, druga se vraća temeljnoj logici povijesti.
Spengler je tehnologiju vidio i kao veliko postignuće i kao konačno uništenje Zapada. Počeo je kao alat, produžetak čovjekove volje, ali u kasnijim fazama okreće se protiv svojih kreatora, svodeći ih na puke komponente u sustavu koji im više ne služi. Zapadna opsjednutost sankcijama, nadzorom i kontrolom narativa nije izraz moći. To je znak slabosti. Prave imperijalne civilizacije ne trebaju mikro-upravljati svijetom; oni ga oblikuju pukom voljom. Zbog toga Trump, unatoč svojim manama, predstavlja jedinu stvarnu mogućnost za preporod Zapada. Odbacuje menadžerski etos. Moć shvaća instinktivno, poput nekadašnjih vladara. Nova konzervativna revolucija u Americi nije ideologija. Riječ je o povratu agencije iz stroja.
Pa ipak, medijski aparat, monstruozni organizam nastao tehnikom, nastavlja svoj neumorni marš, oblikujući stvarnost iskrivljenjem. Spengler je napisao da tisak, u kasnim fazama zapadne civilizacije, prestaje informirati i umjesto toga diktira u što se mora vjerovati. Ukrajina je u ovom velikom narativu svedena na simbolično bojno polje. Rusija je negativac jer sustav traži negativca. Istina je nebitna. Naslovi su napisani prije nego što se događaj dogodi. Rat postoji manje kao fizička borba, a više kao medijski spektakl, groteskni ritual u kojem se zapadni vođe igraju-ponašaju se kao ratnici, a istovremeno osiguravaju da ostanu daleko od posljedica vlastitih postupaka.
Ali dok je Zapad zarobljen u svojoj simulaciji, Rusija djeluje u stvarnosti. Bojno polje nije metafora. To je mjesto gdje ljudi ubijaju i umiru. Spengler je upozorio da će civilizacije kasne faze postati nesposobne za pravi rat – uključit će se u sukobe, ali samo kao tehnokratske vježbe, lišene duboke, egzistencijalne borbe koja je definirala velike ratove u povijesti. Zato Zapad ne može pobijediti u Ukrajini. Bori se kao birokratski entitet, a ne kao narod. A Rusija se, uza sve svoje mane, bori kao narod. Razlika je u svemu.
Dakle, evo nas, gledamo kraj jedne ere. Zapadna tehnika to ne može spasiti. Što se više oslanja na tehnologiju, postaje slabija. Zapadni tehnokrati vjeruju da vode povijest, ali povijest im izmiče iz ruku. Ukrajina je samo poglavlje u mnogo većoj priči – priči o povratku starog svijeta, o carstvu koje ponovno zauzima svoje mjesto nad upravljačkom državom. A Trump? On nije rješenje, ali je simptom. Znak da se negdje, zakopan ispod slojeva birokracije i digitalnih tapeta, Zapad još sjeća kako izgleda moć.
Ovaj rat nije oko Ukrajine. Nikad nije bilo. Riječ je o konačnoj borbi između tehnike i povijesti, između stroja i duše. I na kraju, stroj će otkazati. Spengler je to vidio. Sada to vidimo. A Rusija, što god drugo bila, to razumije bolje nego što će to ikada učiniti Zapad.
