Uspon digitalnih platformi pružio je superbogatima nove alate za oblikovanje javnog mnijenja.
Demokracija je ugrožena diljem svijeta, ali ne zato što diktatori svrgavaju izabrane vlade i preuzimaju vlast. Iako dolazak autoritaraca na vlast još uvijek puni naslovnice, oni više nisu najveća prijetnja slobodnim društvima. Stvarna opasnost je podmuklija: postupna, ali duboka transformacija naših demokratskih sustava. Na površini, čini se da ti sustavi funkcioniraju kako bi trebali. Održavaju se izbori, a birači glasaju za vođe i stranke za koje vjeruju da će zastupati njihove interese. Ali prečesto na kraju biraju političare koji služe samo vlastitim interesima, a ne interesima svojih birača. Iako lakovjernost nije nova, postala je toliko sveprisutna da sada prijeti samim temeljima demokratskog upravljanja.
Bujanje radikalnih stavova
Da biste razumjeli kako smo dovde došli, razmislite o pravilu “elé belé.” Dok sam odrastao u Calcutti (danas Kolkata), sva pametna djeca koja su se igrala na ulicama i u parkovima znala su to pravilo. Kad su se igrala u susjedstvu, mlađe dijete, obično u pratnji brižne majke, povremeno bi inzistiralo da im se pridruži. Umjesto da izravno odbiju, igrači bi šapnuli jedni drugima šifru “elé belé,” kao znak da, iako se novi klinac mogao igrati s njima, on zapravo nije bio dio igre. Ako je postigao gol, navijali bismo i pljeskali, ali smo svi znali istinu: njegov gol nije se računao.
Danas je pravilo elé belé postalo sastavni dio demokratske politike, a obični ljudi diljem svijeta revno podržavaju demagoge koji im ne pridaju nikakvu važnost. Za ove vođe obvezivanje javnoj službi nema nikakvu važnost; to je prijetnja nemilosrdnoj potrazi za bogatstvom i moći njih i njihovih kompanjona. Birači koji vjeruju da su dio igre samo bivaju izigrani.
To ima za posljedicu eroziju demokracije. Srednjostrujaški ekonomisti i politolozi dugo su se oslanjali na “teorem o medijanskom biraču”, koji kaže da će u većinskom izbornom sustavu politički vođe prirodno gravitirati preferencijama centrističkih birača, jer se za pobjedu na izborima potrebno dopasti ideološkoj sredini, a ne na ekstremima. Ali današnje produbljivanje političke polarizacije i sve veća sklonost političara prihvaćanju radikalnih stavova upućuju na to da ova pretpostavka više ne vrijedi.
Iako temeljni uzroci ovog pomaka ostaju nejasni, on je snažno povezan s usponom društvenih medija. Umjesto poticanja informirane rasprave, digitalne platforme postale su moćni alati za širenje dezinformacija, omogućujući oportunističkim vođama da s lakoćom manipuliraju i obmanjuju ljude.
Od svog nastanka u staroj Ateni, demokracija je doživjela brojne transformacije. Uslijed napretka tehnologije, određene značajke ranijih demokratskih sustava postaju zastarjele. Razvoj moralnih normi također može dovesti do temeljnih reformi. Primjerice, u Rimskoj Republici glasovi visokih dužnosnika i bogatih imali su veću težinu od glasova običnih građana. To više ne smatramo prihvatljivim.
Slično tome, kako se demokracija razvijala, potreba za stabilnošću postala je očita, što je dovelo do uvođenja ustava. Iako se ustavi mogu mijenjati, za to je potrebno više od obične većine, što osigurava da temeljne institucije ne budu podložne impulzivnim promjenama.
Porezna harmonika
Budući da je demokratsko upravljanje pod sve većim pritiskom, svijet se ponovno nalazi na kritičnoj prekretnici. Današnja ekstremna nejednakost nagriza demokraciju na dosad neviđene načine. Uspon digitalnih platformi i društvenih medija pružio je superbogatima nove alate za oblikovanje javnog mnijenja. Birači vjeruju da su aktivni sudionici, dok je – elé belé – stvarna moć koncentrirana u rukama nekolicine. Suzbijanje nejednakosti stoga nije samo moralni imperativ. Ono je potrebno i radi zaštite demokracije od prijetnje autoritarizma. U tu svrhu potreban nam je porezni sustav koji preraspodjeljuje bogatstvo i prihode bez gušenja inovacija i poduzetništva. Za to svakako ima prostora. Kada dosegnu određenu razinu bogatstva, superbogati više nisu motivirani samom željom za više novca, već željom da nadmaše svoje superbogate kolege. To podrazumijeva priliku za primjenu nečega što nazivam “poreznom harmonikom”, oporezivanja onih s visokim primanjima i preraspodjelu prihoda onima s nižim primanjima na način koji čuva relativni rang među bogatima. Takav bi nam sustav omogućio da smanjimo nejednakost i održimo poticaje koji pokreću ambicije i inovacije. Ali pojedine zemlje ne mogu se same uhvatiti u koštac s ekstremnom nejednakošću. Međunarodna suradnja je ključna, s obzirom na ograničenja jednostranog djelovanja u globaliziranom svijetu. Povijest je pokazala da se, kada se suoči s velikim izazovima, svijet može ujediniti kako bi hrabre ideje pretvorio u djela. Da bismo spasili demokraciju, moramo to učiniti ponovno.
